Depresija nogometna

Održava se
01.01.1901.

Ljudi ponekad umiru od neizlječive bolesti, ali se ne predaju. Ako su liječnici možda i odustali od njih, oni svejedno ustrajno obilaze travare i vidare, hipnotizere i šarlatane, kupuju amajlije, hodočaste u marijanska svetišta ili odlaze u hodže da im učini zapis. Čudesna je to stvar. Koliko god bila beznačajna vjerojatnost sretnog ishoda, čovjek će opet vjerovati. Grijat će se na sićušnoj iskri nade i do samog kraja neće pristati na poraz.

Nogometni navijači, kako se čini, pripadaju ovoj skupini ljudi. Koji sat prije utakmice Hajduka s Deportivom prolazim kraj gomile što se uputila na Poljud. Tisuće njih u bijelim dresovima i crvenim i modrim kapicama zagrljeni pjevaju, iz razglasa okolnih kafića trešte navijačke pjesme, na prozorima jurećih automobila goli do pasa sjede neki pijani mladići i mašu šalovima. Mogućnost da će Hajduk tu večer pobijediti nije uistinu osobita, ali ovo mnoštvo ipak srčano vjeruje. Baš kao što su i navijači Dinama dva dana ranije masovno pohodili maksimirski stadion, premda je šansa da će se njihov klub provući u elitno europsko natjecanje bila upravo mizerna.

Negdje u sebi svatko je od njih, pretpostavljam, znao da su te utakmice izgubljene. Ipak, odbacio je razum ne prihvaćajući da je njegovu klubu ostalo još samo dva dana života. Otišao je na stadion nadajući se čudu. Neugasla vjera naših nogometnih navijača neobično je zapravo nalik oboljelom od leukemije što odlazi u iscjelitelja, travara ili hodočasti u Međugorje. Intimno oni možda i naslućuju da je riječ o samozavaravanju, ali opet, tko zna, možda će Dinamo ili Hajduk zaista snagom njihove molitve ustati iz kolica i prohodati.

Više od desetljeća traje ta agonija. Početkom kolovoza svake godine nabrijemo se na europska nogometna natjecanja, a već na izmaku mjeseca nemamo više nijednog predstavnika u njima. Scenarij je uvijek turobno jednak. Budu jedno do dva pretkola na nekim europskim travnjacima gdje naše uzdanice prikažu razočaravajuću igru. Bez nekakva jasnog smisla, kao obezglavljeni protrče dva puta po četrdeset pet minuta dok im protivnik zabije dva do tri gola, a onda se otuširaju i presvuku i još mokre kose sjednu u autobus za aerodrom.
 
Barem da ih klupsko rukovodstvo odvede u kakvu galeriju, muzej ili u obilazak grada, da obiđu zoološki vrt i slikaju se s devama, da kupe nekakve suvenire i jave se razglednicom najmilijima, stvar bi još imala nekog smisla. Nego ništa, oni se samo osramotili. Džaba avionskih karata i deviznih dnevnica.

Čitavo desetljeće se to, kako sam već rekao, ponavlja, iz godine u godinu, opet i opet. Netko pametniji na njihovu mjestu već bi odustao. Ili makar, ako već igrači ne odustaju, očekivao bi da navijači dignu ruke. Ali, ne. Navijači su još blesaviji, za neke su utakmice čak ustajali po mraku i stajali u kilometarskom redu da bi svjedočili poniženju najdražeg kluba. Satima putuju autobusima i vlakovima i trpe policijsko pretresanje da bi vidjeli nogometnu katastrofu, tek sa slabašnim plamičkom vjere u prsima da ove godine neće biti kao prethodnih godina. Čuče na tribinama čekajući čudo, da Šahtjoru sudac isključi čitav vezni red, grom ubije centarfora, a golman se objesi za branku i Dinamo u posljednjim sekundama nadoknadi manjak od dva gola.

To se, naravno, nikada ne dogodi, ali navijači ne prestaju vjerovati. Gledam nekolicinu pripadnika Torcide kako poslije utakmice utučeno piju pivo na zidiću i proklinju i klub i sebe same. Psuju svoju usranu sreću i gotovo se srame što su nekoliko sati ranije mislili da je Hajduk ove godine bolji, da može napraviti neki poštovanja vrijedan rezultat u europskim natjecanjima. Ali, ti ih trenuci malodušnosti brzo prođu. Koliko god puta ih njihovi klubovi obeshrabrili bijednom igrom, navijači ne prestaju vjerovati da će jednom biti bolje. Znate onu poslovicu da ne možete sve vrijeme varati sve ljude? Nogometni navijači su dokaz da ona nije istinita.

Takva je neuništiva vjera za mene istovremeno i strašna i divna. Ne znam zapravo što osjećam, čas bi navijače sažaljevao, a čas im se divio zbog njihove postojanosti. Za sebe ne znam da sam ikada u nešto tako čvrsto vjerovao. Ili, ako sam možda i vjerovao, to sigurno nije bilo tako očito beznadno. Nisam takva osoba, ne bih se mogao svim srcem predati nečemu tako nerazumnom i izgubljenom. Ako bi me i ponijelo, vjerojatno bih se zaustavio, razmislio i odustao.

Na primjer, prije desetak dana Hajduk je izašao na burzu, Splitska banka prodaje dionice kluba. Ja tu stvar nikada ne bih kupio, jer nisam tako glup da ulažem u poduzeće za koje se ne zna što mu je imovina, koliki su mu prihodi i rashodi, a kolika dugovanja, tko su zaposleni i hoće li išta od onoga što je sada na Poljudu biti i za pola godine tamo. Objektivno uzevši, dvije, pet ili deset tisuća kuna, koliko ste naumili uložiti u dionice splitskog kluba, razumnije ćete potrošiti ako s njima potpalite roštilj. Ipak, građani pokazuju neobično velik interes za te bezvrijedne papire.

"Ja mislim da je svima nama obaveza da kupimo dionice", reče mi prije neki dan, sasvim ozbiljno, jedna umirovljena medicinska sestra na Hvaru.

"Kako to mislite, gospođo? Kakva obaveza?"

"Pa tako, da pomognemo Hajduku."

"Dobro, jeste li vi normalni?!" upitao sam je zaprepašteno. "Mulci od dvadeset godina voze Mercedese, a vi bi im od svoje penzije pomagali. Bolje pomozite splitskoj pedijatriji ili plućnom odjelu."

"Je, sve je istina što vi kažete", složi se žena, a onda ipak doda: "Ali, ja ću im ipak pomoći."

Tu sam odustao od prepirke, jer znam da u navijača nema logike. Zbog nogometne strasti sebi će gdješto učiniti i svjesnu štetu. I tu nema pomoći. Onespokojava me, međutim, da netko tuđu lakoumnost iskorištava u stvari koja bi mogla ispasti burzovna prevara.

Ali, dobro, prepustit ću državnim institucijama da se toga uhvati, jer bih vam u nastavku ispričao teološku nedoumicu koja mi je pala na pamet prije neki dan.

Što mislite, je li u na onome svijetu dozvoljeno pušenje? Idu li uopće pušači u Raj? Odgovor na ovo drugo vjerojatno je potvrdan, jer nigdje u Evanđelju ne piše da je nikotinska ovisnost grijeh. Nitko se nikada, naposljetku, nije u crkvi ispovjedio da puši više od dvije kutije crvenog Marlbora. Ali zbog nečega sam prilično uvjeren da, jednom kada dođete pred vrata Raja, cigaretu morate baciti. Čini mi se nekako logično da je Bog zabranio pušenje. Sveti Petar vjerojatno zaustavlja one s cigaretom u ruci i pokazuje im pepeljaru kraj vrata Kraljevstva nebeskog.

"Evo, još samo dva dima, sveti Petre", kaže duša nekog pravednika žudno sisajući filter prije nego će ga zgnječiti u plitkoj limenoj posudi s pijeskom.
"Nema žurbe, slobodno ti završi", kaže Šimun Petar. "Ali kad uđeš, gotovo ti je."

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )