Šef Dugopolja i ZOO-a

Održava se
01.01.1901.

Bliski rođak moje supruge uspješan je inženjer u jednoj IT tvrtki i već godinama živi u okolici Londona. Kako ima dijete koje je približno vršnjak mojemu, zanimljivo mi je s njim razgovarati i uspoređivati životni put naših maloljetnika. Pred nekoliko godina, u dobi od deset, moj mali londonski rođak bio je pred ozbiljnim životnim izazovom. U dobi kad bi u nas živio u blaženstvu niže osmoljetke, morao je zadovoljiti strogi test za elitnu mušku školu. Ne uspije li, objasnio mi je njegov otac, cijeli mu život može otići drugim putem. Dobra škola je sine qua non ulasku na univerzitet i budućoj karijeri - jer, javne su britanske škole u gradovima grozne. Ukratko, moj mali rođak (koji se sasvim domaće zove Lovre) u desetoj se godini života našao pred odsudnim egzistencijalnim izazovom.

Kad sam čuo tu priču, činila mi se strašna. Činilo mi se da je ta dob premlada i za koga da postane “point of no return!, da djetetu treba dati desetljeće i pol bez takva stresa i da takav sustav u konačnici kažnjava one sa slabijim kulturnim i materijalnim startom. Ali, Engleze nije zanimao socijalni egalitarizam, njih je zanimalo izdrilati elitu koja će gazdovati imperijem od Singapura do Falklanda, i zato svoje maloljetnike bace u ledenu vodu.

Još uvijek mislim da je taj sustav okrutan i da ga svom djetetu ne želim. Ali, ako ima u njemu nešto što je dobro, onda je to da u njemu prolaze najbolji. OK - pošalju te u školu gdje cijelu zimu nosiš kratke hlačice, a roditelje vidiš za Badnjak - a onda iziđeš kao elitni komandos svoje zakučaste profesije, najbolji stručnjak za hetitske hramove ili fiziku supervodljivosti od
svih stručnjaka za hetite i supervodljivost na svijetu. To je sistem koji proizvodi na jednoj strani islamističke teroriste, samohrane majke i maloljetne pijandure - a na drugoj proizvodi sir Arthura Evansa, sir Richarda Attenborougha, sir Laurencea Oliviera…

Svoju meritokraciju mi smo, pak, odlučili sagraditi na svoj način, malo drukčije i izokola. Svijet u kojem se malodobnik za svoju budućnost mora boriti poput američkog marinca, i u kojem treba darvinistički izgrepsti stotine drugih pretendenata, nije dovoljno tankoćutan za naše nježne balkanske psihe. Stoga smo mi smislili drugi, suptilniji sustav napredovanja koji neće počivati na tim bezličnim, neljudskim apstrakcijama kao što su znanje i talent.

A kako funkcionira taj sistem, doznali su roditelji djece iz zagrebačkog dječjeg zbora Zagrepčanke. Neki od njih ovih su se dana obratili novinarima da ukažu kako funkcionira meritokracija na zboristički način. Ako im je vjerovati, ulaznica za stejdž kupovala se odorom, članarinom i DVD-om, solo točka donacijom u visini dvije prosječne plaće, a naplaćivalo se - navodno - čak i to tko će biti u prednjem, a tko u stražnjem redu, onako kako Konzum naplaćuje proizvođaču to što će bocu vina ili limenku biža staviti u visinu očiju.

Barem do jučer, naivniji od nas mogli su na televiziji gledati kako pjeva dječji zbor i misliti kako svjedoče najnevinijoj zabavi na svijetu. Sada - kad na ekranu vidite majušne soprane, kikice i dokoljenice, mislit ćete koliko je kojem od njih ćaća platio za par sekundi u kadru. A najgore je što zbor nije jedini. Premjestite se, recimo, na jednu tako sirovu, kompetitivnu i tržišnu djelatnost kao što je - nogomet. Prebacite se tamo, i dočekat će vas priče o omladinskim trenerima koji ubiru mito za mjesto u momčadi, o očevima iz “stupova društva” koji utjecajem kupuju djeci minutažu.

Čuo sam priču o jednom od njih, bio je u nadzornom odboru moje bivše firme. Gnjavio je trenere Hajdukova podmlatka, uvijek je bilo “ajde, odvedi ga na tureneju”, “daj da uđe drugo poluvrijeme”, “daj da jednom počne u prvih jedanaest”. Kad prođem pokraj Hajdukova omladinskog kampa u Spinutu, gledam parkirane aute: uvijek Tuarezi i Passati, nikad jugići, kao da je sirotinja naglo u nas postala nedarovita. Taj je sistem mogao Luku Modrića šutnuti iz kluba kao neperspektivnog - za njih je on bio mršavi, siroti goljo s Velebita, a ne budući plejmejker Tottenhama.

Ali, ni jedan sin člana upravnog odbora nije se po ocu prodao u Tottenham, i ni jedna kći “donatora” Zagrepčanki neće po ocu postati Whitney Huston. Zato bi se naivnijima među nama - kao recimo meni - moglo činiti da je sav taj korupcionaški napor uzaludan i zapravo poguban po dijete.

Ali - to samo mi naivniji mislimo. Jer, oni manje naivni znaju da “zlatnu mladež” i kasnije čeka pripremljeni, razrađeni netvork. Ovog ljeta smo, na primjer, saznali kako se u tom i takvom svijetu dolazi do fakultetske diplome. Afera Indeks lijepo je razbistrila što smo mi smislili kao protuodgovor za boarding schools i krvavi socijaldarvinizam: smislili smo da se diploma kupi kao važ pelati. A onda kad imate diplomu, nebo je pred vama - samo se morate ukipati u neki od klijentističkih klubova - zemljačkih, rođačkih ili - najbolje - stranačkih.

Onako kako ste se domogli prvog reda Zagrepčanki ili turneje “bilih tića”, tako ćete se domoći stolice u ministarstvu, Elektri ili ZET-u, a poslije - tko zna, nadzornog odbora, stranačke ili direktorske funkcije. Eto, baš jedan takav slučaj ovih mi dana pada u ruke. U mom gradu, vladajuća koalicija pošto-poto hoće izglasati reizbor direktoru zoološkog vrta. Taj direktor ima isto prezime i kao i moćni HDZ-ov načelnik Dugopolja, a nije čudo što imaju isto prezime kad su - braća.

Nezgoda je što su stručne službe, supervizori i matična gradska služba na kandidata imali “sitne” primjedbe.

Sasvim neznatne, takoreći: nezgoda je samo to što je rečeni po Marjanu gradio bez dozvole, životinje trpao u nehumane uvjete, kršio statut ustanove i zakon o javnoj nabavi, što je manipulirao natječajima i dokumentacijom, što mu ustanova nije trošila programski novac (a to u prijevodu znači: nije ništa radila) i što zbog njega pred ZOO-om godinama demonstriraju užasnuti ekoaktivisti. No, kao što ona plavka s kikicama ne pjeva najbolje nego joj je tata “donator”, kao što su i drugi igrali bolje od seljačića iz Potpraga Modrića, tako se i ovaj put našlo dosta onih koji su “principijelno” uvjereni da je baš taj gospodin perfektni šef zoološkog vrta. Pošto sam ja totalna bena, ne mogu ni zamisliti kakva “donacija” je moglo oblikovati takvo mišljenje.

Jedino što znam je to da je Dugopolje (iliti Longfield) berićetna i perspektivna općina s kojom i ovi moji šefovi u EPH odnedavna imaju posla. Gradi se u tom Dugopolju čak i stadion (zovu ga Longfield Road), a samo zamisliti mogu koliko za jedan stadion treba zanatskih usluga, cementa, šalunga, monterskih i finalnih radova.

U završnom poglavlju knjige “Gomorra” (zbog koje danas spava po karabinjerskim kasarnama) Roberta Saviano ispovijeda kako je jednom šetao kroz dio napuljske suburbije gdje camorra za novac deponira sjevernjački otpad, a onda plati Romima da ga zapale. Gledao je svuda uokolo smrdljive, toksične buktinje i promrsio “mi smo ovo stvorili”. Ako taj zaključak vrijedi za veliku gomoru, vrijedi i za ovu našu, malenu.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )