Mile Stojić : U divovskoj patnji se ne smije ostati neutralan

U knjizi 'Rječnik za petak i subotu' (VBZ, 2004.), pojmovniku koji sabire i razlaže riječi karakteristične za posljednjih petnaestak godina, Mile Stojić pod pojmom 'Goran' piše o Ivanu Goranu Kovačiću. Godinama ranije, 1991., isti autor objavljuje u Sarajevu antologiju hrvatskog pjesništva 'Iza spuštenijeh trepavica' koja je počinjala s 'Jamom' Ivana Gorana Kovačića. I kao treća, time vjerojatno ne i zadnja spona, nedavno je Mile Stojić dobio Goranov vijenac, najugledniju pjesničku nagradu u Hrvatskoj.

U obrazloženju svog izbora stručno je povjerenstvo navelo da je 'Mile Stojić svoj pjesnički svijet izgradio na razmeđi pojedinačne biografije i historijske priče. Tematizirajući vlastito iskustvo i sudbinu, njegov lirski protagonist skicira iskustvo i sudbinu kolektiva kojemu pripada i kojemu se obraća.' I tom lirskom subjekt i njegovom kolektivu sudbina je namijenila tešku historiju. Hercegovac rođenjem, Mile Stojić proveo je većinu života u Sarajevu, odakle ga je rat protjerao u Beč. Objavio je desetak zbirki poezije među kojima mu je 'Večera bez politike' (VBZ, 2005.) posljednja u nizu. Piše eseje, radi kao novinar i danas ponovno živi u svom gradu.

Barbara Matejčić: Antologiju hrvatske poezije 'Iza spuštenijeh trepavica' koju ste objavili u sarajevskoj "Svjetlosti" prije rata započeli ste upravo stihovima Goranove "Jame". Imate li kakav poseban odnos prema njegovu djelu?

Mile Stojić: Da, ta antologija je koncem početkom 1991. objavljena i njena cijela tiraža izgorjela je u jari ratnog plamena. U času kad je rukopis išao u tisak događala se vukovarska golgota i ja sam na početak knjige ubacio onaj čuveni četverostih iz desetog pjevanja 'Jame', u kojoj brat stavlja ljiljan na grudi mrtvoj sestri, uz posvetu "Svim umorenima u Hrvatskoj 1991". Moj prijatelj Vlaho Bogišić tad je blago ironizirao tu invokaciju, rekavši da je knjiga izgorjela u plamenu vlastite posvete, tj. da je spaljena na istoj vatri na kojoj su izgorjele i moje iluzije. Mislim da je Goranovo djelo, pored toga što je estetski ostvareno, svojevrstan humanistički i antifašistički simbol jednog malog naroda, ti profetski stihovi plaćeni vlastitom krvlju, trebali su postati opomena da se logori i jame nikad ne ponove, ali nisu postali. Znakovito je i to da je to prva (a vjerojatno i posljednja) integralna hrvatska antologija tiskana u Sarajevu i da kao takva nije odoljela iskušenju plamena.

U Vašu je poeziju u zadnjim zbirkama 'ušla' dokumentarnost i u odnosu na ranije radove njena je narativnost izraženija. Postavlja li se rat slučajem kao razdjelnica između te dvije, nazovimo ih, faze ili ih je uvjetovao?

Kako da pjevam o šekspirskim gajevima kad mi se noge sapliću o kosti mojih najdražih? Tako je nekako pjevao Milosz na ruševinama katedrale sv. Ivana u Varšavi i taj je stih bio neka vrsta lajtmotiva da se u divovskoj patnji ne smije ostati neutralan. Što je poezija koja ne spašava narode i ljude, pitao se Czeslaw, nalazeći opravdanja za ulazak sirove zbilje u stih. Stvarnost je ušla u moje tekstove u času kad je postala "maštovitija" od fantazije - bilo je dovoljno tek bilježiti slike. Ali, nije se smjelo upasti u propagandu i mržnju, u toj provali zbiljskog moralo je ostati prostora i za ljepotu, igru, jer poezija je prije svega eksperiment s jezikom, stvar vradžbina i magija, stvar nečistih sila, ona i pobjednike pokadšto pokazuje kao poražene.

Vaši prozni zapisi svjedoče da tuđinu niste prihvatili kao mjesto novog života, već ste tražili obrise onog što se ostavili – u susretima sa zemljacima, na knjižarskim policama s oznakom Balkana… Jeste li napuštajući Sarajevo znali da će to biti privremeno?

Iskustvo egzila uči nas da je sve privremeno na ovom svijetu, a da je sigurnost tek puka izmišljotina osiguravajućih društava. Čovjek koji odlazi ne zna kamo će stići, a čovjek koji se vraća ne zna gdje će se vratiti. "Tuđina nam nije postala zavičaj, a zavičaj nam je postao tuđina", pisao je Bečanin Polgar, koji se nakon pogroma nije mogao ponovo skrasiti u rodnomu Beču, nego je otišao u Zuerich. Zweig i Vida su se ubili. Meni iskustvo egzila nije toliko teško palo, jer sam dobio posao na sveučilištu i jer sam vjerovao u tu privremenost. Imao sam dosta vremena za pisanje, radio sam u biblioteci, a novine sam čitao u bečkim kavanama, gdje platiš jednu kavu i satima možeš čitati sav tisak na njemačkom jeziku.

Nakon niza godina vratili ste se u Sarajevo. Kako osjećate grad, kakav je život u njemu?

Sarajevo je grad prilično izmijenjenog stanovništva i ratom opustošenih ljudi. Pored općeg tranzicijskog pravila da su se bogatstava dokopali najgramziviji i najbeskrupulozniji, ovdje je srednja klasa i fizički upropaštena. Nekadašnje gospođe hodaju u pohabanim kaputima, a sveučilišni profesori rasprodaju svoje knjige na buvljacima. U luksuznim restoranima non-stop sjede, jedu i piju razuzdani stranci koji opraniziraju nekakve seminare o demokraciji. No, i pored svega toga, ovaj grad je mjesto izuzetnih kreativnih energija, tako da je idealan za život nekomu tko se bavi umjetnošću. Sarajevo je grad na koji su pucali njegovi akademici, na koji su njegovi pjesnici, ne samo srpski, pljunuli i otišli tražiti sreću u drugim gradovima, ali Sarajevo je, kao što kaže Andrić, "grad s koje god ga strane gledaš".

U 'Svjetlosti u pomrčini sunca' navodite da skupljate građu za knjigu o ratnom izbjeglištvu. Radite li na toj knjizi?

U svojoj glavi i računalu imam mnoštvo skica, bilješki, asocijacija, fragmenata i nedovršenih pjesama. Imam započeti roman, ali ja pišem dosta teško i treba mi vremena, jer rad na književnosti traži apsolutnu koncentraciju. Pa ipak, neki moji prijatelji mi zamjeraju da previše pišem i objavljujem. U svakom slučaju teme rata i izbjeglištva su toliko jake senzacije da će živjeti u meni sve dok dišem. Izbjeglištvo, egzil cijelo su jedno poglavlje moga života i ja ću se njime baviti u svim budućim knjigama.

Jedan ste od rijetkih pisaca, ako ne i jedini, koji je javno rekao da su pisci za vrijeme rata u inozemstvu 'svoju šansu gradili na tragičnom usudu naroda'. Gdje se može povući granica između literature koja je bila 'profiterska' i one koja se bavila ratom ne skupljajući planski bodove među publikom?

Za vrijeme ili malo nakon srebreničke tragedije jedna je francuska kozmetička kuća lansirala kolonjsku vodu s nazivom "Miris rata". Za ljude ogrezle u blagostanju rat je nešto surovo i uzbudljivo, nešto "macho"i "cool", vjerojatno čovjek osjeti neku nadmoć kad, zavaljen u udobni naslonjač , gleda sirotinju na drugom kraju svijeta kako pati. Isto je tako i s književnošću. Desetine, stotine je knjiga samo na njemačkome objavljeno o Bosni - ali vrlo malo kvalitetnih. To su najčešće knjige vrlo ograničene pismenosti, najčešće su ih pisali ljudi koji su imali sreću da znaju jezik ili oni koji su se prvi dokopali zapadne Europe. Knjige o stradanju Sarajeva pisali su i takvi koji jedva da su ikad i bili u Sarajevu. Žalosno je što na osnovu tih knjiga ljudi u svijetu ocjenjuju našu književnost. Zanimljivo je da o takvim knjigama, koje su postigle "svjetski uspjeh" ljudi u Sarajevu ne žele ni govoriti.

U zapisima iz Beča navodite riječi sarajevskog poznanika koji nostalgično pisanje bosanskih autora, a i Vas među njima, s raznih dijelova svijeta naziva 'porezom na nečistu savjest'. Ima li u tome istine?

Teme nostalgije ja obrađujem godinama u "Feralu", nostalgija je prvenstveno književna, a u nas pomalo i politička tema. No, htio bih ovom prigodom reći nešto drugo. Ja sam nekoliko mjeseci živio u Zagrebu i to baš u vremenu kad je Tuđman počinjao rat protiv Bosne. Nisam se osjećao lagodno, mada sam s mojim prijateljima pokušao učiniti sve da do tog rata ne dođe. Napisali smo ono pismo Tuđmanu u kome smo upozorili hrvatskog predsjednika što će se dogoditi s Hrvatima ako on udari na Bosnu. On nas, naravno, nije poslušao, vjerovao je više Miloševiću nego nama, ali se velik dio hrvatske javnosti tad bio okrenuo protiv nas. Kad sam, kao izbjeglica sa suprugom i dvoje malodobne djece, došao u Zagreb nisam bio spreman pljuvati po Bošnjacima i Bosni, kako je nalagala oficijelna politika, morao sam bježati u Beč i sve bih to zaboravio da se nisu, nažalost, ostvarile one naše prognoze o kojima smo pisali Tuđmanu. Agresija na Hrvatsku bit će u budućnosti izučavana kao primjer bestidnosti - u isto vrijeme dok su jedni domovini davali svoje sinove , drugi su, kroz "pretvorbu" jamili njezine tvornice i hotele. Zbog toga se uvijek sjetim Rozewica, koji kaže: 'krivi smo svi, bez izuzetka i nema onih kojima je savjest čista.'

Nakon pada Vukovara u Oslobođenju ste napisali da je moralna obaveza svakog pisca objaviti barem jedan tekst godišnje o ubijanju Vukovara. Smatrate li da bi moral svakome piscu morao nalagati da javno govori o događajima takvim razmjera, da se 'izjasni' o Vukovaru ili Srebrenici?

Danilo Kiš je napisao da svaki pisac na pitanjima koncentracijskih logora ili prolazi ili pada definitivno, da tu popravnog ispita nema. Ja sam tekst o Vukovaru pisao u Sarajevu, dok sam još uvijek vjerovao da će se moji kolege u Srbiji ograditi od tog gnusnog zločina, ali, osim nekoliko časnik izuzetaka, to se nije dogodilo. Nakon što sam čuo za Helidrom i Dretelj, ja sam uglavnom prestao pisati o Vukovaru i zločinima koje su počinili Srbi.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )