Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 15.02.2009.

Doba novog jednoumlja

U ovo vrijeme, kad je diskurs krize zarazio novine, kavane i svakodnevni govor, neobičan je osjećaj boraviti u Berlinu i njegovu novom, ultramodernom središtu na Potsdamer Platzu.

Potsdamer Platz, na kojem se odvija lavovski dio Berlinskog filmskog festivala, nastao je, naime, upravo za onih konjukturnih godina od kojih se sada opraštamo, i to na način i sa svrhom da bude dragulj u kruni tog pobjedničkog doba. Ako je renesansna Firenca zamišljena da bude predodžba i najveći doseg renesansnog komunalnog društva, ako je Manhattan načinjen da bi utjelovio superiornost američkog poduzetničkog sna, onda je Potsdamer Platz napravljen da bi demonstrirao svršetak ideoloških podjela i trijumf nove ideološke istine - liberalnog kapitalizma.

Novi berlinski centar sagrađen je na prostoru uokolo negdašnjeg zida, u rubnoj zoni u kojoj su do ranih devedesetih bile tek ruševine i šikara. Kompletan kvart sagrađen je pod strogom urbanističkom skrbi države, ali po svemu drugom bio je to trijumf liberalnog laissez fairea. Sklop velebnih građevina napravljen je poput naših rukometnih dvorana - dakle, javno-privatnim partnerstvom - a tvrtke koje su ga gradile sagradile su uza svoje uredske kolose i javne sadržaje. Tako se danas na prostoru Potsdamera koče gigantska zdanja Daimlera, Sonyja, Price Cooper Waterhousea, njemačkih željeznica i zdravstvenog fonda te najluksuznijih hotelskih lanaca.

Pod nogama tih tornjeva ekonomije leže javni sadržaji: koncertne dvorane, filmski muzej, barovi, IMAX-i i multipleksi, diznilend kulture i zabave zamišljen da oživi kvart koji inače zamire onda kad bijeli ovratnici napuste uredski “dienst”. Cijeli taj pomno smišljeni sustav u djelo su proveli slavni arhitekti poput Renza Piana, a rezultat je bio metropolis za 21. stoljeće, gradski “becirk” koji otjelovljuje znanje, moć i ukus jedne - naše - epohe. Po svemu - po tome tko ga je, gdje i kako gradio - Potsdamer je trebao biti spomenik samopouzdanja “najboljeg od svih društava”, naša Akropola, naš Campidoglio.

No kriza je došla i upravo to “najbolje od svih društava” bilo je za ovih 10 berlinskih dana i te kako tema kritičkog preispitivanja. Neobično je zato bilo upravo u ovom živom spomeniku kasnog kapitalizma gledati na desetke igranih i dokumentarnih filmova koji se na društvo koje je sagradilo “potsdamac” obrušavaju kao na opasnu laž. Bilo ih je toliko, da ih ne mogu sve spomenuti, pa spominjem samo neke. Michael Winterbottom i Matt Whitecross u svojem dokumentarcu “Doktrina šoka” bave se “disaster capitalismom” i načinom na koji je kapitalu pogodovala krv i kaos, od Rusije do Afrike i Čilea.

U dokumentarcu “Yes Men Fix the World” pripadnici subverzivno-satiričke grupe Yes Men sazivaju lažnu presicu i obećavaju žrtvama trovanja u Bhopalu milijunske odštete, nakon čega u samo pola sata Dow Chemical gubi milijarde vrijednosti na burzi. U “Food Incorporated” Robert Kenner pripovijeda o naličju industrije hrane za koje ne želite znati da postoji. U filmu “Okruženje” (“L’Encerclement”) Kvebečanina Richarda Brouillettea dvadesetak političkih mislilaca, uključujući Noama Chomskog, ispisuje optužnicu neoliberalizmu.

Privatizacija javnih servisa, kresanje države, monetarizam, privatizacija - za aktere “Okruženja” sve je to dio iste paraznanstvene, ideološke zavjere. Između ljevice i desnice više nema razlike, lijeva je politika prihvatila retoriku suprotnog pola, postoji samo ono što je kolumnist Le Monde Diplomatiquea Ignacio Ramonet nazvao “pense unique” (jedinstvena misao).

U mlado, naivno doba naše tranzicije i mi smo to zvali “jednoumlje”, ali mislili smo na komunizam. Sad je riječ “jednoumlje” izumrla - no ne bi li nam ipak opet trebala, ne opisuje li nanovo blaženu, prepotentnu sigurnost s kojom mislimo da je naš put jedini ispravan i moguć? Upravo na Potsdamer Platzu, ako igdje drugdje, jasno se vidi kako je to jednoumlje nastalo. Stvorile su ga godine uspjeha i samo uspjeha, one godine koje su stvorile staklenometalne titane s “potsdamca”. No onda je mjehur napukao i najednom više baš nismo tako sigurni.

Najveći dio mislilaca “L’Encerclementa” pred kamerom je dokumentarista debatirao o tom je li bolja veća ili manja država, treba li se država brinuti o školi, zdravlju, željeznici, trajektu i obrani, ili je bolje da to radi privatni sektor. Nakon tih premudrih rasprava o većoj ili manjoj državi, nadrealan je osjećaj čitati na webu hrvatske novine. One vas, naime, iz teorijske debate vrate u surovu dinarsko-panonsku stvarnost.

U tjednu koji je za nama, naime, sud je oslobodio jednog činovnika državne agencije koji je sa svojim klijentom razmjenjivao poklone, dao se častiti izletom u Monaco i sad već mitskom pekom. Jedna od direktorica (državnih) željeznica po svemu je sudeći istunelirala stotine tisuća eura prihoda hrvatskih ajzenbana i njima tapecirala off shore račune u Brazilu, Delawareu, Švicarskoj i Mostaru, a Ivo Sanader dao je naslutiti da će Hrvatska odustati od “čileanskog modela” mirovinske reforme - još jednog čeda neoliberalne čikaške škole - i podržaviti penzije iz drugog stupa.

U isto vrijeme, grupe za monitoring korupcije optužuju (javni) HEP kao leglo problematičnih javnih nabava, a još se vuku repovi Wesselsa i Iceberga iz državnih brodogradilišta. Kad bi koji ultraliberalni fanatik htio naći primjere kojima bi pobio ljevičarske protivnike i njihove kritike, dosta bi mu bilo uzeti Hrvatsku kao “case study”. Pokazao bi im veliku državu s brojnim, sveprisutnim pipcima koji samo grcaju u javašluku, korupciji, klijentizmu i neučinkovitom rasipanju vremena i novca.

Osvrnite se, pogledajte svoj ured, svoje ministarstvo, fakultet, bolnicu, županijsku ispostavu ili agenciju i vidjet ćete samo blage preinake iste ove priče. “Državotvorni” Hrvati majstorski su svoju državu iskupusali, zato što njih u biti i nije zanimala država - zanimali su ih stjegovi, grbovi i sportska reprezentacija. Stvarnu državu - dakle, sud, carinu, zakone, poreze i vozni red - oni i sad tretiraju kao okupatorsku.

Zagovornici “pense uniquea” rekli bi - tako vam i treba kad ste pustili državi da se raširi. Privatizirajte sve, bacite javne servise na tržište, pa ćete vidjeti kako će vam ćate jesti iz ruku umjesto da vam muzu novce. Ali, pamtimo svi dobro Tuđmana i stoga se čoporativno bojimo te “p riječi” (privatizacija) jer dobro znamo kako u nas to završi. Mame države se ne želimo odreći, a istodobno smo je prošupljili i unakazili do neprepoznatljivosti, pretvorili je u nemušti, paraplegični dronjak.

To je “balkanski treći put”, naš posebni doprinos političkoj teoriji s kojim, bojim se, nećemo daleko.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –