Gregory Carleton : Seksualna revolucija u boljševičkoj Rusiji
Godine 1924. u časopisu „Krasnaja Novj“ („Crvena novina“) objavljen je roman Borisa Četverikova „Sjetva: priče i pripovijesti“. U njemu glavna junakinja Varja radi u centru za „oštećenu djecu“, čije štićenike redovito siluje ravnatelj zavoda. Odnosi odraslih su nešto bolji. Varja odlazi u Lenjingrad, gdje se uplete u spolni odnos s članom partije, a zatim ga ostavlja zbog drugog muškarca, koji je nedavno ostavio nevjenčanu suprugu… Pitanje „Sjetve“ jest tko upravlja svijetom, tko upravlja boljševičkom Rusijom sedam godina nakon „Velikog oktobra“: Lenjin ili libido?
To pitanje, pitanje kontrole postrevolucionarnog sovjetskog društva, ujedno je i temeljno pitanje „Seksualne revolucije u boljševičkoj Rusiji“ Gregoryja Carletona (Sandorf, 2017). Revolucija je podrazumijevala raskid s predrevolucionarnim društvom, njegovim ekonomskim ustrojem, političkim sistemom, buržoaskim zakonima i religijskim tradicijama. Društvom, gdje su „ljudi bili zarobljeni u propalim brakovima, gdje su veze bile zabranjivane zbog rasnih, vjerskih ili klasnih razlika, gdje je žena bila vlasništvo muža i ekonomski ovisna o njemu, bez mogućnosti putovanja ili promjene boravišta bez njegova dopuštenja; gdje su biološka priroda spolnosti, kontracepcija i opasnosti od bolesti bile obavijene neznanjem, gdje su žene riskirale životom kako bi napravile pobačaj, a izvanbračna djeca gladovala“, kako u svojoj knjizi Gregory Carleton, američki rusist, specijaliziran za književnost dvadesetog stoljeća i suvremenu kulturu, opisuje predrevolucionarnu Rusiju.
Boljševici su uspostavili nove zakone, preoblikovali značenje i funkciju obitelji. Crkvena vjenčanja više nisu priznavana. Vjenčanje i razvod sveli su se na jednostavnu papirologiju. Legalizirani su pobačaji. Muškarci su počeli zakonski odgovarati i za djecu rođenu izvan braka. Izvanbračne zajednice dobile su status bračnih zajednica. Seksu se pristupalo kao prokreaciji, ali i užitku. Kampanja za seksualnu edukaciju fokusirala se na kontracepciju, higijenu i spolne bolesti. Predrevolucionarne norme monogamije i bračnog seksa kojemu je jedina svrha prokreacija zamijenili su ciljevi ravnopravnosti spolova i seksualne slobode. Strani promatrači revolucije divili su se legalizaciji pobačaja, mogućnosti razvoda, kvaliteti seksualnog odgoja. Najkraće, duh je pušten iz boce. Seksualna revolucija stvorila je prostor slobode kojeg će, naposljetku, i sama revolucija smatrati prijetnjom.
Ubrzo je krenuo i protuudar: striktno stavljanje seksualnih sloboda i razuzdanog ponašanja pod kontrolu partije i revolucije. U intervjuu s njemačkom marksisticom Clarom Zetkin Lenjin je izjavio: „Revolucija zahtijeva koncentraciju… Ne mogu se tolerirati orgijastična stanja.“ Mladež je morala disciplinirati duh i tijelo, jer tolika pozornost seksu je kontrarevolucionarna. Napadnuta je i zloglasna Aleksandra Kollontaj i njena teorija „čaše vode“, koja je „naše mlade ljude učinila ludima, prilično ludima“. „Svakako, žeđ se mora utažiti“ glasio je Lenjinov pravorijek, „no, hoće li se normalan čovjek u normalnim okolnostima ispružiti uz rub ceste i popiti iz lokve, ili iz čaše čiji su rubovi masni od brojnih usana?“
Boljševici su uspostavili nove zakone, preoblikovali značenje i funkciju obitelji. Crkvena vjenčanja više nisu priznavana. Vjenčanje i razvod sveli su se na jednostavnu papirologiju. Legalizirani su pobačaji. Muškarci su počeli zakonski odgovarati i za djecu rođenu izvan braka.
Eto nas dakle u središtu „Seksualne revolucije u boljševičkoj Rusiji“: između moderne zakonske legislative i čvrste partijske kontrole, između krajnosti, toga da „nemoral cvjeta kao nigdje na svijetu“ ili da je „inauguriran režim potpune askeze“; da „komunistkinje odbijaju imati djecu“ ili da su „žene prisiljene rađati mnogo djece“, kako je to formulirala jedna promatračica sa Zapada. U književnosti, tom udarnom forumu za temu seksualnosti, opreka se nalazila između realizma i socrealizma. Od Kollontaj preko Jesenjina do Malaškina, Gumiljevskog i Pantelejmona Romanova književnost je tematizirala pitanja nove obitelji, braka i spolnosti. Premda je Staljin 1928. učvrstio vlast porazivši Trockog, Zinovjeva i Kamenjeva, realizam u književnosti pružao je i dalje opravdanje za uključivanje seksualnih tema u prozu. No osnovna karakteristika proze o spolnosti bila je da je u prvi plan stavila subjektivnost pojedinca, istaknula istraživanje i promišljanje. A režim je ubrzano gubio strpljenje za takve provokacije.
Godine 1931. obznanjena je pobjeda u „ozbiljnim sukobima“ s „ideološkim protivnicima“, „od Jesenjina do Romanova“. A 1934. socijalistički je realizam na prvom kongresu Saveza pisaca službeno istaknut kao jedina kulturna politika Sovjetskog Saveza. Junaci te nove književnosti svoj će ljubavni interes otkriti tek nakon što postave svjetski rekord u izlijevanju cementa („Vrijeme, naprijed“, Valentin Katajev, 1933.), ili će se zaklinjati majci da neće juriti za djevojkama dok ne sruše buržoaziju u čitavom svijetu („Kako se kalio čelik“, Nikolaj Ostrovski, 1934.). Novu književnu paradigmu slijedila je i nova legislativa pa se tridesetih vraća i rekriminalizacija pobačaja.
Carleton Oktobarsku revoluciju naziva najdestruktivnijom socijalnom revolucijom koju je svijet ikada vidio. No to ne znači da je nakon 1917. automatski uspostavljena apsolutna kontrola nad svim segmentima društva. Usporedo s tendencijom uspostavljanja centralizirane kontrole postojala je i tendencija razvijanja ikonoklastičkih i libertarijanskih diskursa. Tema seksualnosti nalazila se u središtu tog revolucionarnog previranja. To je prva Carletonova teza. Druga jest da je posljedica toga bila da se u marksističkom Sovjetskom Savezu, barem u dvadesetima, o spolnosti govorilo „učestalije, otvorenije i – moglo bi se reći – preciznije“, nego li što je to bio slučaj na judeokršćanskom Zapadu.
Možda je teško tako generalizirati. Zapadna filmska i glazbena industrija, bečka psihoanaliza, život u urbanim središtima poput Berlina i Pariza, New Yorka i Los Angelesa, općenito epoha modernizma, epoha mladih, i u „judeokršćanskoj sferi“ su otvorili temu spolnosti. Posrijedi nije bio izoliran proces. Omeđen samo na postrevolucionarnu Rusiju. Raskid s tradicijom, bilo viktorijanskim društvom bilo predrevolucionarnim ruskim društvom, bio je globalan. Biti moderan značilo je biti protiv tradicije, biti ikonoklast i libertarijanac. Kad je posrijedi spolnost Istok i Zapad su funkcionirali kao dva plućna krila istog fenomena, nadopunjujući se i nadmećući se u osvajanju novih prostora.
„Seksualna revolucija u boljševičkoj Rusiji“ zanimljiv je i temeljito istražen doprinos tom fenomenu moderne. U Carletonovu fokusu nije globalno previranje, globalna mijena. Neki zaključci su možda ishitreni, neki aspekti dekontekstualizirani, no ovo je jedinstvena studija, o onoj pritoci seksualne revolucije koju zapravo i najmanje poznajemo.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )