Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Barbara Matejčić • 15.05.2007.

Gábor Csordás: Nema heroja kada smo svi bili suradnici diktature

Među mađarskim piscima koji su nedavno gostovali u Hrvatskom društvu pisaca bio je i Gábor Csordás, pripadnik srednje generacije mađarskih pjesnika. Zanimljivo je da je Csordás diplomirao medicinu i neko vrijeme radio u struci, ali već dugo vremena tim ne bavi. Prije nego što je pokrenuo izdavačku kuću »Jelenkor«, bio je urednik književnog časopisa istog naziva.

Aktivan je i kao prevoditelj pa je tako prevodio s poljskoga (Szymborsku recimo), slovenskoga, a preveo je i niz Derridinih djela. Csordás prevodi i s hrvatskog jezika, za časopise je prevodio hrvatske pjesnike kao što su Mihalić i Gotovac, a objavljeni su i njegovi prijevodi Jergovića i Fabrija, dok upravo radi na prijevodu »Crnca« Tatjane Gromače.

Barbara Matejčić: Sudeći prema piscima koje objavljujete, u »Jelenkoru« imate jasno profiliran izdavački program. Možete li ga ukratko predstaviti?

Gábor Csordás: »Jelenkor« sam osnovao 1993. godine i od tada sam objavio oko 500 naslova. Velika većina autora koje objavljujem su Mađari, a otprilike dvadeset posto produkcije »otpada« na prijevode, uglavnom iz srednjoeuropskih književnosti, među kojima su i hrvatski pisci, a nešto ih je i iz Zapadne Europe.
Budući da samo pet posto od ukupnih troškova objavljivanja knjiga pokrivaju subvencije, a sve ostalo moramo sami ostvariti, i još se k tomu srednjoeuropska književnost slabo prodaje u Mađarskoj, stvari ne stoje baš sjajno.

Kako ste onda uspjeli objaviti tako velik broj naslova?

U Mađarskoj se najviše traži američka i domaća književnost. Jer, da biste prodali neku knjigu, važna je reklama, a američki autori već izreklamirani stignu do nas, dok su domaći zastupljeni u mađarskim medijima i slijedom toga oni su ti koji se traže.
Moja izdavačka kuća je previše malena da bi mogla ulagati u reklamu, ali dobro stojimo na tržištu zahvaljujući nekolicini popularnih mađarskih autora čije knjige objavljujemo i prodajemo u nakladi od deset do petnaest tisuća primjeraka.
Kada kažem da su to popularni autori, ne mislim na popularnost lakih bestselera. Jer, točno je da objavljujem ono što mogu prodati, ali prodajem ono što želim objaviti.

Bili ste glavni urednik književnog časopisa »Jelenkor«. Koliko časopisi za kulturu u Mađarskoj utječu na stvaranje javnog mišljenja?

Časopisi su imali veću ulogu u vrijeme socijalizma, kad je izdavanje jednoga književnog djela trajalo četiri-pet godina. U takvoj situaciji živi književni diskurs bio je moguć samo u časopisima, koji su objavljivali odlomke novih književnih djela i time otvorili prostor diskursa. Danas, kada možemo tiskati novo djelo u dva mjeseca, malo mjesta je ostalo časopisima.

U Vašem eseju »Strah od utjecaja« pišete da se strah od gubljenja tradicije skriva u činjenici da narodi kojima i Vi i ja pripadamo nemaju tradiciju, već sklop ad hoc eksproprijacija. To vidite kao razlog zbog kojeg se ustraje na etnografskom konceptu kulture i na kulturnoj raznolikosti. Je li radikalno tvrditi da nemamo tradiciju?

Stalno se ponavlja da treba očuvati tradiciju i da je ona memorija srednjoeuropskih i istočnoeuropskih naroda. Međutim, ta je tradicija samo zbir folklornih elemenata i devetnaestostoljetnih mišljenja, koji je pak tijekom povijesti preuziman od drugih, utjecajnijih i većih naroda. Dakle, tradicija koja se želi prodati kao autentično mađarska samo je slijed odlomaka općeeuropskih ideja i preživljenih kultura.

Tradicija bi trebala biti živ i dinamičan dijalog između »onog što je naše« i »tuđega«, ali kod istočnoeuropskih naroda taj proces ne teče tako zbog toga što mi tuđe prisvajamo i nazivamo svojim, a bojimo se onoga što ne možemo prisvojiti – to je poznati strah od gubitka identiteta u široj europskoj zajednici.
Mi ne poznajemo kulturna prožimanja, već samo slijed histeričnih prisvajanja. S tim se teško suočiti pa onda strahom od gubitka tradicije skrivamo činjenicu da nemamo tradiciju.

Kakvu ulogu u tom ima književnost? Je li ona ksenofobična čuvarica tradicije ili demistificira autentičnost tradicije?

Književnost nije ksenofobična, ona se ne boji utjecaja i živi u dinamici s »drugima«. Ipak, takva književnost nije najpopularnija, već je na tom mjestu književnost koja u beskraj ponavlja svete tradicije preuzete još prije pedeset godina.

Koliko se u Mađarskoj književno iskorištava tema življenja u komunizmu? Koliko je uopće nostalgija prisutna kao književna tema?

Danas se u Mađarskoj o vremenu komunizma piše još samo s ironijskim odmakom, dok u Njemačkoj to radi jedino Ingo Schulze. To je i razumljivo s obzirom na to da je kod nas diktatura već sedamdesetih godina postala »meka« i kada smo je se riješili, nismo osjetili silnu, oštru razliku pa nam se nije ni nametnula kao velika tema.
Osim toga, mi nismo bili samo žrtve, već smo na neki način svi surađivali sa sistemom i tako nismo ostavili mjesta za heroje. A kada ste surađivali, onda nije ni samo vlast ta koja je smiješna, već smo smiješni i mi sami pa se tako i sagledavamo kroz literaturu. Naravno, to nije češki tip humora, naš je smijeh gorko ironičan.

(Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku)

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –