Da sam ja miš ili antilopa

Održava se
01.01.1901.

Nosim li jaknu u čistionicu, začudi me količina sitnih otpadaka koju nađem u džepovima, kinoulaznica, autobusnih i tramvajskih karata, računa, papirića s brojevima bez imena, čačkalica, dijelova rašarafljenih kemijskih olovaka, mrvica duhana, hotelskih šibica i praznih reklamnih upaljača iz videoteke. Obično je tu i oblutak, školjka, šišarka, Pokemon ili ružičaste Barbie cipelice što mi je kći povjerila na čuvanje.

Prije neki dan otkrio sam tako letak koji su mi negdje na ulici gurnuli u ruku aktivisti za prava životinja, a kojim se poziva na oslobađanje zvjeradi iz zooloških vrtova. Uzeo sam papir, premda u ovim godinama imam i važnijih stvari na pameti od toga da raskućim neke zebre i kobre. A i zašto bih to zapravo činio? Aktivisti od ove vrste u pravilu su mi simpatični, oni su dobra i odgojena, društveno svjesna, miroljubiva, tolerantna, suosjećajna i pravedna djeca.

Mame i tate zaslužuju im čiste petice za trud i zalaganje. Želio bih da moj sin za koju godinu osjeti jednaku zabrinutost zbog gomilanja nuklearnog oružja, dugova nerazvijenih zemalja, sječe amazonskih prašuma, rupa u ozonskom omotaču i drugih svjetskih problema koji muče Stinga, Bono Voxa i adolescente iz pristojnijih obitelji.

Ali, što oni zapravo znaju o životinjama? Jesu li baš sigurni da su beštije u kavezima i ogradama nesretne? Životinje ne govore, a nema ovlaštenog sudskog tumača za režanje, cvrkutanje i njištanje, i teško je zaista kazati koji su njihovi interesi. Tko bi znao životinjske sindikalne zahtjeve? Ne možeš baš podijeliti upitnike čimpanzama i zamoliti ih da zaokruže bi li radije a) čučali pod limenom strehom u zoološkom vrtu ili b) kisnuli na baobabu. Aktivisti tek nagađaju, zaključuju na osnovu svoga ograničenog ljudskog iskustva. Obično iz više srednje klase, odrasli u gradskoj udobnosti, u stanovima s elektrikom, tekućom vodom i centralnim grijanjem, s tri obroka dnevno i šalicom toplog mlijeka prije spavanja, s nejasnom krivicom zbog svoje sreće, idealiziraju djevičansku divljinu.

Djevičanska je divljina, međutim, strašno mjesto. Vlažna, prljava, hladna, podmukla i krvava. Zamislite da ste antilopa, na primjer, i trzate se na svaki šum, da vam svaki trenutak može biti zadnji. U sumrak dođete na pojilo i samo što ste njuškom dotakli blatnjavu lokvu, iz grmlja iskoči neki grabežljivac, obori vas u prašinu i očnjacima vam pregrize grkljan. Svaka je sekunda tih lijepih životinja u savani ispunjena užasom od takvog kraja, čitav im je život mučna, neprekinuta Srebrenica.

Da sam antilopa, ja bih se otimao za mjesto u zoološkom vrtu. “Ja! Ja! Uzmite mene!”, meketao bih gorljivo, samo da se izvučem iz bijede, dočekam časnu starost na komadu ograđene ledine bez neprijatelja. Podrugljivo bih se beljio leopardima u kavezu preko puta, beskrajno uživao u njihovoj gnjevnoj nemoći da me zakolju. Što bi antilopa mogla poželjeti više od sigurnosti i spokoja takvog mjesta, gdje dvaput dnevno, ujutro i navečer, dođe jedan ljubazni i dragi čovjek u gumenim čizmama i modroj kuti s novim naramkom sijena?

Antilopa u zoološkom vrtu po prilici je nešto kao općinski portir. Državna služba, nema opasnosti od otkaza, plaća nije velika, ali dolazi svakog prvog. Nije to, istina, bogzna kako sadržajan život, ni antilopama ni općinskim portirima, ali kao da antilope i općinski portiri traže nešto više od toga da su na suhome i toplome i nitko ih ne dira. Što bi trebali? Upisati ih u biblioteku?

Teško je zaista dokučiti kako aktivisti zamišljaju sreću životinja. Ne razumijem, recimo, kakva im je pobjeda da kozmetička industrija više ne koristi zamorce za testiranje. Poljski miš s razlogom je plaho, prestrašeno biće. Svaki put kada izviri iz rupe na njivi, da svojem
mnogobrojnom potomstvu nađe kakvo zrno pšenice zaostalo od žetve, izlaže se opasnosti da ga ugrabi zmija ili lasica, ili negdje s nebesa ugleda jastreb. Primijetit će njegovu sjenu na tlu kad već bude prekasno, trenutak prije nego ga ptičurina kanžama ščepa za šiju i u ekonomskoj klasi odnese za hranu vlastitom mnogobrojnom potomstvu.

Da sam ja miš i moram birati između poziva na ručak u jastrebovu gnijezdu i radnog mjesta zamorca u kozmetičkom laboratoriju, poletno bih povikao:

“Šta se čeka?! Donesite mi Max Factorovu maskaru sa 23 posto manje grudica! Dajte ovamo L’Orealovo hidratantno mlijeko za suhu kožu!“

Aktivisti za prava životinja šašava su čeljad, rijetko koju tvrdnju bih im prihvatio, ali ne bih ipak sasvim odbacio njihov trud jer su im namjere nevine i plemenite, a sam bog zna kako nam nevinosti i plemenitosti nedostaje u ovo usrano vrijeme stečaja i otkaza. Okrutne prizore iz prašuma i savana mnogi danas mogu plastično predstaviti na svome radnom mjestu. Mogu se uživjeti u stravu i grč antilopa i miševa, bezazlenih, miroljubivih biljoždera, koji se uplašeno osvrću vreba li ih koji grabežljivac iz šipražja. Tisuće njih s jednakom tjeskobom i panikom gleda vrata šefove kancelarije s beznadnom mišlju: “Ja sam siguran. Neće mene”.

U vremenima kao što je ovo, kad ekonomska kriza zaljulja temelje našeg moralnog svijeta, otkrijemo kako je krhko i trošno ono što zovemo civilizacijom, kako smo i sami samo jadne životinje, s jednakim instinktima i strahovima. Nespokojno ocjenjujemo sigurnost svog mjesta u kapitalističkom hranidbenom lancu, uspoređujemo svoje šanse za preživljavanje sa šansama kolegice ili kolege za susjednim stolom, strojem ili blagajnom samoposluživanja. Dođe li poslodavac njoj ili njemu i tiho kaže da od sutradan više ne mora dolaziti, suosjećajno ćemo se okupiti i tješiti osobu koja je dobila otkaz, ali duboko u sebi osjećat ćemo poriv da bezglavo pobjegnemo od užasa, upravo kao što se krdo antilopa prestrašeno da u bjesomučan trk kada predator koju od njih zaskoči i zakolje na tlu.

Društvo se do jučer sve činilo skladno i mirno kao zoološki vrt, u najboljem od svih svjetova svatko je u svome kavezu spokojno gledao svoja posla. Sve dok se nije ustanovilo da nema dovoljno hrane za sve. Onda su maknuli ograde i rešetke.

Dobro došli u djevičansku divljinu.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )