Društveni kvaziolimp

Održava se
01.01.1901.

U ovo zemlji ljudi se obično ni oko čega ne mogu složiti. Ne mogu se složiti jesu li dobri bili partizani ili ustaše, je li Tuđman junak ili lopuža, pa ni oko toga što smo i kojim se jezikom svađamo. Ipak, postoji jedna stvar oko koje se uglavnom svi uvijek slože: a to je idiotizacija medijskog prostora.

Ljudi koji inače proždiru žuti tisak, mahnito gutaju sve te “red”, “green” i koje-već-boje “carpete”, obično se u tili čas slože kako je sramota što se sve profaniralo i kako u novinama nemaš gdje gledat od sisa, skandala i bigbraderovaca na kauču.

Mene nikad nije toliko prestravljivao medijski šund, jer on je direktna, neizbježna posljedica kapitalizma. Ono što me svaki put nanovo frapiralo je porozna lakoća kojom se u Hrvatskoj prolazilo membranu “celebrityja”. I u većim kulturama tabloidi i komercijalne TV bave se slavnima. Ali, da bi tamo bio slavan, moraš ipak dati dva gola na Nou Campu, ili snimiti pjesmu koju je netko čuo na radiju, ili smočiti ručnik na terenu broj jedan.

U nas, međutim, propusna membrana za “celebrityje” fascinantno je porozna. Akteri naših društvenih skandala nisu vozači formule 1 ili tinejdžerske pop-zvijezde. Naši višebojni “carpeti” bave se jet-setom koji se sastoji od nikad-čuo ex manekenki, osrednjih menadžera, vlasnika kafića, sitne i srednje šarže na korporacijskoj ljestvici, najavljivačica lota ili kćeri obrtnika i liječnika.

Drugdje, “žuti” mediji bave se svijetom koji je nedodirljiv i apstraktan: nikad nitko neće susresti Brada i Angelinu na ulici, niti je zemljak svojti Samprasove cure. U nas na večernjem letu između Zagreba i Splita od sedamdeset putnih bit će bar osam ili devet “slavnih”, a “heroji” trač-rubrika susreću se sa svojim čitateljstvom u pet ulica i tri kafića. To je jet-set s parohijalnim dometom župnog tornja. Da živimo na selu, heroina gossipa bila bi ljekarnikova sušičava kći.

U Zagrebu tridesetih bio bi to Leone Glembay. Danas - to su svi ti ivori-vucelići, Simone i gotovci-na-sve načine, poludžet poluset koji naša nedavno opismenjena kultura oralnog trača gleda onako kako djeca gledaju slastičarnicu kroz izlog: sve je tu, al’ nedosežno. Grci su imali bogove i o njima pjevali, ali ti su bogovi manje-više bili seoske kabadahije. U našoj kulturi medijatiziranih gusala “medijski” heroji više ne zaskaču tursku karavanu iza graba, ali nisu daleko odmakli. Junaci hrvatske medijasfere novovjeka su verzija epskih hajduka, a često i njihovi zemljaci.

Za razliku od publike koja se njima hrani, oni voze bolje aute, stvarno su bili na wellnessu, nije im problem ispeglati karticu, a na korporativnoj piramidi postavljeni su dva-tri “levela” više. Taj društveni kvaziolimp - za razliku od Brada Pitta, opipljiv i dosežan - hrani danas maštu hrvatske malograđanštine. On puni Story i “Red Carpet”, njime se bave sve TV serije i cjelokupni opus Jelene Veljače.

Cijela ta “reality” i “fiction” kultura trudi se iz petnih žila da mapira i fiksira tu novu džetsetersku elitu, da je prikaže kao poželjnu, samorazumljivu, onoliko skarednu koliko jet-set uvijek jest, ali opet kul. U sapunici, imate red platinastih kartica i red umjetnika boema. Malo koktela na Hvaru, a malo sastanaka u sivim odijelima.

Sve kao u njemačkim serijama, gdje šarmantni Brinkmannovi - sinovi istih takvih šarmantnih Brinkmanna - vode sastanak uz superiorni osmijeh, onako kako im je to činio i industrijalac dida. S tom razlikom da u našoj “eliti” dide ne igraju.

Našim Glembayevima dida je uvijek netko tko je zaklao kranjskog zlatara, u ormaru uvijek mora biti neki “falššpiler und morder” koji valja sakriti. Naša elita stoga sve može dopustiti, osim da se pitate za jučer.

A onda to “jučer” stigne bez kucanja. Ovaj put, stiglo je u obličju metka. I ne jednog, nego tri.

Ubojstvo odvjetničke pripravnice Ivane Hodak bilo je samo jedno od pet ili šest ubojstava koja su se ovog tjedna dogodila u Zagrebu, Puli i Osijeku. Ali, ni jedno od njih nije tako uzburkalo emocije javnosti kao ovo. Jednostavno je objasniti zašto. To ubojstvo nije se dogodilo u “stvarnom” svijetu, u svijetu nežbukanih prizemnica i septičkih jama.

Dogodilo se u svijetu Veljače i Majetića, u socijalnom stratusu tranzicijskih winnera gdje lijepe baštinice dejtaju naočite južnjačke odvjetnike, a u konstelaciji oko njih kreću se sportski asovi, džetseteri, poduzetnički fićfirići s preskupim autfitom. Glumačka podjela sama se piše: možete već zamisliti što bi bio Aljoša Vučković, a što Janko Volarić Popović. Problem je tek što je u priči došlo do žanrovskog šuma. U sapunicama imate slomljenih srca, spletki i suštog zla, ali ne postoji krv. “Žanrovske konvencije” ovdje su narušene: krv je prokuljala i zaprljala svijet koji bi trebao biti ružičast i mirisan.

U čitavom valu panike koji je zahvatio Hrvatsku ovaj tjedan osobito snažno retoričko mjesto imalo je mjesto gdje se jezivo umorstvo dogodilo. Kao da je gledatelje carpeta i soapa osobito užasnulo što se umorstvo dogodilo usred Zagreba, u uljuđenoj donjegradskoj ulici sto metara od Zrinjevca. U hrvatskoj konstrukciji zbilje - koju smo “skrivili” i mi novinari - ubojstvima je “prirodno mjesto” u narodnjačkim klubovima, u vlaškim selima i u panonskoj birtiji - ne na Zrinjevcu.

Kao da nismo čuli za Chabrola pa mislimo da bi ubojice i žrtve trebali gutati samoglasnike, intervju za TV davati u sokolskoj majici, a da bi mjesto zločina trebalo biti dovoljno otrcano, bijedno i drukčije da nam ulije sigurnost da nismo dio tog svijeta.

Predugo je ova zemlja živjela u lagodnom uvjerenju da su nasilje i krv nešto što se događa “Njima” u Cisti Provo i Suhaču, a da smo “Mi” statisti u drugom žanru - sapunskoj operi. A zapravo nije tako.

U “gluhoj provinciji” koju su konfabulirale crne kronike ljudi obično žive tako da ni ne zaključavaju vrata. Ali - što je još važnije - ne zaključavaju ni ormare, jer u njima nema nepoželjnih kostura. Za razliku od gradskih, prestižnih adresa.

Donjegradskim je centrom, naime, potekla crvena krv jer je njima prije potekao zeleni novac. Koji je novac ubio Ivanu Hodak, pitanje je od milijun dolara o kojem danas ovise karijere Karamarka i Fabera. Ali - u kom god pravcu išao odgovor, on će biti predvidivo zelene boje. Hoće li na koncu iz ormara ispasti ratne pljačke ili djevičanske hvarske uvale, šleperi oružja ili pak prebendarski i ini vrtovi, smrtna raja ne zna, a možda neće ni saznati. Kako god bilo, kosturi su izišli. Krv je poprskala “carpet”, “Story” je stvarno postala priča, a ružičasto je postalo crveno.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )