Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Barbara Matejčić • 30.01.2007.

Daleko smo od civiliziranog društva

Roman 'Metastaze' imao je neobičan put za hrvatske književne prilike. Napisao ga je autor čije bi ime u književnim krugovima bilo vjerojatno jednako nepoznato kao i ono nepostojećeg Alena Bovića kojim je potpisan. Nakon nekoliko izdavačkih odbijenica, posredstvom agencije Kapa, koja postoji već neko vrijeme, ali nema značajnijih uspjeha, objavio ga je Konzor. U kratkom vremenu dobio je niz dobrih kritika i tada je već od samog romana postalo važnije pitanje tko je njegov autor. Nagađalo se, autorstvo se pripisivalo i nekim poznatim piscima donekle slične poetike, a onda je došao Sajam knjiga u Puli na kojem je Alen Bović nominiran u kategoriji debitantske knjige godine nagrade Kiklop. Kako se do tada već proširio krug ljudi koji su znali tko je zapravo Alen Bović, a i nagradu je, u slučaju da ju dobije, trebalo osobno preuzeti, autor je odlučio 'izaći iz sjene'. Alen Bović nastao je kao premetaljka prezimena Ive Balenovića, ginekologa iz Zagreba, koji prije 'Metastaza' nije napisao ni riječ. Prikrivanje identiteta nije proizašlo iz marketinškog taktiziranja, već iz karaktera autora, kojemu mogućnost da postane poznat ne izaziva ugodu, naprotiv.

'Metastaze' su roman kojim se sažima ono što se događa među nama iako nam se može činiti da to što opisuju pripada samo margini društva. Ponašanje glavnih likova – alkoholičara, narkomana, liječenog narkomana i kroničnog nasilnika – zapravo se u mnogočemu preklapa s ponašanjem tzv. zlatne mladeži iz devedesetih godina. 'Metastaze' se tiču svih nas jer detektiraju ono - primitivizam u najširem značenju riječi - što nismo znali ili nismo htjeli prepoznati kao zloćudno u društvu. Autor to radi direktno, bez ikakvog odmaka, i zbog toga nam, čitajući ih, može biti mučno. Kao da smo svjedoci nasilja u vlastitom domu.

Barbara Matejčić: Jeste li išta pisali prije 'Metastaza'?

Ivo Balenović: Nisam.

S kojim porivom netko tko nije prije pisao, a već je u nekim pristojnim godinama za apsolutnog početnika, sjedne za kompjuter i napiše roman?

Roman je nastao kao reakcija na sve ono što se događa oko nas. U meni se nagomilala frustracija izazvana općeprihvaćenim nacionalizmom, nasiljem, kriminalom, ovisnostima i svim oblicima nekorektnosti. Roman je pisan u prvom licu likova koji su sudionici stvarnih događaja, jer sam htio prikazati stvari onakvima kakve jesu, bez moraliziranja.

Prije nego što ste se obratili agenciji Kapa, koliko znam rukopis Vam je odbilo nekoliko izdavačkih kuća. Jesu li ga uopće čitali?

Mislim da nisu. Odgovori izdavača su bili uglavnom isti: pošaljite rukopis, ali popunjeni smo iduće dvije, tri godine. Da nisam čuo za agenciju Kapa, roman vjerojatno nikada ne bi bio objavljen.

Zbog čega ste izabrali baš tu društvenu skupinu kako biste opisali ono što se događalo u devedesetima? Metastaze su se proširile na sve društvene slojeve i na primjeru svakog od njih bi se zapravo mogla detektirati slična količina užasa iako na manje eksplicitan način.

To je kvartovska ekipa bez ikakve perspektive. Njihov pogled na svijet ne razlikuje se puno od onoga iz 'viših' društvenih slojeva, samo što im stil života omogućuje da sve to provedu i u praksi. Rečenice prepune mržnje i predrasuda koje izgovaraju neki od junaka čuo sam od puno obrazovanijih ljudi na visokim pozicijama. Odabirom društvene skupine o kojoj pišem mislio sam da mogu najuvjerljivije prikazati amoralnost našeg društva. Htio sam opisati posljedice, a ne uzrok bolesti.

Jesu li likovi kao što je Krpa rezultat društvenog sistema i izokrenutih dominantnih vrijednosti ili su jednostavno budale kojima okolnosti mogu utjecati samo na to budu gori, ali nikako da budu bolji?

Krpa je stvarni lik koji je nastao fuzijom nekoliko meni poznatih. Mogu reći da su njegova poglavlja stvarna. Njegove stavove i način razmišljanja nisam izmislio nego čuo i zapisao. Sve ono što on prakticira svakodnevno susrećemo i o tome čitamo u novinama. U društvu poremećenih vrijednosti budale poput Krpe lako se nameću kao vođe. Bez straha od sankcija oni nesmetano mogu provoditi svoje izopačene stavove zakonom jačega.

Kako se to opće rasulo koje opisujete u romanu posredno ili neposredno miješa u Vaš život?

Likovi i događaji u mom romanu su stvarni. Mogao sam od svega okrenuti glavu i praviti se da to ne primjećujem, ali odlučio sam se obračunati s takvim stavovima na svoj način.

Je li dijagnoza današnjeg stanja ipak nešto bolja nego što je u 'Metastazama'?

Mislim da se odnos društva prema takvim iskrivljenim svjetonazorima polagano mijenja, ali smo još daleko od tzv. civiliziranog društva. No, i takva društva potiču ovisnost. Droga, alkohol i kocka pune državne budžete i nikome nije u interesu to iskorijeniti.

Zbog čega završne glasove u romanu prepuštate likovima koji su do tada zapravo marginalni?

Gotovo svi likovi u romanu tragično skončaju, a tada na scenu stupaju dva oficira zaluđeni svojom ideologijom iz prošlih vremena. Time sam htio roman dovesti do apsurda kakav je i život mojih likova.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –