Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 03.05.2010.

David Byrne : Biciklistički dnevnik

Posljednjih se godina bicikliranje vratilo u modu. Prije samo desetak godina ovim su se simpatičnim prometalom vozili bolje držeći umirovljenici. Danas dobar bicikl ima svatko tko drži do sebe. Bicikliranje je u sportsko-rekreativnom smislu zgodna stvar; ne izlaže vas tiraniji grupe na malom prostoru, kao posjeta fitnesu, i možete, ako imate gdje, boraviti nekoliko sati na takozvanom friškom zraku.

Zadnjih se godina, doduše, na mjestima na kojima sam se osobno upuštao u vožnje, biciklisti također kreću u načičkanim skupinama. Pod kompletnom opremom izgledaju kao roj osica koji nesmiljeno gazi ucrtanu kilometarsku rutu, nagnuti nad cestu, sa šljemovima natučenim na glave, doimlju se prije kao osvajači nego kao rekreativci. I ovdje se prije svega radi o ljudima koji održavaju kondiciju.

David Byrne na tjelesni aspekt gleda kao na nusprodukt bicikliranja. On vozi da vidi, a ne da ga se vidi, a na jednom mjestu usput konstatira da je bicikliranje i dosta dobar način tjelovježbe. Putovanja po svijetu omogućuju mu da s bicikla istražuje druge gradove, da osjeti puls nekog urbanog središta. Tako da je njegov "Biciklistički dnevnik" sve prije nego proza koja se nastavlja na npr. Thoreaua i slične kritičare civilizacijskog ustroja, dakle ljude koji su se povlačili u divljinu jer im je urbanizacija mračila vidik. Što ne znači da joj Byrne plješće.

On je inteligentan čovjek koji se odlučio snaći na terenu, izvidjeti što se događa, proniknuti logiku kojom se stvari slažu jedne oko drugih. Slično se ponaša i kada je prehrana u pitanju: Byrne zagovara da se jedu namirnice iz kraja u kojemu čovjek živi. Ukratko, ne komplicira. Bicikl je počeo voziti početkom osamdesetih i ubrzo uvidio da mu bicikliranje omogućava 'letimičan uvid u svijest ljudi izraženu kroz gradove u kojima žive. Gradovi su, primijetio sam, fizičke manifestacije naših najdubljih vjerovanja i naših često nesvjesnih misli, ali ne nas kao pojedinaca, već kao društvenih životinja.'

Vožnja biciklom za njega je 'navigiranje kolektivnim živčanim putevima nekog golemoga globalnog uma.' Svjestan da se vozio gradovima u kojima je prekratko boravio, zapisuje da je ono što je vidio vjerojatno površno i ograničeno. No jednoga je dana počeo pisati o svojim zapažajima, napravio blog i razmahao cijelu stvar.

Svi znate da se Byrne bavi mnogim stvarima: glazbom, fotografijom, režijom. 'Biciklistički dnevnik' pisan je ovim umnoženim okom jednog politalentiranog čovjeka koji sebe ne shvaća preozbiljno, i kojemu ta ležernost dozvoljava da vidi stvari iz neobičnog ugla.  Većini starih ljubitelja rock glazbe za njujorčane misle da izgledaju pametniji nego što doista jesu. Njihovo potenciranje poze možda je bila reakcija na pamet kako je oni zamišljaju, pa su je, kreveljeći se, ismijavali ispadajući pritom i sami smiješni. Byrne se izmakao ovakvoj gestikulaciji i krenuo u drugom smjeru. Biciklom. U svojim zapisima ne pretjeruje sa spašavanjem planete, ne grdi, ne gađa se kamenicama, nego zapisuje.

Američki gradovi, građeni prema Le Corbusierovoj viziji Sunčanoga grada, ne samo da nisu naklonjeni biciklistima, nego ni pješacima-organizirani su da bi se po njima vozili automobili. Tornjevi, višetračne ceste, uzdignute prometnice, betonski kanjoni, kilometarske automobilske trake, pored kojih su mrtve zone u kojima se zadnjih godina grade veliki trgovački centri i golema samoposluživanja. Byrne je odrastao u predgrađu Baltimorea, i mrzio je sterilnost predgrađa. No fascinacije njime nije se uspio osloboditi-zapisuje kako je ta ironija prožeta ljubavlju.

Predgrađa su treći svijet: ljudi iz predgrađa nisu ni sofisticirani ni ruralni. A gradovi, isprva nastajali iz geografskih razloga, metastazirali su u ogomne nakupine ukroćene cestama koje su zamijenile rijeke. Byrne konstatira kako se na takvim mjestima pješak i biciklista mogu osjećati jedino kao uljezi. Kada se proveze Niagara Fallsom zapanji ga izgled mjesta koje je nekoć bilo odredištem za idealni medeni mjesec. Sada bi se tu moglo boraviti jedino iz štosa. U smislu ironičnog medenog mjeseca, što ipak ne bi išlo.

Problematični su i mirniji krajevi, predgrađa ispod čije mirne površine možete osjetiti bijes i nadolazeću buku, nasilje koje samo čeka svoj okidač. U njegovu Baltimoreu ima pet puta više ubojstava nego u New Yorku. Nije čudno, konstatira, što je radnja serije Wire smještena tamo. Kada je odpedalirao u predgrađe Detroita reagirao je kao Ujević kada je napisao 'volim selo usred grada': prikolice i kućice, čisto srce stvarnosti koje slama srce. Kao i apstinetski segmenti: u predgrađima nigdje alkohola. Cuganje je znak moralne slabosti. Osim toga, nikad ne znaš koji će duh izaći iz boce. Ne znaš što je opasnije: puritanska čistoća ili njen nusprodukt, dosada. Ponovo površinski mir ispod kojeg trepere diluvijalne naslage. Donekle odahnuti može se tek u New Orleansu, tamo su ljudi srdačniji, sve podsjeća na Brazil.

Europa je dotjerana, za razliku od Amerike, koja je silovana, pokorena. Ona je vrt, Amerika je pejzaž razoren dinamitom i ispeglan. U Europi postoje semafori samo za bicikliste. Ovdje čak i stabla, kvrgava i čvornovata, imaju svoju povijest. Odnos dvaju kultura nije jednosmjeran. Mnogi misle kako Ameri imaju bolju glazbu. Byrne spominje Bacha, Beethovena i Wagnera u imaginarnoj utakmici protiv cijeloga svog kontinenta, i zna što bi se dogodilo. Međutim, dizajniranje omota povećava prodaju nosača zvuka.  A internet omogućuje skidanje glazbe, što je možda povratak glazbi bez ikakvih popratnih dodataka. Sve se izmiješalo. I sve se mijenja, pa i ljepota.

Otto Mühl stremio je od svoga života napraviti umjetničko djelo. Osnivao je komune, spolno općio sa svima, radio hepeninge, završavao na robiji. Byrne obilazi muzeje, razmišlja o golemim zatvorima, o Carstvu Zla. U Istočnom Berlinu, zapuštenijem od Zapadnoga, zaključuje kako ima nešto istine u klišeju da je zanemarivanje isto što i očuvanje. Prekrasni ambijenti i središte službe državne sigurnosti, opisano u knjizi Anne Funder, Stasiland. Evo kako je radio Stasi: imali su čak i staklenke s mirisima osumnjičenih, s komadima odjeće, po mogućnosti rublja, krpama kojima je agent prebrisao mjesto na kojemu je osumnjičeni sjedio i slično. I, kad zatreba, psu bi pod njušku tutnuli pomno arhivirani predmet da nađe proturežimsku mutikašu. U Europi Byrneu je za oko zapeo melanž ljepote, tradicije, tiranije i sistemske paranoje.

Zbog čega se ljudi odlučuju za život u određenim gradovima? Za Hrvate je ovo pitanje retoričko. Mi smo još uvijek bačeni u svijet i trpimo od straha i tjeskobe, udaljeni od svake analize. Najsretniji se probiju do Zagreba i tamo ukopaju, s onim jedinstvenim osjećajem da su povukli Boga za bradu. No što neko mjesto čini mjestom za život, a ne pukim radnim mjestom, velikim radničkim, ili u našim slučajevima, umirovljeničkim naseljem? Gradovi bi se u razvoju trebali razvijati u smjeru opuštenosti, to je mamac na koji bi se društvene i povodljive životinje kao što su ljudi moglo početi trenirati da zagrizu u njega, grupno ili solo, svejedno.

Ali znate s čime Hrvat sinonimizira opuštanje: odmah kreće okrenuti roštilj. Zato one bijesne skupine biciklista s početka teksta nije dobro podcijeniti. Takvo provođenje slobodnog vremena je jednostavno zdravija navika od intelektualističkog sjedenja po birtijama ili pivskim zalijevanjem kobasica, najjačom sponom nas i Nijemaca. Bicikl je i dalje prebrz za istinsko uranjanje u prostor, tu je hodanje neprevaziđeno, ali je dobar kao određena vrsta zapadnjaku dohvatljive meditacije i opuštanja u kojemu se krećete dovoljno brzo da se učas riješite eventualnih dosadnjakovića, jer kad je na biciklu čovjek se lako zakamuflira u nekoga tko žuri. Čak je moguće uhvatiti relevantnu informaciju, vašu vlastitu ktome, zašto bi itko, pored bijeloga Zagreba, ostao u Varaždinu ili Splitu.

Ozbiljne zemlje, kao SAD, gdje se prepliću novac i interesne sfere (što je novčevo drugo, ljepše ime), moguće su kombinacije. Mi ćemo pričekati, i tako nemamo snage za hitnju. Što je ljepši način da kažemo kako se naša nesposobnost može svesti na siromaštvo, dežurnog krivca za sve počinjene gluposti. Da je svijet globalno selo mogao je izreći netko tko nikada nije išao pješke. Probajte na odličnom biciklu, mekoga sica, obići tu varoš čija vas duhovna čamotinja davi, možda vam se promijeni percepcija. Teoriju i praksu, kao u svemu, i ovdje odvajaju kilometri, opet oni isti koje jedino sami požete prevaliti, bilo pišući, šetajući ili vozeći bicikl.

Od hrvatskih pisaca relevantan biciklista je Krešimir Pintarić, on nije biciklom išao samo od posla do doma i nazad, što također nije za podcijeniti, nego se znao i zaskitati. Imamo nekoliko hodača, zadnjih je godina najeksponiraniji dizač ruku od grupnog glupiranja hrvatske književnosti pisac Edo Popović. Byrne nije napisao da mu se u jednom trenutku sve zgadilo pa je zbrisao, i to na biciklu, za svaki slučaj, jer čovjek drugačije radi tj. dela. On je autor kojega, očito, jako veseli što je stekao mozak, bicikl mu je jedno sredstvo više za gibanje sive mase što nam omogućuje uživanje u svim bojama, a u knjizi je ostavio vidljivom i svoju evoluciju od čovjeka koji je isprva vozio bicikl da bude na zraku, što je možda metafora za dizanje ruku od stada, međutim pedalirao je po New Yorku, da bi stasao u biciklistu koji se najradije vozi oko jezera i po šumskim putevima.

Dobar bicikl traje godinama, ali morate ga paziti kao malu bebu, jer vas je sklon prevariti s neznancem, kao sva mala djeca. Možete si ga priuštiti za nekoliko puta manji novac od onoga koji vam je neophodan ako uz tračanje pijete samo i isključivo kavu i sok. S bijelim Marlborom ili bez njega, svejedno.

 

David Byrne: "Biciklistički dnevnik"
Prevela Suzana Keleković

Planetopija, Zagreb 2010.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –