Edo Popović o "Priručniku za hodače" i srodnim temama

S prvim danima ljeta u knjižarama se pojavila nova knjiga Ede Popovića "Priručnik za hodače", pomalo neobičan uradak ukoliko od pisaca očekujete da ponavljaju manje-više slične obrasce na koje su vas navikavali tijekom godina. Srećom, Edo Popović se odlučio skrenuti i na neke druge staze, a o tome je po izlasku knjige govorio u nekoliko intervjua objavljenih u Jutarnjem listu, Vjesniku i Novom listu. Ovaj kratki kolaž Edinih refleksija svojevrsni je sažetak tih priloga.

 
***

U planine sam pošao nakon što sam preležao mikobakteriozu, a istodobno mi je bila dijagnosticirana teška kronična bolest pluća. Kad vam se takvo što dogodi, planina je logičan izbor. Uostalom, ne potječem iz građanske obitelji. I s očeve i s majčine strane moji su bili stočari, polunomadi, ljeti su izdizali svoja stada iz Livanjskog polja na planinske pašnjake, gdje su ostajali do jeseni. Kad sam 2006. otišao na Velebit, bilo je to kao da sam se vratio kući. Prizore koje sam tada ugledao, godinama sam, kao dijete, gledao u livanjskom kraju. Stijene, travnjaci, biljke, mirisi, boje, planinski zrak, sve mi je to bilo poznato. Da skratim, Velebit mi uopće nije bio stran.

 
***

Svaki putopis je ilustriran fotografijama, a ova knjiga i jest vrsta putopisa. Govori o hodanju kroz planine, gradove, parkove, muzeje, umjetničke skulpture, literaturu... Početna ideja bila je da  uvrstim i fotografije Ante Vukušića, domara planinarskog doma Zavižan. Izvan doma ga ne možete vidjeti bez fotoaparata, i snimio je niz dojmljivih fotografija. Kako se rukopis razvijao, postalo je jasno da knjiga neće govoriti samo o sjevernom Velebiti, niti o Velebitu... Bilo bi i prepotentno nakon samo nekoliko godina hodanja planinom napisati knjigu o Velebitu. Zato sam odlučio da uđu samo moje fotografije, dijelom i kao naglašavanje autentičnosti. Sva mjesta koje spominjem znam iz prve ruke, kako se ono kaže.

 
***

Čitao sam sve što sam uspio pronaći o Velebitu, bilo da je riječ o knjigama ili o putopisima rasutim po časopisima, najviše u Hrvatskom planinaru. Čitao sam tako putopise i tekstove Dragutina Hirtza, Ljudevita Rossija, Josipa Poljaka, Miroslava Hirtza, Ante Premužića, Ivana Krajača, Radivoja Simonovića, Ante Rukavine, Šime Balena, Dane Vukušića, Sergeja Forenbachera, Željka Poljaka, da navedem samo neke autore. Neke od njih citiram, na neke se pozivam, u svakom slučaju ovakva moja knjiga ne bi bila moguća da nije njihovih tekstova, i smatram je nastavkom brazde koju su oni zaorali. Inače, njihovi tekstovi moji su pouzdani vodiči po Velebitu, oni su mi približili planinu i otkrili nešto što sam vjerojatno nikad ne bih otkrio, a knjiga Josipa Poljaka »Planinarski vodič po Velebitu« iz 1929. moj je osnovni vodič po kojem planiram ture.

 
***

Lagano je, jednostavno, u krajnjoj liniji i dosadno hodati stazom koju ste utabali prethodnom knjigom. Ne vidim, dakle, nikakva smisla u pisanju prema prokušanim formulama i šprancama. Zato sa svakim novim rukopisom zađem u meni nepoznato područje, odaberem prikladni žanr i prikladnu strategiju pisanja, iznalazim nove motive i drukčije tehnike pripovijedanja, a teme se ionako oduvijek vrte između legendarnih života, smrti, ljubavi, mržnje, hrabrosti, kukavičluka, nade, očaja i tako dalje. Tako je i s »Priručnikom za hodače«.

Osim što se radi o žanrovskom odmaku u odnosu na prethodne knjige, unutra su i fotografije koje sam snimio posljednjih nekoliko godina, sasvim neambiciozne fotografije kakve snimamo svi mi kojima je digitalni foto-aparat obavezni dio putne prtljage, te nekoliko praznih stranica ostavljenih za bilješke čitatelja, da ne spominjem prijevod Thoreauova eseja »Hodanje« koji je unutra priložen. Vidite, to je višenamjenska knjiga, čisti multipraktik.

 
***

U susretu s planinom, sa stijenama starim milijune godina, s golemim točilima nastalim djelovanjem vode i leda, sa stablima razderanim gromom, s dubokim ponorima i dvjestotinjak metara dubokim vrtačama i sličnim stvarima izoštri se, recimo, vaš osjećaj za skromnost i prolaznost. Ukoliko niste neki ignorant, naravno. Shvatite, također, da sve te stvari za kojima inače trčimo i žudimo, poput novca, slave, imetka, uspjeha i tako dalje, da sve to u planini ne vrijedi ništa, niti išta znači. Da su to izmišljene vrijednosti. Mi smo stvarno glupa stvorenja - najprije izmislimo nešto, i onda patimo i trčimo za tim. I cendramo ako to ne dobijemo.

 
***

Netko je rekao da hodaju samo slobodni ljudi. Oni koji su gospodari vlastitog vremena i vlastitog života. Složio bih se s tim. Hodati znači usporiti tempo života, prilagoditi ga sebi i vlastitim potrebama, odustati, dakle, od ove sumanute jurnjave u što se pretvorio naš život. Hodati znači povratiti vlastito vrijeme, najdragocjeniju stvar koju imamo, a koju smo ustupili drugima u zamjenu za komade papira za koje možemo kupiti gomilu stvari koje nam ne trebaju.

 
***

Planina nije nužno prostor slobode. Uopće, sloboda nije prostorna, već duhovna kategorija. Tako i kaznionica može biti prostor slobode, ako ste slobodan čovjek. Ako ste u prijateljskim odnosima sa samim sobom, ako, barem otprilike, znadete tko ste. Takvih je jako malo na svijetu. Svijet je pun očajnika koji robuju novcu, ambicijama, pohlepi, težnji za moći, i onih najočajnijih - robova vlastitog ega, zarobljenika tlapnje o vlastitoj važnosti, genijalnosti i veličini.

 
***

Čitajući poglavlja o kvantnoj mehanici Greeneove knjige »Tkivo svemira«, ili dijelove knjige »Shôbôgenzô«, ili stihove iz »Proroka«, ili Marunine stihove, osjećam isto zadovoljstvo, isti užitak kao kad hodam grebenom od Vaganskog vrha prema Svetom brdu, na primjer. Thoreauov esej »Hodanje«, inače, davno je trebao biti preveden, i ovo je vraćanje duga autoru koji je svojim neobuzdanim i divljim stilom zarazio mnoštvo američkih pisaca, posebice pisce beat generacije. Pročitajte Kerouacov roman »Na cesti«, i ovaj esej, pa ćete shvatiti o čemu govorim.

 
***

Zazirem od pretencioznosti, grandioznosti, egomanije, od monumentalnih građevina i spomenika. Thoreau je metar suhozida čestitog čovjeka daleko ljepši od Tebe sa svim njenim vratima. Dijelim to mišljenje. Također, imam otpor i prema golemim kućama tajkuna, kojima ti ljudi zatrpavaju neke rupe u sebi, neke mentalne rupe naravno. Isto tako zazirem i od muzeja i galerija u kojima su čuvaju predmeti prikupljeni pljačkom i krađom, kakvi su recimo British Museum i Louvre. S tim u vezi, osjećam veći respekt prema nekom prizoru iz prirode nego prema nekoj katedrali, dvorcu ili antičkom žrtveniku.

***

Već duže vremena ne sviđa mi se smjer u kojem idu mediji. Previše je tu spektakla, jeftine zabave, površnosti i nepismenosti koji vrijeđaju razum prosječnog čovjeka. Iz istih razloga je i gledanje televizije čisti gubitak vremena. Vrijeme radije provodim čitajući stvari koje sam zbog ovoga ili onoga propustio pročitati, uglavnom klasike i filozofe, od starih kineskih i grčkih filozofa, zen majstora i kršćanskih mistika, do Huxleya, Wittgensteina, Fritjofa Capre... A tek odvaljeni znanstveni tekstovi Iana Stewarta, Stephena Hawkinga i Briana Greenea, o matematici kaosa, prostorvremenu i tim stvarima. U usporedbi s tim suvremena literatura je beznadno dosadna. Što se tiče književnih krugova, umorio sam se od njihovih rituala, spletki i igrica koje se u tom društvu igraju.

 
***

Živimo u potrošačkom totalitarizmu, gdje nas se pomoću sredstava masovne komunikacije pretvara u strojeve za zarađivanje i trošenje. Oni koji to nisu u stanju, naime zaraditi neku pinku i potrošiti je na gluposti, odbačeni su i prezreni. U Hrvatskoj je situacija zbilja gadna - ovom zemljom upravljaju bezveznjaci, štićenici spin doktora koji su u stanju satima pričati, a ništa ne reći. Ili još gore, koji mogu godinama biti na najodgovornijim pozicijama u izvršnoj vlasti, a da ne naprave ama baš ništa za opće dobro, osim za svoje vlastito, naravno. Slučaj bivšeg premijera sjajan je primjer toga. Politika je u Hrvatskoj biznis koji osigurava bržu i veću zaradu nego trgovina narkoticima, oružjem i bijelim robljem zajedno. Pritom je rizik, kao što vidimo, gotovo nikakav.

 
***

Osjećam da sam s "Očima" zatvorio neformalnu zagrebačku trilogiju započetu "Ponoćnim boogieom", a nastavljenu romanom "Izlaz Zagreb jug", i čini mi se da smo Zagreb i ja završili priču. Imam nekoliko ideja za novi roman, imam i nekoliko ispisanih stranica, i kao što je to bio slučaj sa svakom prethodnom knjigom - pojma nemam kamo će me rukopis odvesti.

 
( fragmenti preuzeti iz Jutarnjeg lista, Novog lista i Vjesnika )