Dnevnik putovanja : Tenerife

*

Znojno je i vruće u Puertu da la Cruz. Ta je činjenica ispred svega u sparnom rujnu na kanarskom otočju. Iako se, otkako sam doputovala, osjećam omamljeno, to mi pretjerano ne smeta, privlače me mjesta na kojim priroda nadvladava društvo, gdje se vjetrovi, kiše i sunce nameću kao prva točka dnevnog reda - valjda i zato što u vječna ljeta ili duge zamrznute zime stižem iz sasvim oprečnog svijeta: relativno ugodnih klimatskih prilika i prilično neugodnih stanovnika.

Na  Afričkom salonu knjige, u crnoj tvrđavi sazidanoj poviše oceana, Nenad, Dinko i ja pričamo drugima o književnosti u Istočnoj Europi (pojam je kulturološke, a ne zemljopisne naravi, jer naši domaćini pod tim podrazumijevaju i Jugoistočnu Europu). Ovdje gdje je prvi dodir s kontinentom Sahara, shvaćam na koji način i Hrvatska može bit egzotična - promatrana iz Mauritanije, recimo: na način na koji je egzotična zemlja kojoj znaš samo ime i, otprilike, mjesto na mapi svijeta - upravo onako kao i oni nama.

Ovdje smo toliko daleko da bi bilo besmisleno pričati o hrvatskoj književnosti, pa čak i o književnosti zemalja bivše Jugoslavije ili o onoj na Balkanu. Dovoljno smo udaljeni i od stereotipa koji je i raširen i točan: poza istočnoeuropskog intelektualca, duboko i teško zabrinutog i pohabanog. Istočnoeuropski intelektualac je čovjek koji postoji samo u svom društveno-političkom kontekstu, bez tog konteksta on je ništa. Čak i onda kad je svjetski pisac koji piše na jednom od svjetskih jezika kao Kundera (ili Celan?). 

Da se pojavi kod nas, zapisao je netko, Marquerite Duras ne bi imala velike šanse. A Schulz? Da je preživio rat bi li pisao onako kako je pisao? Bio bi, vjerujem, jednako velik autor u malenkosti svog delikatnog smisla za detalje, lijepih sitnica, ali nikad nećemo saznati je li ga velikim "za druge", za većinu,  učinila njegova tragična smrt.

Ovo, naravno, ne govorimo, ovo su moja razmišljanja. Suvremena istočnoeuropska književnost: zemlje u kojima književnost nema nikakvog smisla bez politike. Da me užasava takva književnost, bio bi manji problem - užasava me takav život.

 
*

U crnoj kuli obješenoj poviše oceana u publici sjede Afrikanci u prekrasnoj odjeći jarkih boja. Postoji teorija po kojoj se ljudi oblače kao ptice iz njihovih krajeva, mi smo, dakle, vrapci, vrane, galebovi. Mislim da bih se osjećala sretnom da živim u nekoj zemlji šarenih ptica i odjeće u bojama.

Vani, iz mrkog, vulkanskog pijeska rastu suncobrani i savršene palme o koje trljamo dlanove kako bismo se uvjerili da nisu umjetne i zriju patuljaste kanarske banane. Pod granama tih banana, odmah pokraj široke, prometne ceste uz plažu, šetaju kokice s jatima pilića, slobodne kao ulične mačke. Kokoši i pisci su ovdje jedino što nema veze s turizmom. Mačaka na ulicama nema, sve su životinje u ZOO-u. Nema ni ljudi u bezbrojnim resortima, ružnim apartmanima koji su pojeli ribarska naselja.

Putem nas prati novinar Ben, simpatični brbljavi veseljak iz JAR-a. Sve ga zanima - da smo važni, mislila bih da je špijun. Prepekao se na kanarskom suncu, jadan Ben, ali na njega ne utječe kanarska fjaka, nesnosnija od dalmatinske. Pita i priča: ima blog koji se zove Booksa. U Hrvatskoj postoji knjižni klub koji se zove Booksa, kažemo.

"Ako ikad osnujem punk band zvat će se Croats!"  izjavljuje dok srčemo vrlo lošu kavu u jednom od ovdašnjih njemačkih restorana. "To tako žestoko zvuči - Croats", izgovara Ben kroz čvrsto stisnute zube. Ovdje na Tenerifima to možda zvuči punk, ali doma baš i ne, uvjeravam ga. "Srbi", kažem. "Nek se band zove Srbi, to bi bilo punkerski". Nije baš siguran što bi na to trebao reći - ironija je ostala van konteksta, što sam, zapravo, i htjela - pa opet ponovi:"Croats", stišćući šake i keseći zube. Radi se o nekom divljem punk plemenu, evidentno. Da bar.

Vlažno je i vruće u Puertu de la Cruz, dok ispijamo njemačku filter kavu i puno hladne vode, dok vučemo noge kroz gradilišta prema hotelu Turquese . Ovdje je ljeto cijelu godinu, pomislim. Ljeto kojem nedostaju početak i kraj, grad turista kojem nedostaju stanovnici.

*

Na Kanarima postoji izdavačka kuća Baile del Sol - Ples sunca. Urednik Tito pokrenuo je biblioteku koja objavljuje suvremene autore iz Istočne Europe, uglavnom prozu, ali i poeziju, jer poeziju ovdje, izgleda, vole. Dogovaramo suradnju, ali moja spisateljska karijera, osim ako ne počnem pisati kuharice, na španjolskom je gotova prije nego što je i počela. Teća - tako se zovem na španjolskom. Zapravo lonac, a s obzirom da sam žena prevodim to kao Teća (nešto bolje zvuči nego šerpa, rajngla ili zdjela, mislim). Kad se predstavljam i izgovorim ime, domaćini na tren zastanu, lagano šokirani, ali nitko se, iz pristojnosti, ne smije, što bi bilo očekivano.

Gospoja Teća i onda ta dva neizgovorljiva prezimena. 

Pričam to Niki dok se vozimo u Split s aerodroma. Pita me: "Bi li ti kupila knjigu autorice koja se zove Teća?"

"Odmah", kažem nakon nekoliko sekundi razmišljanja.

"Eto vidiš", kaže on.  "Važno da je nešto zanimljivo."

 
*

Pod uspavanim vulkanom El Teide trza se Atlantik. Iako sam mu nekoliko puta bila blizu, nikada se nisam okupala u oceanu. Ljudi leže na suhom i čistom pijesku. To nije pijesak kojeg Remarqueovi mladi ratnici sanjaju pod svojim noktima umjesto blata i krvi, nije zlatan, iz daljine izgleda pakleno, kao drobljeni asfalt. Nije ni pijesak vremena, krupan je i curio bi sporo i sva bi jaja u ovom gradu bila kuhana utvrdo (ne znam je li moguće prekuhati jaje, treba probati).

Ocean ima magiju za promatrače - duga popodneva do kratkih noći provode na plažama promatrajući Atlantik, koji ne raste, ne teče, nego se bez predaha otima da bi bio živ. Nitko ne ulazi u more, a ubrzo shvaćam i zašto. Dva puta pokušam i dvaput me divovski val zakotrlja i ispljune. Jutros su Dinko i Nenad pričali o ribarima s Tenerifa koji, doduše, imaju barke nešto viših i jačih bokova od naših kaića, ali valovi su ovdje običnim danom veći od onih u jadranskoj neveri. Dok su razgovarali, zavirila sam u sić ribara koji lovi ribu s kopna, misleći da ću tamo naći neko morsko čudo, ali ugledala sam tek nekoliko mega šparova. (I na lokalnoj ribarnici je ista riba kao na peškariji.)

Kosa i kupaći kostim puni su mi pijeska, a ruke i bedra izgrebani. Dinko je bolje sreće, ali ni on ne može izdržati predugo. Oni s kopna gledaju nas u čudu - mi smo osobe van konteksta.

Pored toliko mora koje se ne da i koje me neće, preostaje glatki hotelski bazen: klor & kamilica. I vino, koje je izvrsno i besplatno. Ipak ne odlazim u hotel: izgubljena, za stolom, sred oceana mislim o sebi kao o pustoj hridi koja s ruba svijeta tone u dubinu, kao što to pjesnik reče, a onda se pridružujem koloni turista u žutim kapama koji ulaze u ZOO - gledati kako plešu dresirani kitovi ubojice.

 
*

Što se književnosti na malim jezicima tiče:

"Da parafraziram Buñuela", kaže dramatičarka i pjesnikinja Milena Marković u jednom intervjuu "jednom je rekao kako ima u Paragvaju pisaca mnogo boljih od Dos Passosa i niko nikad neće čuti za njih." 

To je činjenica s kojom se ne treba pretjerano opterećivati, bilo bi se uzaludno zbog tog ogorčiti, ali valja je, kao i svaku istinu, imati na umu. Čak i ako si Dos Passos. Pogotovo ako si Dos Passos. I ako nisi. Ako si "bolji pisac za kojeg nitko nikad neće čuti" (a nitko je ovdje netko van granica države, nacije, jezika). I ako nisi. I ako te naprosto nije briga, jer su knjige jednostavno tvoja dobra ili loša sreća.

***

Dnevnik čitanja:

 
Roberto Bolaño: "Čileanski nokturno"

Kad smo već kod pisca u kontekstu, dogodila mi se u Puertu de la Cruz neočekivana situacija: jednog sam meksičkog književnika pokušavala uvjeriti da je Bolaño čileanski pisac (osim što je godine života i neke od najboljih stranica svog opusa u "La detetives salvajes" posvetio Meksiku, što ga bez daljnjeg čini i meksičkim piscem). Ovaj me, sa smiješkom onog koji sigurno zna, uporno uvjeravao da je R.B. Argentinac. Nije se dao, umalo pa bi me preobratio, da se nisam sjetila "Čileanskog nokturna".

U posljednjem desetljeću života, R.B. je napisao, usprkos teškoj bolesti, sve svoje prozne knjige. Bio je disleksičar koji je napustio školu, špijun pokreta otpora, disident kojem je glavu od Pinocehetova režima igrom slučaja spasio zatvorski stražar. Osnivač je infrarealista, književne gerile koja je "terorizirala" latinoamerički kulturni establišment. Bio je kradljivac knjiga, ovisnik o heroinu, posijao je vlastite zube u lutanjima od Anda do Sredozemlja, a romane i priče počeo je pisati kako bi prehranio porodicu, uvijek ističući poeziju kao svoju prvu ljubav i pravo poslanje. Prezirao je "nacionalne bardove", pisce-institucije: Paza, Allendeovu, Garciu Marquesa, a obožavao i ponovo ustoličio Borghesa i Cortázara, suprotstavljajući "epigonima i velikim vračevima magičnog realizma" svoj instinktivni realizam.

Iako je kod nas poznatiji po "Divljim detektivima" (u kojima je sjajno ispisao gore naveden životopis), da bi se vidjelo kakav sve pisac može biti Bolaño treba pročitati i ovaj kratki, kao u jednom dahu napisan roman. U samrtničkom monologu "Nocturno de Chile", Bolaño nije dao glas pripovjedača svojim istomišljenicima ni svojim neprijateljima. Priča je predana Urruti Lacroixu, onome koji je za života stajao postrani, koji je, kao i mnogi za vrijeme diktatura, u strahu, išao velikoj zvijeri niz dlaku, šutio dok se ubijalo.

Pa i zbog toga, ako nije dovoljan razlog to što je briljantno napisana, ovu knjigu treba ovdje čitati. Bolañov nokturno je prošaptan u jednom dahu kao jako duga pjesma ili misao bez vanjskog prijeloma, dok je unutarnje tkivo teksta raskidano digresijama: strašnim pričama (o podrumu za ubijanje iznad kojeg se događaju književne soareje), mučnim pričama (o svećeniku Urrutti Lacroix koji podučava marksizam Pinocheta i njegove generale), prelijepim pričama bolesnim od melankolije (o svećeničkim sokolovima u crkvama europskih gradova).

Vinogradima Čilea puše hladan vjetar, na ulicama Santiaga je policijski sat, najbolji su ljudi emigrirali, umro je Neruda, a u tangu ima više smrti negoli u ijednoj melodiji.

 
Senko Karuza: "Kamara Obscura"

Mjesto koje kontekstu izmiče je otok - priča za sebe. Vis ili Tenerife, skoro je svejedno, otok je svijet koji nema puno veze sa „svojim" kopnom (kao što i pisac Karuza izmiče klasifikaciji i kontekstu hrvatske književnosti), osim što ga to kopno svojim navikama proždire i poništava. Knjiga "Kamara Obscura" je putovanje na otok trajektom koji vozi izvan itinerara i van sezone, dakle na kraj svijeta (s obaveznim loncem ili taperverom punjenih paprika u torbi ili, po otočki, u najlon kesi).

Postoje barem tri Dalmacije koje razdvajaju razlike u mentalitetu onoliko koliko ih razdvaja more ili planina fizički, a slično im je to što nijedna nije na razglednicama ili u turističkim prospektima - jer u prospektima i na reklamama nema života. Ova Dalmacija iz "Kamare Obscure" (gledana kroz proreze zatvorenih škura i unutra i vanka), meni je iz puno razloga najbliža, i najdelikatnija, sklona melankoliji, čekanju i nestajanju. Svemu onome što je današnji dobro usvojen i popularan "menadžerski moral" sklon prezreti.

U Senkovim zapisima ne postoji Ja ni Vi, samo Mi i, eventualno, Oni. Oni su oni kojima je otok baš nekako kul, a bodule bi rado vidjeli kao simpatične, iako pomalo namćoraste" domorodce koji im peku skupu ribu i služe razvodnjeno vino. Mi su oni koji dočekuju i ispraćaju trajekte i ostaju na otoku zimi - ono što je unutar korica zahvaća i taj veliki neistražen prostor praznine od jeseni do ljeta kojeg je, kao i tamnu, hladnu otočku sobu - kamaru obscuru, moguće ispuniti jedino dragim ljudima i stvarima, životom. Ako je itko zapisao otočki svijet, taj žestoki osjećaj života, možda i u posljednjem zgodnom trenutku, onda je to Karuza (i na taj je način od samozaborava spasio i puno mjesta uz more na kopnu).

To je Mediteran promatran izbliza, iz njega samog, svijet koji više nije "u stanju svojom čarolijom zadržati iole ambicioznijeg čovjeka... S druge strane, s kopna, umjetno se veliča i slavi sve ono čega više nema, laže se i vara da to postoji ne bi li se stvorio umjetni raj za odmak od nepodnošljivog besmisla današnjeg načina života."  

Zato je "Kamara obscura" alternativni Vodič po otoku (kako se i zove jedna druga Senkova knjiga). Ujedno i poezija i uputa za upotrebu škoja.

Dnevnik slušanja:

Kopito: "Volcer"