Dragan Jurak : Tko se skriva iza pseudonima?

Postoji anegdota o dvoje studenata koji su, tamo negdje početkom devedesetih, na Visu tražili rodnu kuću Ranka Marinkovića.

Lutajući uskim uličicama upitali su staricu obučenu u crno može li im pomoći i reći gdje se točno nalazi rodna kuća Ranka Marinkovića. Odgovor ih je posve zatekao. Staricu je drsko pitanje toliko isprovociralo da je zatečene studente napala prijeteći im drhtavom rukom i kvrgavim štapom, vičući, otprilike: “Iš vrazi jedni!... Šta imate tražit njegovu kuću!... Jel' znate šta je on o nama pisa'!”

Nije lako biti pisac i potpisivati se ispod svoje literature. Ranko Marinković je kao mladi pisac poput lovca kružio Visom u potrazi za svojim likovima i svojom pričom. Pisao je o onome što je vidio: o svojim sumještanima, ridikulima, činovnicima, mesarima, ribarima... a mnogi koji su se prepoznali u njegovom hrvatskom literarnom magnumu XX stoljeća, niti dan danas mu ne mogu oprostiti zbog toga što ih je stavio u knjige.

Kao što je Marinković još do početka devedesetih ima neprijatelje koje je, naizgled, samo još netrpeljivost prema književniku održavala na životu, tako i svaki pisac živi u svom malom neprijateljskom okruženju: obitelji, ukućana, prijatelja, kolega, susjeda... uglavnom svih onih koji su se “prepoznali”, i koji, razumljivo, to ne mogu oprostiti.

Supruge plaču čitajući kako ih, zapravo, vidi njihov suprug-književnik. Ljubavnice su zelene od užasa kad čitaju detalje svog intimnog života. Kolege u novinskoj redakciji ne mogu povjerovati u licemjerje čovjeka s kojim svaki dan piju kavu. Prijatelji iz djetinjstva pitaju se jesu li ikada i imali prijatelja. Susjedi se prepoznaju u vinjetama malograđana...

Uglavnom, čudo je da se pisci uopće potpisuju pravim imenom. Poezija je elegantna. Ona više prikriva nego otkriva. No proza je “radio Mileva”... Moglo bi se reći da je broj pseudonima u domaćoj i svjetskoj literaturi gotovo zanemariv u odnosu na konflikte i neugodnosti koje piscima stvara objavljivanje pod vlastitim imenom. No razlozi upotrebe pseudonima, ne računajući one političke, često su vrlo jednostavni. Iza pseudonima najčešće se skrivaju pisci koji se boje da bi šund literatura ili trivijalni žanrovi mogli “potrošiti” njihovo autorsko ime. Zatim književnici kojima je pseudonim tek dio marketinške strategije. Ili, pak, pisci koji svoju literaturu drže nepriličnom svom društvenom statusu.

Recimo, student koji je početkom devedesetih na Visu s kolegicom tražio rodnu kuću Ranka Marinkovića i sam je postao pisac. Možda i zbog iskustva s Marinkovićem, ali i zbog nekih drugih razloga, godinama je objavljivao pod pseudonimom. Njegove odlične “Kavice”, monolozi zagrebačkog dečka s ulice, dugo vremena su izlazile pod imenom “Andreja Puplina”. Kada su “Kavice” naposljetku sabrane i objavljene pod pravim imenom autora, kritičari su cinično konstatirali kako je Dalibor Šimpraga svoje ime dugo čuvao za “pravu literaturu”. Ali kako ona nije došla, tako je na kraju Andrej Puplin potiho ustupio mjesto iznad naslova stvarnom autoru.

Razlog što se Šimpraga dugo potpisivao pseudonimom možda leži i u autorskoj skromnosti. Šimpraga je svoje priče sakupljao od njihovih stvarnih aktera, pa je pseudonim Andrej Puplin ujedno sugerirao i podjelu autorstva s onima koji su priče ispričali piscu.

U domaćem sazviježđu književnih pseudonima Andrej Puplin je, naravno, lanjski snijeg. Književna povijest. Glavno pitanje tekuće književne sezone jest tko je Alen Bović? Tko je autor izvanrednih “Metastaza”? Možda dobrostojeći sredovječni gospodin, iz fine obitelji, situiran i kreditno sposoban, otac i suprug - čijem društvenom statusu i ugledu ne priliči literatura iz narkomanskog, kvartovskog limba?...

Etablirani književnik kojeg svi poznajemo, a koji pod pseudonimom zapisuje kvartovsku usmenu književnost, bilježeći Evanđelje prema Alenu Boviću?... Marketinška šifra za hrvatskog Irvinea Welsha?... Ili možda liječeni narkoman, povratnik iz komune u Španjolskoj koji s “Metastazama” želi zaraditi za hors, ali se boji potpisati roman da ga frendovi iz kvarta ne bi dokrajčili prije zarađenog šuta?

U bilješci o piscu stoji tek liječničko otpusno pismo. Tu piše da je Alen Bović, rođen u Zagrebu 1969. godine. Ostalo već ulazi u sferu fikcije.

“Pacijent” je navodno odrastao u “cjelovitoj obitelji”. Osnovnu školu završio je s odličnim uspjehom “i nije pokazivao znakove poremećaja u ponašanju”... itd. Dakle, tko ne želi priznati da je hrvatski Irvine Welsh? Ugledni građanin? Autentični glas kvartovskog čistilišta? Književnik-zapisničar? Ili se ispod pseudonima krije marektinški koncept?

Odgovori, zapravo, nisu jednostavni, niti nužno jednoznačni. Institut pseudonima podrazumijeva i pravo na zaštitu identiteta. Ali možda još i misterioznije jest pitanje tko su sve izdavači koji su odbili rukopis Alena Bovića, ne želeći izdati ovu zagrebačku verziju “Trainspottinga”? Tko su izdavači koji su odbili Irvinea Welsha?... Gradom kruže papirići s čitavom listom najuglednijih hrvatskih izdavača.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )