Dino Pešut : Kad bi se muškarci ponašali kao na koncertu Miše Kovača, nikada više ne bi bilo ratova
Blurb na romanu "Poderana koljena" (Fraktura, 2018.) kaže: Poderana koljena roman je o današnjem trenutku, o milenijskoj generaciji koja ima sve, a zapravo nema ništa, o svijetu koji se mijenja pred našim očima, a ne možemo ga shvatiti, o odrastanju i ljubavi, o slavi i njezinoj prolaznosti u vremenu društvenih mreža i interneta. O romanu i drugim „stvarima“ koje pisanje omogućuju, Berlinu, identitetima razgovarao sam s mladim, višestruko nagrađenim autorom Dinom Pešutom.
Inače, Pešut je završio dramaturgiju, dramsko i filmsko pismo na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao dramaturg radi u različitim kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu. Kao dramatičar pak debitira s dramom Pritisci moje generacije, koja je bila pozvana na Forum of Young European Playwrights na festivalu Neue Stücke aus Europa u Wiesbadenu. Drama je praizvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu 2013. Drama (Pret)posljednja panda ili statika osvaja prvu Nagradu Marin Držić koju dodjeljuje Ministarstvo kulture te je imala premijeru u Zagrebačkom kazalištu mladih 2015. Ista drama pozvana je na program Stückemarkt na festivalu Theatertreffen u Berlinu 2016. Osvojio je Nagradu Marin Držić i za drame Veliki hotel Bezdan, 2015., Stela, poplava, 2016., i Olimpia stadion (trilogija), 2017.
Poderana koljena
**
Srđan Sandić: "Poderana koljena" tvoj su prvi prozni rad. Što te je nagnalo da izbjegneš dramu?
Dino Pešut: Pa jednom sam se valjda morao suočiti sa činjenicom da sam pisac. Prije nešto više od tri godine, Seid Serdarević iz Frakture mi je pristupio i pitao da li bih pisao roman. Ja sam tada bio nešto bez para pa sam pristao i prijavio stipendiju na Ministarstvu. Svi imaju jedan roman u sebi, sigurno. No, prvo sam se preselio u Berlin i tamo krenuo pisati. U jednom sam trenutku imao previše stranica, stipendija je bila potrošena, a od Seida sam iscrpio i previše pažnje. Pa sam morao završiti. U tri godine, roman se promijenio, kao i ja.
Koliko je trajalo i kakvo je bilo iskustvo ispisivanja ovog romana?
Kao što sam rekao, od Seidovog pitanja do tiskanja romana prošlo je tri godine. Za mene izuzetno formativne. Naravno sada, kada je prošlo dovoljno vremena, djeluje mi kao priča iz filmova. Ja u nekim kafićima sjedim i pišem, čitam i križam crvenom olovkom. Naravno da nije bilo tako lako. Htio sam odustati sto puta, odustajao od pisanja, molio da mi se objavi zbirka drama… Dakle, isto predrasuda, ali samo na drugom kraju spektra. No, roman je nešto kvrcnuo, postao sam O.K. s time da sam pisac. I da nešto želim reći i da imam pravo na to.
Kakvo je bilo autorsko iskustvo Berlina? I s kojim gradom bi to iskustvo ponovio?
U Berlinu sam proveo dvije fantastične godine. I još ga osjećam kao jedan od svojih gradova. No, kako ovo nije intervju za Gloriju, iako bih baš volio tamo pričati o avanturama, skoncentrirat ću se na iskustvo vezano za umjetnost. Berlin je još uvijek centar ekonomske i političke moći Europe. To je grad koji se brzo mijenja, gdje se na ulicama rastače svaki od novih trendova i gdje možeš vidjeti u kojem se smjeru (zapadni) svijet razvija. To je fantastično za pisca. No, postaje preskupo. I uskoro si kulturna klasa neće moći priuštiti živjeti tamo. Ja imam svoje gradove u regiji koje žongliram i koji me, zbog ljudi koji klize niz njihove ulice, ispunjavaju. Sad u tu kartografiju upisujem Berlin. Sada se spreman za malo duži boravak u Beču. Možda… Moji su prijatelji već naviknuli na moje oduševljenje gradovima. I povremene odlaske.
Uglavnom se u svom radu baviš identitetom odnosno posljedicama identitetskih politika. Je li preuska ovo ocjena?
Ja mislim da nije na meni da nudim interpretacijske okvire svoga pisanja. Da, identitet je sigurno jedna od tema kojom su prošarane moje drame i roman. Ali ako će neki Amerikanac/ka čitati roman kroz tu prizmu, naljutit će ga što se u cijelom romanu pojavi jedan crnac, tamo negdje pri kraju. Feminističko čitanje će uočiti da je neobično malo žena u tom gej svijetu. Lako se može učiniti preuskim. Ja mislim da se bavim osjećajem samoće u svim svojim djelima. Ali kada se o tome progovara kroz gej likove, mogući prostor interpretacije kao da se sužava. Ja pišem neke svoje svjetove i neke svoje istine. Naravno, svaki čitatelj čita za sebe i u njemu otvara nešto drugo, na što ja nemam uticaja. Za neke će to biti priča o nekom pederu što kuka cijelo vrijeme, za druge priča o PTSP-u i depresiji, za treće turistički vodič o Berlinu, za četvrte priča o samoći, za pete aktivistički roman itd… Ja ne želim sužavati mogući prostor interpretacije. To je za moje neznane čitatelje i njihove neprospavane noći.
Što je s pitanjem samoće u eri prevelike virtulne „bliskosti“? Ipak je nešto drugačija, perfidnija, opasnija?
Mislim da je sada baš svima jasno da društvene mreže nisu ovdje kako bi povezivale ljude. Iako, mislim da mladim ljudima može pomoći da se samo malo utješe, premoste težak pubertet u nekom malom gradu. Lijepo je i utješno znati da nismo baš sami na ovom svijetu. Ali društvene mreže nisu mišljene kao neko oružje u borbi protiv uređenog ljudskog stanja, osjećaja samoće. Društvene mreže su tu da prikupe podatke o nama, našem ponašanju i interesima, fetišima i žudnjama.
Virtualni prostor je nešto što tek koloniziramo. I zato je tako sirov. Sastavljen od trgova na kojima se ljudi deru i svađaju.
Potom te podatke obrade i onda algoritam izračuna koju reklamu da ti protura. Sve to, svi naši napori da super izgledamo, da šeramo, da smo politički aktivni, svo to paranje društva je tu kako bi nam se uvila neka bespotrebna majica s printom mačaka. Virtualna bliskost ne postoji. Da, malo nam je moderirala kako flertamo i kako doživljavamo svijet oko sebe. No, sve se to moglo vidjeti i na ulici. Virtualni prostor je nešto što tek koloniziramo. I zato je tako sirov. Sastavljen od trgova na kojima se ljudi deru i svađaju. I štajgi. Internet je spasila pornografija. Samoća ostaje u čovjeku bez obzira na sve. Mislim da se mi osjećamo jednako usamljeni kao i prije, od davnina. Zamišljam to kao neki evolucijski višak kojeg se ne možemo otarasiti. Zamišljam neandertalku kako uzdahne i pomisli, nitko me ne razumije ovdje. Samoća povezuje Mariju Antonetu sa spaljenom vješticom na Gornjem gradu, povezuje bankara pred bankrotom i fotomodel ovisan o kokainu, ljubavnicu koja ostaje u praznom stanu i jednog malog gej dječaka u Sisku.
Što u današnjem vremenu znači dohvaćati se queer perspektive u pisanju? Koji su efekti koje tvoje pisanje želi i misli pobuditi u čitatelja?
Mislim da živimo u zanimljivom vremenu gdje su mnogi termini, iskovani u prošlom stoljeću, u nekoj vrsti inventure. Vrijeme se promijenilo i ipak su neki teritoriji ostvareni. I vidjet ćemo kroz neko vrijeme što je uopće to queer perspektiva. Ja uviđam da ako se termin koristi suviše olako, doprinosimo marginalizaciji queernesa i njegovog underground političkog potencijala. Prostor mainstreama je ostvaren, pravo da se govori svojim glasom je isto u sve većem zamahu. Mojoj generaciji je Xavier Dolan rastvorio pravo da stvaraju svoje narative na način kako žele. Ryan Murphy razvija neki televizijski maksimalizam gdje stvara posve nove svjetove, intergrira queer kulturu unutar popularnog mainstreama. On, uostalom ima strategiju 1:1 zapošljavanja. Broj muškaraca i žena na njegovom setu je isti (ne samo u sektorima režije i scenarija nego scenskih radnika i radnica, snimatelja i snimateljica…). To je meni sto puta uzbudljivije, pankerskije i queer od bilo kojeg sadržaja. Tako ja gledam svoj roman, mali simbolički doprinos svijetu. Ali, praktičnom doprinosu ljudima koji su bili isključivani iz mainstreama, umjetničke i kulturne ekonomije, na tome još radim, smišljam strategije. Ne želim stajati nigdje sam i pametovati. Možda je Pupoljak moj prvi pokušaj. Kuda bolje nego s drag kraljicama!
Ja kao i mnogi drugi pisci svojim čitateljima šaljem šifrirane poruke da nismo sami. A onda se oni, u nekoj neprospavanoj noći, prije posla na WC-u ili napola budni u tramvaju, u nečemu prepoznaju.
I možda je vrijeme da se pomirimo s time da je muškost jedan kič Zapadnog svijeta.
Pupoljak je priča o piscu, i o „muškom“ nasljeđu...Koliko su tu „autobiografski“ elementi pomogli, odnosno odmogli u kreiranju?
Pupoljak je dio dramske trilogije Veliki hotel Bezdan koja na različite načine tematizira odnos autobiografskog u fikciji. Ja sam napokon O.K. s time da pišem iz sebe. Nešto poput glume Bette Davis. Ali svako će pisanje imati autobiografske elemente. Samo će se s analizom toga više maltretirati žene i gejevi. Jer kod strejt muškaraca je to hrabro ogoljavanje kao bonus generalnoj dijagnostici društva. Tako mi se barem čini. S druge strane, postoji i određena odgovornost pisati iz vlastitog iskustva jer takvih tekstova i narativa naprosto nema u mainstreamu. Ali, na kraju dana, svatko piše o onome o čemu mora pisati. Za mene su to sada mladi i prijateljstvo, i borba protiv samoće i cinizma. No, kao što sam već negdje rekao, moje pisanje piše moj život, a ne obrnuto. Život piše zastrašujuće osrednju književnost.
Tematizira se, barem kako je najavljeno – „kič muškosti“? Je li isti univerzalan ili je ovaj naš lokalni model nešto drugačiji?
U jednom smo razgovoru otvorili temu campa i ja sam rekao da bismo trebali porazmisliti o redefinicijama pojmova iz prošlog stoljeća. Isto tako, mislim da smo se spremni suočiti se i s kičem. U današnjem svijetu više volim kič od campa jer je lišen intelektualnog opravdanja i pranja ruku. I možda je vrijeme da se pomirimo s time da je muškost jedan kič Zapadnog svijeta. Sve te transgeneracijske drame su melodramatski kič. Freud je nanio nepravdu odnosima očeva i sinova jer se time nije bavio, a mi smo žrtve tih odnosa. Oni probijaju u ljubavnim, političkim i osvetničkim činovima. Mi svi gledamo sinove neseparirane od svojih očeva kako vode države, banke i korporacije, kako siluju, pljačkaju i ubijaju. Kič kojem se oduzme smisao za humor i humanost, postaje smrtonosan. Muškost je kič, spektakularni kič i zbog toga sam uživao pisati ovaj tekst. I ja se nadam svijetu koji će to sve više priznavati. Kada bi se muškarci ponašali kao na koncertu Miše Kovača, nikada više ne bi bilo ratova. Tako da na neki način baviti se melodramatičnosti muškaraca je i aktivistički čin. Svatko zaslužuje reprezentaciju u kazalištu.
Edouard Louis je objavio svog Eddija, a kao da je pisao o nama, našem iskustvu. Klasna i seksualna drugost je u fokusu. Ta vrst literature kod nas ne može tako lako dohvatiti šire mase.
Kategorije kod nas i kod njih su mi se nakon dvije godine u Berlinu totalno pomutile. Osobito po pitanju književnosti. Svugdje se mora boriti za čitatelje. Dubravka Ugrešić lijepo to opisuje u jednom eseju kada piše da čitati Murakamija znači pripadati. Ono što je kod nas drugačije je što je cijeli sustav orijentiran prema izdavačima. Nakon toga, autori kukaju da njih nitko ne vidi, ne plaća i ne vrednuje. A meni se čini da smo svi skupa zaboravili čitatelje. Vani znaju da čitatelje ne treba samo stvarati nego i zadržati. Netflix je opak protivnik. Serije sada nalikuju na romane u nastavcima plus slike. Plus katkad seks. S romanom u rukama se ne može seksati. Evo čini mi se da sada svi čitaju Ferrante i Knausgarda. To je kao biti na Facebooku, pripadanje Dubravke Ugrešić. Tako bi se mogao čitati i Eddie. No, valja pripomenuti, Eddija je u njemačkoj stvorilo kazalište. Kazalište i u Hrvatskoj ima sličan učinak kao recimo s Kristijanom Novakom. Može, a i mora stvoriti priču, događaj, pa i skandal. To je dobar znak za kazalište. Kazalište je silom prisiljeno razmišljati o gledatelju, komunikaciji s publikom, jer je kolektivno. Roman bez čitatelja je samo dekorativni objekt u novootvorenom zagrebačkom posh kafiću. Nepotreban kič.
Odgajanje čitateljstva i dovođenje publike strateška su mjesta kojima se nove kulturne politike bave, u Europi, i naravno kod nas. Ipak živimo u kulturi nečitanja. Koje je tvoje iskustvo s tim, izvan teatra? Što čitaš, tko utječe na tebe? Koliko tvoje kolege objektivno čitaju? A da to nisu linkovi...
Iz Berlina mi nedostaju knjižare. Tamo stvarno naprave iskustvo od kupnje knjige. Stvore uvjete da biraš, listaš, čitaš, flertaš. Knjiga je luksuz. Isto tako, izdaje su puno knjiga. Knjižara mora preuzeti odgovornost da probere između naslova. Lokalna knjižara zapravo bira za nas, pomaže nam da kompletiramo svoje knjižnice, ali i snove i žudnje. To nam treba. U trenutku kada knjižara postaje mesnica, supermarket, kome se kupuju knjige? Onda od tog terrora prevelikog izbora ljudi uzmu ono što svi kupuju i bježe van. Čitatelji su posebni ljudi. Knjižnice se trebaju aktivirati kako bi postale prostori gdje se autori susreću sa zajednicom čitatelja. Za sada je knjižnica mjesto gdje se knjiga susreće s prašinom.
Pisce, spisateljice se sada doživljava samo kao content providere. I poslodavci samo plaćaju čin pisanja, tipkanja da budem precizniji. A pisanje je ipak puno više od toga.
Ja čitam sve. Uvidio sam kako sam se na faksu previše okrenuo filozofiji i teoriji. A ona, iako pomogne razvijati analitički jezik, kritičko promišljanje i konceptualizacije, sužava prostor mašte. A za maštu je nužno baviti se ljudima i našim bedastoćama. Čitam sve što mi padne pod ruku, sve što mi se učini zanimljivim. 21. lekcija za 21. stoljeće od Yvala Noah Harrarija. Silvio Vujičić mi je dao da čitam My dear bomb, poetsku autobiografiju dizajnera Yohjia Yamamota koja mi krade noći. Čitam Harrya Pottera jer sam to kao klinac preskočio. To čitam trenutno. A inače, kao najvažnije autore navodim Virginu Woolf, Dubravku Ugrešić, Fran Lebowitz, i Jamesa Baldwina. Ne znam koliko moje kolege čitaju. To me ni ne zanima. Čitanje je intiman čin. S knjigom se vucaraš kako bi se zaštitio od svijeta. Zato ljudi najviše čitaju na WC-u, u javnom prijevozu i na plaži. Ali problem s čitanjem je i ekonomski. Pisce, spisateljice se sada doživljava samo kao content providere. I poslodavci samo plaćaju čin pisanja, tipkanja da budem precizniji. A pisanje je ipak puno više od toga. Ono je šetanje, ono je popit kavu, ono je vidjeti list kako padne i pomisliti na smrt, ono je stalkanje bivših dečkiju, ono je sanjanje i maštanje. To isto treba naplatiti. Veli moja mentorica, treba naplatiti svaku svoju suzu. Poslodavci sada plaćaju samo tipkanje. A pisanje, pa ono je sastavljeno od barem 70 posto čitanja. (Evo i jedan link na moje ultra kratke priče. Eto, tako mislim o književnosti na internetu.)
DanceINN je prvi projekt na kojemu radiš otkad si se vratio u Hrvatsku? Ako ćemo to tako reći? O čemu je riječ?
Unutar DanceInn festivala napravio sam performans izvedbu svoje drame Pupoljak koji je dio trilogije Veliki hotel Bezdan. Radio sam u suradnji s ultratalentiranim drag kraljicama iz House of Flamingo te plesačem Matom Jonjićem. Sada smo već pri kraju i ja ne mogu biti sretniji zbog tog iskustva. Drag kraljice su me svemu naučile, a pritom smo još dekonstruirali moj odnos s ocem i mrtvim djedovima. Propitivali muškost i neke trope hrvatske popularne kulture. I pritom umirali od smijeha. Spremni smo za Eurosong.
Gdje je sada trenutno tvoje multi-autorstvo? Koliko te i dalje zanima režija, u odnosu na dramaturgiju, u odnosu na "nenamjensko" pisanje proze?
Evo trenutno sjedim za svojim radnim stolom. Gledam u mali vrt koji je došao sa stanom. Mama mi je kupila buketić tulipana. Pored je bilježnica. Sasvim mi je lijepo ovako. Trenutno uživam u pisanju. Osjećam samopouzdanje od romana. I probudila se znatiželja koja me tjera da istražim što je esej, što je kratka forma, što reportaža, a što sama znatiželja… To mi daje slobodu, da hodam, maštam, razmišljam i pijem kave. Ne treba mi više. Kazalište je moj dom, ma kako to kičasto zvučalo. Tamo mi je neka obitelj i zajednica, status… No kako je rekao John Waters, It is scary to stay home. Zastrašujuće je ostati doma. To izgleda ne vrijedi samo za moju adresu nego i zanimanje.