Svatko ima pravo da bude bolji nego što je bio pa to priznajem i hrvatskim lingvistima, ali nitko nema pravo svoja kolebanja svaljivati na tuđa leđa. Htjeli smo mlade pravopisce upravo stoga što ih ne muči prošlost, ni njihove izjave da su hrvatski i srpski jedan jezik, ni naknadna poricanja svega toga. Oni jednostavno govore, pišu i istražuju hrvatski jezik i za Novi Sad ih nije briga. Htjeli smo postići...

Tradicija bi trebala biti živ i dinamičan dijalog između »onog što je naše« i »tuđega«, ali kod istočnoeuropskih naroda taj proces ne teče tako zbog toga što mi tuđe prisvajamo i nazivamo svojim, a bojimo se onoga što ne možemo prisvojiti – to je poznati strah od gubitka identiteta u široj europskoj zajednici. Mi ne poznajemo kulturna prožimanja, već samo slijed histeričnih prisvajanja. S tim...

Gledajući Mediteran izbliza, bolje reći iz njega samog, osjećaj gubitka temeljnih vrijednosti izgleda tragično i rezultira raseljavanjima i kolektivnim egzodusima, kao da to više nije svijet koji je u stanju svojom čarolijom zadržati iole ambicioznijeg čovjeka. To je svijet kojem je vlasnik preko noći postao netko drugi i nepodnošljiv je osjećaj nemoći kreiranja vlastitog svijeta.

I zato mi se jako svidjela ideja da u ovoj knjizi prepustim čitatelju da sam zamišlja što više: od izgleda glavnih likova, preko ambijenata u kojima se nalaze, pa sve do misli i osjećaja što ih otkrivaju ili prikrivaju u tim svojim dijalozima. Htio sam što manje opisivati i sugerirati, samo sam odškrinuo vrata i prepustio čitatelju da ih, ako ga zanima, sam širom otvori i zamišlja što je i kakvo je ono...

Hrvatske knjige tiskane u Veneciji u 15. i 16. stoljeću bile su relativno jeftine tako da je, primjerice, jedan svećenik mogao vrlo lako stvoriti svoju privatnu knjižnicu. Prije tiskarskog stroja učitelj u Dubrovniku je za mali brevijar morao cijelu godinu raditi.