Christopher Ryan i Cacilda Jetha : Seks u zoru
Seks u zoru
U vrijeme dok su Christoper Ryan i Cacilda Jetha radili na rukopisu o prapovijesnom porijeklu suvremene čovjekove seksualnosti na CNN-u se emitirala vijest o kamenovanju šestoro preljubnika u Iranu. Muški preljubnici zakopani su do pojasa u tlo, a žene, iz samilosti prema "slabijem spolu", do vrata, kako bi im kamenovanje donijelo bržu smrt.
U povijesnom smislu takva kamenovanja nisu ništa neobično. Ona su danas simptomatična za Iran ili Saudijsku Arabiju, te vjerske zakone kako ih shvaća talibani, Islamska država ili Boko Haram. Međutim i "judaizmu, kršćanstvu, islamu i hinduizmu zajednička je fundamentalna briga oko kažnjavanja ženine seksualne slobode"; baš kao i briga oko kažnjavanja preljubnika, prekršitelja monogamne ili poligine norme (Levitski zakonik jasno kaže: "Čovjek koji počini preljub sa ženom svog susjeda neka se kazni smrću").
Psihologa Christophera Ryana i njegovu koautoricu Cacildu Jethu to je navelo na pitanje kako to da preljub, uprkos stoljeća barbarskog kažnjavanja, i dalje "postoji posvuda, bez iznimke"; naposljetku i u samom Iranu. "Nijedan ne-ljudski primat koji živi u skupinama nije monogaman, a preljub je dokazan u svakoj ljudskoj kulturi koja se ikad proučavala – uključujući i one u kojima se preljubnici rutinski odvlače u pustinju i kamenuju do smrti. Kad pogledamo svu tu krvavu prisilu, teško je shvatiti kako je to monogamija 'prirodna' za našu vrstu. Zašto bi toliki ljudi dovodili u opasnost svoju reputaciju, obitelj, karijeru – čak i predsjedničko naslijeđe – zbog nečega što se protivi njihovoj ljudskoj prirodi?" (kurzivi Ryan/Jetha). Zaključujući na kraju, "nijednom stvoru ne mora se prijetiti smrću da bi se on ponašao u skladu s vlastitom prirodom".
Uz ovaj ekskurs može se primjetiti da isto tako nijedna kazna, uključujući i onu smrtnu, još Kaina i Abela nije spriječila čovjekovo ubojstvo čovjeka. Pa uprkos tome čovjekoubojstvo ne smatramo dijelom ljudske prirode – čak ni u ratu, kada je legitimizirano – niti dovodimo u pitanje njegovo kažnjavanje. Pitanje što je "prirodno" a što ne, te što podliježe društvenim sankcijama, i kakvima, vrlo je složeno. No poanta Ryana i Jethe je jasna. Ljudi su spremni na sve da bi pobjegli iz monogamije, iz čega autori zaključuju da monogamija, u seksualnom ali i opće društvenom smislu (povezanost zajednice, skrb prema djeci, dijeljelnje, i sl.) nije svojstvena ljudskom biću, onakvom kakvo je formirano kroz milijune godina prapovijesti koje su prethodile pojavi poljodjelstva (prije desetak tisuća godina), te ideji posjedovanja i vlasništva nad zemljom, urodom, domaćim životinjama, ženama, i djecom.
Prema onomu što je znanosti danas poznato čini se neospornim da je ljudsko tijelo formirano kroz milijune godina života u zajednicama temeljenima ne na monogamiji (ili poliandriji), već na promiskuitetu. Prema autorima, takve zajednice temeljene na promiskuitetu, pokazuju specifične kvalitete povezanosti, miroljubivosti, skrbi prema djeci, dijeljenju, i sl.
Teza je jasna, a uprkos popularno-znanstvenom pristupu te lakonotno-zabavljačkom stilu "Seksa u zoru" i dobro dokumentirana, posve je uvjerljiva. Ryan i Jetha polaze od teze, medijski vrlo atraktivne o čemu govori i status bestselera The New York Timesa, a zatim pronalaze činjenice i teorije koje se uklapaju u tu postavljenu tezu. Također tu je i pitanje iskonske ljudske „prirode“ koja je neupitni pratitelj glavne teze autora (odnosno njihove političko-znanstvene konstrukcije), a gotovo uvijek je u raskoraku sa suprostavljenim narativima. Međutim, stranice o evolucijskim specifičnostima ljudske fizionomije, dimorfizmu (razlici u veličini između muškaraca i žena), veličini muškarčeva penisa i položaju testisa, usporedbama s primatima, posebice bonobo majmunima koji su po genetskoj strukturi najbliži čovjeku, te stranice o tzv. teoriji „nadmetanja sperme“, zanimljivo su štivo.
Pod "nadmetanjem sperme" podrazumijeva se seksualni odnos ženke s više mužjaka, gdje je evolucijski pobjednik onaj s najbržom, najotpornijom i najobilnijom spermom; za razliku od sustava gdje je evolucijski pobjednik onaj mužjak koji porazi i potjera svoje suparnike. Dokazi da je nadmetanje sperme sudjelovalo u ljudskoj evoluciji, kažu Ryan i Jetha, jednostavno su golemi. "Bez ratovanja sperme u ljudskoj evoluciji muškarci bi imali sićušne genitalije za proizvodnju nekoliko spermija… Ne bi bilo prodiranja u spolnom odnosu, ne bi bilo snova ni fantazija, masturbacije, a svatko od nas poželio bi spolni odnos desetak puta u cijelom životu… Seks i društvo, umjetnost i književnost – zapravo cijela ljudska kultura – bili bi drukčiji".
Ukratko, prema onomu što je znanosti danas poznato čini se neospornim da je ljudsko tijelo formirano kroz milijune godina života u zajednicama temeljenima ne na monogamiji (ili poliandriji), već na promiskuitetu. Prema autorima, takve zajednice temeljene na promiskuitetu, pokazuju specifične kvalitete povezanosti, miroljubivosti, skrbi prema djeci, dijeljenju, i sl.
Naravno, promiskuitet nije najsretniji termin. Čak i u okviru hiperidealiziranih prapovijesnih zajednica on nosi određenu negativnu notu. Posebice se čini neprihvatljivim kao zastava pod kojom bi se trebalo okupiti u naporu da se dosegnu harmoničniji oblici ljudskog povezivanja i ljudske zajednice. Zato autori u zaključku knjige spretno ispuštaju pojam "promiskuiteta" i uvode termin "poliamorijske zajednice" kao oblika ljudskog povezivanja koji je u skladu s našom temeljnom prirodom, a pritom ne podrazumijeva tek golo seksualno zadovoljavanje.
I tu se može naći zanimljive dokumentacije. Ryan i Jetha spominju "igru ključeva", koja se pojavila tokom Drugog svjetskog rata kod američkih pilota i njihovih supruga kao oblik rasterećivanja od ratnih pritisaka te povezivanja skupine. A pod "poliamorijskim" iskustvom navode sjećanja Lairda Harrisona ("Scenes from a group marriage", Salon.com). Ovdje zapravo Ryan i Jetha podižu svoju zastavu. Pišući o odrastanju u kući koju su njegovi biološki roditelji dijelili s još jednim parom, Harrison oslikava idilu u stilu "imam 2 tate, 2 mame, 2 brata, 2 sestre". "Razmjenjivao sam knjige sa svojim polusestrama, s divljenjem slušao njihove priče o zaljubljenosti… Njihov otac prenosio je svoju ljubav prema dobroj glazbi, a njihova majka strast prema kuhanju."
Jednom rječju: idila. Izgubljena Arkadija. I za Harrisona, i za ljudski rod kao takav. U malome kućanstvu svega je bilo dvostruko. A pritom Harrison i pridružena obitelj nisu ni znali da žive, kako nam to objašnjavaju Ryan i Jetha, upravo onakvu idilu kakva je i svojstvena seksualno-fiziološki-društvenim odnosima čovjeka. U pretpovijesnom raju iz kojega je čovjek istjeran kada je prvi ratar zaorao zemlju, rekao to je moja zemlja, moj urod, moj konj, moja žena…
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Seks u zoru : Prapovijesno porijeklo suvremene seksualnosti
- Prijevod: Ljiljana Novković
- Algoritam 05/2016.
- 468 str., meki uvez
- ISBN 9789533167893
'Seks u zoru' odbacuje gotovo sve što 'znamo o seksu', istovremeno nam nudeći alternativno tumačenje ljudskog spajanja. Povezujući konvergentne, nerijetko zanemarene dokaze iz antropologije, arheologije, primatologije, anatomije i psihoseksualnosti, autori ukazuju kako je monogamija, rođena s pojavom ratarstva i napuštanjem nomadskog načina života, daleko od ljudske prirode, kako nam je nametnuta kao prirodan odabir radi zaštite privatne imovine i problema rastuće populacije.