Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 01.03.2008.

Ðaci iz Kumrovca

Zgrada o kojoj u ovom tekstu pišem sagrađena je u ono doba koje danas romantizira "Latinica". Nastala je sredinom sedamdesetih, u vrijeme kad je titoizam ušao u svoju pretposljednju, zrelo dekadentnu fazu. Josip Broz krstario je brodom Galeb po svijetu, gdje su mu dočeke priređivali živopisni, a katkad i najokrutniji diktatori. Samoupravljači u modrim kutama do tri su proizvodili višak vrijednosti i izvozili na konvertibilna i klirinška tržišta, a od tri su se jagmili za potrošačkim kreditima, zidali vikendice i kupovali aute.

Kad bi Tito bio u Splitu, nas bi djecu izveli na ulicu da mašemo papirnatim zastavicama, a on bi bijelom rukavicom mahao iz Mercedesa 600. U to doba, doba posljednje rasipnosti prije nadolazeće korizme, titoizam je sagradio jedan od svojih najrastrošnijih i najbesmislenijih simbola. Zgrada o kojoj je riječ zvala se Dom omladine i boraca NOB-a, a nalazila se u diktatorovu rodnom Kumrovcu.

Zgrada Doma omladine i boraca u Titovu rodnom selu zapravo i nije zgrada: to je cijeli mali grad položen na vrh ljupkoga zagorskog brijega, zdanje koje sadrži kongresni centar, dvije kinodvorane, hotel, knjižnicu, sportske terene i bazen. Otpočet 1972., a završen sredinom sedamdesetih, Dom je u vertikalnoj hijerarhiji kasnog titoizma trebao biti nešto poput rasadišta buduće, prosvijetljeno totalitarne elite. Mladi komunisti, aktivisti Saveza omladine i/ili mladi koji su se isticali marljivošću i karakterom odlazili su u kumrovečki golemi klobuk od smeđe ternite kako bi postali vođe novoga društva. Tamo bi ih učili ideologiji i politici, tesali bi ih i "ispravno usmjeravali".

"Završio je školu u Kumrovcu" u to je doba bila osobita, znakovita naljepnica. Biti član partije, to nije bio big dil. Većina članova partije koje sam znao (a to uključuje i niz mojih susjeda, studentskog cimera...) bili su neambiciozni obični ljudi, cjevari, vozači ili željezničari koji su u SK ulazili iz neke smjese zahvalnosti, konformizma i obiteljske (obično partizanske) tradicije. Biti polaznik kumrovečke škole bilo je nešto drugo: to je bio znak da prisežeš na više, da kaniš kupiti dionice koje će ti u budućnosti uroditi dividendama moći. Kumrovečkih đaka osobno sam znao malo.

Samo je jedan išao sa mnom u školu, i gotovo ga sa stidom opisujem, jer opisan izgleda kao loš epizodist iz domaće serije: mislim da je bio negdje s imotskih strana, brzo se nakon ‘90. prešaltao u HDZ, a poslije sam čuo da je držao nekakve bagere.

Raskošni centar dovršen sredinom sedamdesetih tek je zakratko nadživio čovjeka za čije je uzdizanje sagrađen. Tijekom osamdesetih Dom je i dalje služio svrsi, ali se, točno u skladu s vremenom, "počeo otvarati tržištu". Ugošćavao je tako raznorazne seminare, sve do 1991., kad je posljednji put služio kongresnoj svrsi. Vele da je zadnji "event" u domu bio seminar o makrobiotici - sasvim pogodno, s obzirom na korizmeno doba koje je dolazilo. U ratu, Dom je primio izbjeglice, knjižnica je opustošena, bazen ispražnjen, a gljivoliko zdanje arhitekata Šerbetića i Filipčića postupno je počelo trunuti izloženo zubu desetljeća. Negdašnja kovnica nove elite više nikom nije trebala.

Jer, ovog tjedna poslovni su listovi objavili kako je Fond za privatizaciju zaprimio dvije važeće ponude za prodaju kumrovečkog obzidanog brijega. Dvije tvrtke, OKA i Ingra, natječu se za kupnju zdanja, u tenderu natječaja stoji kako ponude moraju sadržavati starački dom, zdravstvenu i kongresnu funkciju. Jedan od ponuđača pri tom je u ponudi naveo kako će u "revitalizaciji kombinirati sjećanje na prošla vremena i potrebe suvremenog društva" te kako studijski (kongresni) centar kane obnoviti u "sve popularnijem komunističkom retro-šiku".

Pokušavam se zamisliti u koži nekog od onih kojima je komunizam grdno naudio. Ima, naime, tih ljudi: manje ih je nego što je onih koji prisežu na taj status, ali - ipak ih ima. Ne znam što takvi misle o "sve popularnijem komunističkom retro-šiku", kao što ne znam što misle o višestrukoj nakladi Titove kuharice, ili o clubbingu tipa "pionirske večeri", ili pak o čarapama s Brozovim potpisom. Vjerujem da im od tog "retro-šika" dođe počupati novine, ali su si poprilično sami krivi. Htjeli su kapitalizam i dobili su ga - a kapitalizam je takav moloh, on sve što dotakne pretvori u nejestivo zlato, on svoje protivnike apsorbira i pretvara u tržišnu nišu. Tako se i Tito našao na polici potrošačkih brendova, tamo gdje su već davno drugi antikapitalistički frontmeni: Che Guevara i Sid Vicious, Gagarin i Isus.

Za dvije godine jedan od dva ponuđača sredit će smeđu kumrovečku mansardu i realizirati ponuđeni projekt. Zgrada na vrhu brijega bit će uređena u tom "retro-šiku". Novootvoreno zdanje postat će kongresni centar i otvorit će svoja vrata novoj društvenoj eliti željnoj vikenda na svježem zraku. Korporacije će ga koristiti za dioničke skupštine i team buildinge, farmaceuti i IT-ovci za simpozije.

Mladi menadžeri, inženjeri, upravljačka garnitura srednjeg i nižeg ranga odlazit će u Kumrovec od petka do nedjelje, uživat će tamo u svježem zagorskom zraku, igrati tenis i uživati uz akvapark, sa smijuljenjem komentirajući "retro-šik". Pokušavam zamisliti što bi taj retro-šik mogao biti. U boljem slučaju - bit će to Bernardijeve stolice i Iskrini telefoni. U gorem, uokolo će stajati Titovi kipeki, trobojnice i gobleni "funkcionera" u okvirima od školjaka. Kako god bilo, novi "polaznici kumrovečke škole" dobro će se zabavljati raspoznavajući asocijacije u toj egzotičnoj šumi titoističkih znakova, a na pamet im neće pasti da između njih i onih davnih polaznika razlika baš i nije tako velika kako se čini.

Ne znam je li to povijesna pravda, vrhunski cinizam ili ispunjenje kruga - ali kumrovečka škola vratit će se funkciji kojoj je uvijek služila. Onda su tamo odlazili vjernici sustava, pouzdani kotačići vladajuće piramide moći, ljudi koji su iskreno vjerovali da ništa ne može biti bolje od društva koje podržavaju. Posve isto može se reći i za buduće "kumrovečke polaznike" - i oni su vjernici sustava. I oni vjeruju da je zadani svijet korporacija i kapitala jedini zamisliv i moguć. Otići će tamo na taj kumrovečki brijeg, odradit će svoje savjetovanje, seminar ili product launch, upisujući si recku preko koje se raste u hijerarhiji jedine moguće moći, jedine crkve, partije i imperija koji je preostao. 


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –