Miroslav Bertoša : Povijest pripada svima

''Kruh, ljubav i mašta'' naziv je filma Luigija Comencinija koji je bio iznimno popularan pedesetih godina prošlog stoljeća, a u to se vijeme u Puli reklamirao plakatom na hrvatskom jeziku. Dvojica Puljana, koji nisu baš najbolje razumijeli hrvatski, taj su naslov okvirno preveli, a prema nekoj hrvatsko-talijanskoj inačici nastao je i naslov knjige ''Kruh, mašta & mast'' povjesničara Miroslava Bertoše, nedavno objavljene u Duriexu.

Bertoša piše o Puli između 1947. i 1957. godine, dakle o vremenu u kojemu je taj grad doživio temeljitu promjenu stanovništva, a te 1947. godine Miroslav Bertoša je kao devetogodišnjak došao u Pulu. Točnije, njegova je obitelj bila povratnička jer je prethodno, kao i mnogi drugi Hrvati, napustila Pulu kada su je fašisti okupirali.

Od prvog dojma (''prilično odbojan, neraspoložen pa i zlurad grad'') pa do odlaska na studij deset godina kasnije Miroslav Bertoša ispisuje povijest u prvom licu jedninu, ne naslanjajući se ni na kakve izvore osim vlastitoga sjećanja. Njegove se memorabilije pokazuju kao dragocjen i zanimljiv putokaz u razumijevanju kompleksnosti jednog grada u prevrtaničkim povijesnim vremenima. Ako Bertoša, redoviti profesor Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, kaže da je pisanje za njega mučni oblik dosade, čitanje njegovih zapisa s onu je stranu svake naznake dosade.

Barbara Matejčić: Rečenicom ‘’Nikada vlastitoj osobi nisam pridavao toliku vrijednost da bi me to ponukalo drugima pripovijedati povijest svoga života’’ Stefan Zweig započinje proslov ‘Jučerašnjeg svijeta’’, kojeg i Vi u nekoliko navrata evocirate u svojoj knjizi
''Kruh, mašta & mast''. Koji su Vaši razlozi za ispisivanje povijesti viđene ‘’vlastitim očima’’?

Miroslav Bertoša: Zweigov „Jučerašnji svijet“ pročitao sam kao adolescent i do danas mi je ostao u sjećanju kao jedno od najfascinantnijih i najdramatičnijih svjedočanstava o svijetu koji su pisac i živući svjedoci s pravom nazvali „jučerašnjim“. Moji su zapisi naprosto svjedočanstvo osebujnog individualnog senzibiliteta s jedne strane, dok s druge nastojim svjesno eksperimentirati kako bih trasirao pistu za teorijski pristup onoj pojavnosti koja se u staroj i novoj „školi Anala“ naziva „kulturom pamćenja“, „kolektivnim sjećanjem“, „izmišljanjem tradicije“, „tekstualnim sjećanjem“, „konstrukcijom i destrukcijom“ prošlosti i njezinih mitova… Pišući – ponavljam, eksperimentalno – o osobnim sjećanjima, o povijesti, kako ste naveli, „viđene vlastitim očima“, pokušavao sam postaviti temeljno pitanje: čija je, zapravo, povijest koju smo proživjeli, odnosno, u kojoj se mjeri individualno pamćenje uklapa u političku povijest i historiografiju. Drugim riječima, koji su to parametri za „objektivnu“ prosudbu prošlosti koja je ostala iza nas, za prosudbu “svijeta koji smo izgubili“. U tim se, dakle, misaonim koordinatama kreće moje „okularno“ viđenje stvarnosti Istre u prvome desetljeću poslije velike drame Drugoga svjetskoga rata. To je viđenje sitno i „nevažno“, ali ono, nema dvojbe, predstavlja dio „puzzla stvarnosti“ svijeta koji tone u zaborav i koji će – za jedno ili dva desetljeća – dobiti nove „gospodare“ prošlosti.

Zbog čega vrlo često u knjizi naglašavate da pišete osobne memorabilije, da iz svog ugla sagledavate vrijeme kada ste bili dječak, kada je to jasno već i iz Vaših uputa za čitanje tih zapisa?

- Bilo koji i bilo čiji zapisi o nekome vremenu na neki se način uvijek stavljaju na uvid mnogobrojnim živućim svjedocima, ljudima različite kulturne razine i svjetonazora, političkih opredjeljenja, napose pak „doživljaja stvarnosti“. Njihov eventualni komentar može biti dvojak: ili će se, primjerice izjavom "baš je bilo tako kako je napisano, sjećam se i ja toga", složiti s autorom, ili će piščeva stajališta odbaciti tvrdnjom "pa to nema veze s onime što se stvarno zbivalo"! Nastaju, dakle, spontani nesporazumi, praćeni tvrdoglavom upornošću da se osobna saznanja smatraju neprijepornim, nepogrešivim, jedino točnim.

Osobna sastavnica mojih (ko)memorabilija, svojevrsne „komemoracije“ jednoga nestaloga svijeta, ne želi nikome nametnuti viziju zbivanja, naprotiv, nastojim uvijek iznova istaknuti da svoje viđenje stvarnosti ne smatram jedinim te da su vjerodostojna i ona drukčija, koja potječu iz različitog iskustva, različitoga pogleda na svijet, različitog odgoja i razine obrazovanja. Sve te različitosti poštujem, ali tražim „pravo građanstva“ i za svoje mišljenje. Ujedno se svojim ponovljenim isprikama nastojim ograditi od onih vječno nazočnih političkih moćnika, koji su uzurpirali prošlost i tako postali „vlasnici“ i „gospodari“ povijesti. Simbolično rečeno, to su oni koji svojim halapljivim ustima, prislonjenim uz Klijine sise, nastoje „sokove“ prošlosti iskoristiti za svoju političku/politikantsku pragmatiku. Zaboravljaju pri tom da povijest pripada svima!

U vrijeme o kojem pišete Talijani, i ne samo oni, masovno su se iseljavali iz Pule. O razlozima iseljavanja postoje različite teze, od one Arriga Petacca da su ezuli prve žrtve etničkog čišćenja do Palmira Togliattija koji u tekstu ‘’Zašto isprazniti Pulu?’’ optužuje talijansku vladu da je bez razloga iseljavala taj grad. Što biste Vi naveli kao razloge odlaska tolikog broja ljudi?

- Iseljivanje istarskoga, pretežito talijanskog žiteljstva u prvome poraću zapravo je drugi čin velike politike drame koja je Istru zahvatila nakon propasti Austro-Ugarske i uspostavljanja vlasti Kraljevine Italije. Nakon iseljivanja i istjerivanja istarskih Hrvata uslijedio je „egzodus“ istarskih Talijana, ali i onih apeninskih doseljenika pristiglih u Istru između dva rata ili nakon kapitulacije fašističke Italije. Riječ je o vrlo kompleksnoj povijesnoj problematici, koju – ni talijanska, ni hrvatska, ni slovenska – historiografija još nije do kraja osvijetlila znanstvenom metodologijom. Vjerojatno još i nije sazrjelo vrijeme za objektivno iznošenje „racionalnih“ pogleda na tu osjetljivu problematiku. Moje su memorabilije ograničene na osobno domišljanje stvarnosti poratne Pule, viđene očima maloljetnoga dječaka, u kojima je problem iseljivanja sveden na traumatični doživljaj, različit od tadašnjih „službenih“ tumačenja te pojavnosti u punome tijeku zbivanja.

U knjizi pišete da ‘’ideja o trpeljivosti i razumijevanju drugog u ranom istarskom poraću nije postojala’’ i da su ‘’dominirali postulati mržnje’’. Ipak, čini se da djeca, među kojom ste i Vi bili, tom mržnjom nisu bila dotaknuta, barem ne u tolikoj mjeri da ne bi prijateljevali?

- U Pulu sam stigao iz Antunovca, maloga zaseoka nedaleko od Virovitice, s bilježnicom u kojoj su se nalazili moji jednostavni i totalno nenadareni crteži s prikazom demonstranata i njihovih transparenata s napisima: 'Istra je naša!' i 'Trst ne damo!'. No, kada sam počeo pohađati III. razred osnovne škole suočio sam se sa situacijom koja se nije mogla poistovjetiti sa spomenutim sloganima. Ako sam, kao došljak u Pulu, i donio dozu „netrpeljivosti“ prema onima koji su osporavali činjenicu da je „Istra naša“ i da „Trst ne damo“, uskoro sam spoznao da se stvarnost razlikuje od političkih parola i da tu stvarnost nije moguće jednodimenzionalno razumjeti.

Spontano sam prihvatio jedini pravi put - put trpeljivosti i razumijevanja onoga koji ne misli kao ja, ali i alternativu koja me je vrlo brzo uklopila u novu stvarnost u kojoj sam se našao. Na žalost, bio sam svjedokom mnogih koji su se ponašali kao „osvajači“ Istre, kao širitelji nekakve „neocivilizacije“ za neuki svijet. Bio je to tragični promašaj. No, ponovio se, na žalost, i u relativno recentnim 90-im godinama. Sisatoj Kliji, koju bi mnogi „pomuzli“, često je teško biti još i „učiteljicom“ .

Često se u knjizi vraćate na nestanak tolerancije ulice, s čim je nestala i ‘’ulična mularija’’ kao jedna od ‘’odrednica urbanog venetsko-talijansko-romanskog bića grada Pule’’. Zbog čega se to dogodilo?

- Nakon što je nestala osebujna etno-kulturna „ravnoteža“ uspostavljena potkraj 1947. i tijekom 1948., godine koje su uslijedile brisale su nekadašnju stvarnost. Težnja da se ispražnjeni prostor i napuštene kuće nasele elementom koji bi „jugoslavizirao“ puljski 'habitat', neizbježno je vodila brisanju netom uspostavljena ravnotežja. Osim toga, novi su odnosi postupno ukidali „zakonitosti“ uličnoga življenja, a i „mularija“ ili dečki iz kvarta, kako bismo danas rekli, sve su se više „institucionalizirali“ i prihvaćali postulate nove stvarnosti. Stara je ulica nestajala, a novi odnosi, potpuno različiti od prijašnjih, diktirali su i nove uvjete opstojnosti. Tolerancija je ustupala mjesto suprotnim nastojanjima - političko-politikantskim oblicima netrpeljivosti.

Kakvi su komentari Vaših sugrađana, koji su također svjedoci tog vremena? Poklapaju li se njihova sjećanja s Vašima?

- Zasad do mene nisu stigla nikakva očitovanja suvremenika. Pretpostavljam da se većina mojih ondašnjih školskih drugova i prijatelja, današnjih "suputnika" i "supatnika" u vremenu te duge zajedničke opstojnosti, ne bi u svemu sa mnom suglasila. Možda bi, no samo rijetki, mogli prepoznati neke sastavnice ondašnjega zajedničkog konteksta. O tome, međutim, uopće i nisam razmišljao. Moj „pogled na svijet“ i moj doživljaj svijeta nikad se nije oslanjao na važeće postulate tzv. „javnoga mnijenja“. Uvijek sam bio osoba „protiv struje“, „slobodni strijelac“, individua neuklopiva u „kolektivni svijet“ struktura, osoba različita od „kolektiva“, od „klimajuće mase“, od „gomile koja aplaudira“. No, s druge sam strane duboki poštovatelj drukčijega mišljenja. Ako se i ne slažem s njima, spreman sam se založiti, boriti ako treba, onako „voltaireovski“ da izlože svoje neslaganje sa mnom.

Naveli ste da se pri pisanju niste koristili nikakvom arhivskom ili publicističkom građom, a jeste li možda sjećanje potpomogli nekom privatnom arhivom – pismima, dnevnicima ili fotografijama, na primjer?

- Desetljeće 1947.-1957. predstavlja iznimno dramatični period mojega života i sazrijevanja, no ono je, na žalost, ostalo potpuno nedokumentirano. Posjedujem tek nekoliko fotografija od kojih su dvije objavljene u knjizi, nekoliko svjedodžbi i bilježnica. No, želim upozoriti na činjenicu da prošlost živi, osim u službenim i privatnim arhivima i u glavama tadašnjih ljudi, da živi kao kolektivna i individualna memorija, kao osebujni arhiv pohranjen u ljudskim glavama. Ljudi – pa i oni koji nisu učeni i nadareni – predstavljaju svojevrsnu „biblioteku, arhiv u pokretu“. „Kruh, mašta & mast“ sastavljena je od tekstova koji čine osebujnu „knjigu nemira“, straha i nade, čine knjigu izvučenu „iz glave“.

Namjeravate li zapisati i Vaša sjećanja na kasnije pulske godine?

- Nakon 1957. uslijedilo je moje zagrebačko studentsko razdoblje, a potom i godina (1961.) vojnog roka u JNA. Preostaje potom još jedno „puljsko desetljeće“ (1962.-1971.), nedokumentirano i ostalo tek u sjećanju. Sve su to posebne i odijeljene životne etape o kojima nemam puno zabilježenih podataka. No, od početka sedamdesetih dalje vodio sam, katkad i vrlo detaljno, dnevnike o osobnim zapažanjima mijena – političkih i kulturnih u prvome redu – koje se odnose na moje unutarnje doživljaje maloga svijeta Pule, djelomično i Istre. Riječ je o sirovome materijalu koji bi trebalo temeljito obraditi. Možda ću se jednom – bude li kakva interesa za takve sadržaje – u to i upustiti.

Koja su Vam sjećanja najupečatljivija iz tih deset poratnih godina?

- Težim grupiranju sjećanja i tome da tako stvorim neki stvarni ili imaginarni dojam o prvome poratnom desetljeću. Nosim u sebi mnoge potresne slike ondašnje društvene zbilje, toliko bolne i surove da ih uopće nisam htio spomenuti u knjizi. Nekad valja prešutjeti i samu stvarnost i dramatičnu nelagodu potisnuti u dubinu memorije. Razina današnje svijesti ne bi mogla podnijeti prevelike doze nesreće. Razdoblje 1947.-1957. još je „politika“, još se nije potpuno „historiziralo“. Mogu tek usputno spomenuti kako sam duboko suosjećao s djecom „narodnih neprijatelja“ na koje se obrušila mržnja vlastodržaca, suosjećao sam s onima koji su zauvijek odlazili iz naše sredine, ali i s onima koji su, igrajući se „bombama“ i oružjem posijanim po ulicama, poljima i zgradama, izgubili ruku, nogu, oko ili umrli od ozljeda.

No, „najupečatljivija sjećanja“, kako ste ih nazvali, odnose se na moje duševno uranjanje u svijet pisane riječi. Bio je to, zapravo, kontinuitet nečega što je započelo puno prije, no 1947.-1957. definitivno me je obuzelo. Okušao sam se i u pisanju, no s malo uspjeha. Već mi je tada, iskreno rečeno, bilo jasno da sam dosadan i katkada doista nepotrebno kompliciran tekstopisac. No, s druge strane, prepotentno si umišljam da sam vrstan, talentiran i iznimno sposoban – čitatelj. Čitam već gotovo sedam desetljeća. Od 40.-ih sam godina znao pročitati knjigu i njezine esencijalne teze, bilo kojega žanra i provenijencije, pohraniti u "folderima" vijuga. Pisanje je za mene mučni oblik dosade, čitanje – intelektualna ekstaza!

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )