Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Sven Popović • 31.05.2013.

Charles Bukowski : Nema više heroja

Opus Charlesa Bukowskog možda nikad neće biti omiljen unutar zidina Akademije i možda nikada neće biti dio obavezne lektire ili silabusa sveučilišta, ali njegov je utjecaj svakako opipljiv u više sfera kulture (naročito popularne). Kako drugačije objasniti niz epigona i mlađih autora koji ga navode kao bitan utjecaj? Njegov se utjecaj proširio i na glazbene vode, Tom Waits ga iznimno cijeni (postoji i snimka kako čita "The Laughing Heart", pjesmu Bukowskog), dok Modest Mouse ima pjesmu naslovljenu "Bukowski". Filmovi bazirani na njegovim tekstovima ("Factotum", "Barfly") također ukazuju na poprilično čvrstu poziciju autora unutar američke kulture.

Na konačnu potvrdu njegove prepoznatljivosti nailazimo na neočekivanom mjestu. Naime, na početku jedne epizode popularne serije "Beverly Hills", Dylan čita "The Last Night on Earth", zbirku poezije Charlesa Bukowskog. Tvorci serije očito su računali na to da je njegovo ime prepoznatljivo čak i publici te serije.

Ova zbirka nesabranih (pa i nekoliko još neobjavljenih) priča i eseja također je dokaz za zanimanje za njegovo djelovanje. Bukowski odavno nije pisac čije se ime veže za zgražavanje, subverzivnost i svojevrsni književni underground, iako je i sam bio svjestan opasnosti upadanja u strukture mainstreama, i to ne samo književnog. Uostalom, unatoč žestokom opiranju, on je to postao. Takvo što je poprilično ironično ako u obzir uzmemo sva njegova razmišljanja. No bitno je zapamtiti što je rekao: "Ako se u sve to na neki način uvuče slava, morate je ignorirati, morate nastaviti pisati kao da vam je svaki novi stih prvi."

A on je tako pisao. I poeziju i prozu. Njegov stil, njegov način razmišljanja, iako preuzet od strane gomile koju je toliko prezirao, je tokom svih godina zadržao onaj prvotni žar, humor, nevjerojatnu iskrenost i otpor naspram društvenih normi i licemjerja na koje je neprestano ukazivao u gotovo svakom tekstu.

Kod Bukowskog bitno je razlikovati pozu (koje je, čini se, itekako bio svjestan) i ono što se krije ispod vanjštine. A vanjštinu je sačinjavala nova vrsta hemingvejštine, millerovska prenaglašena seksualnost i cinizam (i talent za aforizme) Marka Twaina. Često će ga se nazivati i birtijskim Budom i filozofom šanka. Takve titule su u najmanju ruku krajnju banalizacija, iako se mora napomenuti kako je Bukowski pokazivao gotovo pa intiutivnu sposobnost pisanja stihova i rečenica koje bi lako mogle proći kao rad nekog zen mistika. Drugim riječima, Bukowski je posjedovao nešto što je pripadnicima beat generacije konstantno izmicalo, i prošlo je dovoljno vremena da se njegov rad može ocijeniti bez fokusiranja na njegove eskapade i općenito osobnost.

"Nema više heroja", kao što se dalo naslutiti, svojevrsni je kolaž proze i eseja u rasponu od 1946. do 1992. Ruku na srce, unutar zbirke nećete naići na tekst koji nije napisan u klasičnoj autorovoj maniri, ali to ništa ne znači s obzirom na to da je Bukowski gotovo cijeli život pisao o jednoj te istoj stvari. To je, dakako, radio tako da je uvijek nanovo uspijevao izvući osmijeh kod svojih čitatelja i što je svojim ogoljenim, pitkim stilom uvijek bio u stanju poentirati rečenicom koja je ravna nokautu. Kao autor nikada nije posjedovao široki stilski arsenal, ali je svoj idiom koristio na način koji je imao mnogo snažniji utjecaj od kičenijeg, gotovo baroknog stila "učenijih" autora.

Na najzabavnije se trenutke, doduše, nailazi u njegovim književnim kritikama i esejima tj. mislima gdje Bukowski bezkompromisno i iznimno duhovito ističe vrline i nedostatke društva ili nečijeg pjesničkog umijeća. Jedan od najdirljivijih trenutaka nailazimo u tekstu "Outsider", o istoimenom književnom časopisu koji su pokrenuli Jon i Louise Webb, autorovi bliski prijatelji. A on kaže: "Čini se da bi se sada nebo moglo spustiti ili bi ulice mogle popucati i otvoriti se, ili planine zadrhtati. Ali neće. To je prošlost, povijest, a igra se nastavlja."

U biti, iskrenost je njegova najjača strana. Iskrenost i sposobnost da ogoljenim jezikom kaže nekakvu univerzalnu istinu. I čini se kao da mu to polazi za rukom bez imalo truda. Njegovi tekstovi opisuju losanđeleski sprawl i uglavnom prikazuju gubitnike američkog sna. Opisi polusvijeta nisu bili ništa novo kad je Bukowski počeo pisati, ali rijetko tko je (osim možda Jeana Geneta) to uspio izvesti toliko elegantno. Zanimao ga je svijet propalica, obješenjaka, prostitutki, beskonačnih šankova i očajnih pjesnika. Njegovi tekstovi (pa tako i priče i eseji u ovoj knjizi) uvijek pokazuju dozu otpora i cinizma naspram kulture vladajućih, i bez ustručavanja se može reći da je Bukowski jedan od ključnih pisaca za opisivanje transformacije Los Angelesa u pravi postmoderni grad. Ironija njegovog proboja u mainstream kao da predstavlja neku grotesknu (zapravo, groteskniju) inačicu ostvarenja američkog sna. No on je uvijek pisao s pozicije na dnu, kao da je tako jasnije vidio stvari.

O ovoj se kolekciji radova može samo reći da pokazuje autorovu konzistentnost i nepopustljiv ponos i želju za pisanjem unatoč bilo čemu u razmaku od gotovo pedeset godina. Kao i svi njegovi radovi, i ovi tekstovi označeni su (neki u većoj, neki u manjoj mjeri) tipičnim odlikama njegovog stila: auto-ironijom, luzerskim stavom, duhovitošću i lucidnošću. Tekstovi iz "Nema više heroja" pokazuju ono što svaki čitatelj Bukowskog zna, a to je da je u stanju poentirati maestralno, ili zaista "promašiti ceo fudbal".


Charles Bukowski: "Nema više heroja"
Prevela Martina Burulic

Šareni dućan, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Charles Bukowski - razgovor –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –