Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 30.12.2012.

Davor Varga : Dnevnik jednog jumfera

Zamislite da radite sa velikim strojevima. Onom ogromnom mašinerijom koja vam je, ako ste nepažljivi ili nemarni, u stanju otkinuti ruku, rebro i potkoljenicu u manje od pola sekunde. Nakon nekog vremena padne vam na pamet da to i nije neka karijera. Opasnosti su velike, plaća nikakva, društveni status još manji i više vam se stvarno ne da tokariti istu šipku po sto i sedmi put pa odlučite promijeniti zanimanje. Trideset godina kasnije opali vas nostalgija i put vas ponovno nanese u pogon među strojeve.

Isprva vam izgleda k'o da se ništa nije promijenilo. Tokarilica je i dalje tokarilica - rotirajuća osovina koju pokreće motor. No, čim pristupite stroju, skontate da je klasičnu mehaniku zamijenila elektronika i da alate koji vam se nude više ne prepoznajete. Osovina se i dalje vrti kao prije, no sedamsto šest vrsta displeja koji pokazuju temepraturu i brzinu, proračunavaju putanju balističkih projektila i komuniciraju s geostacionarnim satelitima posijanim naokolo te u slobodno vrijeme šalju priloge na međunarodne natječaje za haiku, govore da se priroda posla ponešto promijenila. Stara znanja više jednostavno nisu dovoljna.

Davor Varga nikad se, doduše, nije bavio radom na velikim strojevima, no branša u koju je sa svojih pedeset godina prvi put kročio funkcionira na isti način. Književni je rad, unatoč brojnim romantičnim koncepcijama koje uključuju mistične mantre o talentu i nadahnuću, posao poput svakoga drugoga. Negdje u glavi rađa se ideja koju potom treba uobličiti, uz pomoć alata (jezika) i zanata (struktura, forma, topika itd...), u tekst. I alat i zanat mijenjaju se s vremenom. Epovi, soneti, pastorale i dvostruko rimovani dvanaesterci više se, osim u ironijskom ključu, ne koriste.

Da se kojim slučajem ban Mažuranić rodio u našem dobu i ponovno se prihvatio pisanja "Smrti Smail-age Čengića" vjerojatno bi ga napisao u formi višetomne fantasy sage (s daškom incesta, fratricida i pokojim vampirom zaogrnutim u orijentalne odore koji za dana odzvanja poput božićnih lampica s placa - novi bi se original ipak morao ponešto razlikovati od predloška). Neka djela, naravno, nadilaze okvire vremena u kojemu nastaju i neoštećena se predaju svakoj sljedećoj generaciji, neka ostaju zaglavljena u vremenu, a neka kasno na Kosovo stižu. "Dnevnik jednog jumfera" jedno je od takvih. Zakašnjelih.

Po formalnim karakteristikama Vargin roman "Dnevnik jednog jumfera" krasno bi se uklopio u diskurs hrvatske književnosti od prije desetak godina. U tom su razdoblju hrvatski književnici otkrivali marketinški potencijal  guzica i sisa, rock&rolla i svakojakih uličara zaogrnutih u mantiju književnih junaka. Desetak godina kasnije, u nešto suvremenijem dobu, takva književnost izgleda već pomalo zastarjelo i prežvakano. Kako nas još uvijek nije pogodio val ironizacije likova i postupaka "stvarnosne proze", a ono malo preostalih pravolinijskih apologeta - čiji romani i kratke forme funkcioniraju baš poput Varginog romana - uspijeva povremeno ponuditi nešto zanimljivo, ne može se, a da ostanemo pošteni, sasvim odrješito reći kako je "Dnevnik jednog jumfera" potpuno promašen. Propustio je, doduše, pojaviti se u pravom trenutku, no publika koja je pokretala i napajala književnu scenu od prije desetak godina ipak nije u potpunosti iščezla.

Kad bi "zakašnjelost" bila jedina mana zanatske strane Varginog romana o Morisu Antonoviču, unuku ruskog emigranta, čovjeku koji se nije najbolje snašao u povijesnim okolnostima, preko nje bi se moglo mirne duše prijeći. Vrijednost nekog književnog djela ionako se ne prosuđuje vodeći se konceptom žanrovske primjerenosti ili pravovremenosti. No, u struktruri "Dnevnika" nailazimo na još poneke nezgrapnosti koje, uz sve već rečeno, nanovo potvrđuju da s kasnim prvijencima uvijek ima nekakvih problema.

Vargi se tako povremeno potkradu anakronizmi (u epizodi koja se odvija za vrijeme Domovinskog rata, Moris Antonovič traži prostitutke služeći se novinskim oglasnikom. Oglasnika je, naravno, bilo - raznovrsnih mobilnih operatera pomoću kojih kontaktira s eskort-damama baš i nije), potkradu mu se nepotrebna ponavljanja (zbog kojih čitanje romana povremeno nalikuje čitanju serijaliziranih publikacija poznatih po sklonosti podsjećanja čitatelja na ono što se događalo u prošloj epizodi), a repertoar motiva kojima opisuje život klinca iz srednje klase u Jugoslaviji uobičajeno je standardan - red muzičkog fetišizma (očekivani omiljeni bendovi, otvoreni antagonizam između stranog-dobrog i domaćeg-narodnjačkog-seljačkog-lošeg, skupljanje ploča kao svojevrsni oblik religije), red dogodovština iz JNA, posprdan odnos prema tekovinama samoupravnog socijalizma itd. Pridodamo li svemu i "nezdravu" usredotočenost na naturalističke prizore seksualnih činova (nadopunjene povrenim izljevima tjelesnih izlučevina iz svih dostupnih otvora) kojom se ništa pretjerano pronicljivo nije napravilo, dolazimo do zaključka kako je 'zakašnjelost' najmanji problem formalne strane Varginog romana.  

Iako s tehničkom stranom izvedbe svoje polazišne ideje Varga ima povelik broj problema,  sama se polazišna ideja ne može olako odbaciti. Ukoliko je čitatelj sklon zavirivanju ispod zupčanika koji čitavu stvar drže na okupu, može mu se dogoditi da u samom romanu pronađe nešto vrijedno pozornosti. Osnovno se pitanje "Dnevnika" kristalizira u ovoj rečenici: "Ima li trećeg puta osim ona dva, po kojima ovaj i ovakav svijet ili mrziš ili ga oponašaš?" Traganje za odgovorom na ovo pitanje, obilježit će život i djelo Morisa Antonoviča koji će se, što god radio i gdje god bio, naći u sukobu interesa zbog čega će morati odabrati rješenje i snositi posljedice odabira. Morisov identitet u stalnom je previranju i nikad se do kraja neće uspostaviti. Vječita fluktuacija između pripadanja (bilo kvartovskoj ekipi iz školskih dana, bilo rokerima, bilo borcima za hrvatsku nezavisnost, bilo "pametnijim i knjiškim ljudima", bilo "pristojnim i uspješnim" ljudima sa ženom, djecom i okućnicom) i nepripadanja nije samo problem Morisa Antonoviča niti je puka narativna manipulacija.

Sukob između unutarnjeg i vanjskog svijeta stari je filozofski problem zbog čega u liku Morisa Antonovića treba ugledati amblematski lik čovjeka. Premda izgleda i ponaša se poput pripadnika "izgubljene generacije' devedesetih, bilo bi pogrešno reducirati Morisa na puki generacijski kuriozitet. Odabir između identiteta (a svaki identitet podrazumijeva pripadanje) i transcendencije (povlačenja iz svijeta) osnovni je mehanizam Tragedije ljudskog postojanja, a "Dnevnik jednog jumfera" kronika je rada jednog takvog mehanizma.

Sudeći po sudbini Morisa Antonoviča prikazanoj u "Dnevniku", Varga ne vjeruje u mogućnost elegantnog rješenja ove dihotomije. Moris Antonovič kreće se putem kompromisa, nastojeći balansirati između svoja dva aspekta/dvije potrebe. Jedan Moris Antonović društveno je biće u neprestanoj potrazi za klanom kojemu bi se mogao pridružiti. Drugi Moris Antonović kritičko je biće kojemu ni jedan postojeći sustav simbola i uloga nije dovoljno dobar. Posljedice stanja permanentnog kompromisa nisu nimalo obećavajuće. Moris Antonovič, impotentni pojedinac (kako na stvarnoj, tako i na metaforičkoj razini), s vremenom tone sve dublje i dublje u ponore alkoholnog delirija i skončava poput svih, njemu sličnih, prethodnika.

Morisovu sudbinu Varga kontrapunktira likom i djelom prosječnog kvartaša Blondija. Blondijev je svijet uredno posložen, postavljen unutar frekvencije na kojoj radi ostatak društva. Karakterna previranja i boravak u neodređenim, nestabilnim dimenzijama identiteta Blondiju predstavljaju nepoznanicu. Iako bez skrupula, Blondijev lik nije bez karaktera. Blondijev je karakter amalgam različith neknjiževnih tipova s kojima se susrećemo na svakodnevnoj bazi - od ratnih profitera i biznismena bez pokrića, do sitnih i većih kreatura u svijetu marketinga i PR-a.

Ukoliko je Blondie maksimalno prilagođeni pojedinac (a njegova sudbina na kraju romana to izričito potvrđuje), a Moris čudak, probisvijet, izgnanik i lutalica - pitanje koje postavlja "Dnevnik jednog jumfera" više nije pitanje iznalaženja trećeg puta već je to pitanje pristajanja na Sustav. Moris odustaje od borbe i napušta Sustav, a Varga čitatelju servira ciničan svršetak iz kojega vrišti apsurdnost pozicije u kojoj su se našli i Moris unutar svog tekstualnog svijeta i čitatelj untar svog izvantekstualnog, a navlas identičnog svijeta.

Vargin "Dnevnik" ne ide dalje od načelnog prikaza apsurda suvremene egzistencije i premda je u tome perceptivan koliko, kratak kakav već jest, može biti, kad mu se pridodaju pripovjedne i strukturalne manjkavosti, ne možemo ne primijetiti kako je riječ o osrednjem prinosu suvremenoj hrvatskoj književnosti. Prošla nam je godina dala i boljih romana. I boljih prvijenaca.

 

Davor Varga: "Dnevnik jednog jumfera"

V.B.Z., 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –