Egzil kao sudbina

Održava se
01.01.1901.

Knjiga o kojoj ovdje kanim pisati pala mi je prvi put u ruke prije točno deset godina, koncem devesetih, u ono vrijeme koje se danas čini kao davna prethistorija, ali se opet i nanovo vraća - nekom kao milo, nekom kao stidno.

Bile su to, dakle, kasne devedesete, Tuđman se u Newsweeku kočoperio u bijeloj uniformi, Jarunom su paradirale kartonske rakete, ulice su bile pune sindikalista s krunicama, TV Dnevnik vodio je Dopuđa, a onima koji imaju stida još je bila svježa uspomena na postolujne pljačke videorekordera i freza. Moj grad - Split - bio je rupa u dnu rupe: siromašan i mahnit, pun droge, bijesnih veterana i sirotinje koja prodaje trenirke.

Nekako u to doba u ruke mi je pala ta knjiga. Narodi koji se stide današnjice obično imaju potrebu romantizirati bolju prošlost. Rusi su zato snimili “Sibirskog brijača” i “Rusku arku”, Srbi su poludjeli za pasatističkom kič-književnošću, Bošnjaci romantiziraju begovat, a Hrvati Austro-Ugarsku. Meni je za takvu okrepu kamilicom poslužila knjiga “Egzil” splitsko-talijanskog novinara i pisca Enza Bettize.

U toj memoarskoj knjizi o Splitu između Prvog i Drugog svjetskog rata, Bettiza je moj grad opisao onako nostalgično kako ljudi opisuju zavičaj, i onako idealnim kakav vjerojatno ipak nije bio. U vrijeme kad su jedini hrvatski “velikani” za koje je svijet znao bili tipovi poput Bobana i Šuška, pojavila se knjiga na jednom velikom svjetskom jeziku na kojoj autor iz inozemstva desetke stranica posvećuje svojim hrvatskih kulturnim herojima: Ujeviću, Krleži i Jurju Križaniću. U vrijeme kad je Dalmacija tavorila u krajnjoj akulturaciji, pojavio se autor drugog jezika koji je opisuje kao visoku civilizaciju okusa i boja.

U vrijeme kad je Zapad bio osupnut srpskom svetolazarskom mitomanijom, Bettiza je u svojoj knjizi pokazivao gdje izvire takvo pijanstvo i kako se moglo dogoditi da izdrogira i male, pitome ljude. U vrijeme kad nam je svima u friškom sjećanju bio opći grabež, ljudska gomila koja iz Sektora Jug krade traktore, Gaggia aparate i krave, Bettiza je imao potrebe ispričati oprečnu priču.

Ispričao je u “Egzilu” kako je to bilo kad se njegova obitelj industrijalca cementa vratila u Split nakon bijega zbog izbijanja rata. Svoju četverokatnu palaču pronašli su, pisat će Bettiza, posve netaknutu, a iz čitave kuće nije nedostajala ni jedna jedina srebrna žličica. U vrijeme strašnog stida godilo je čitati takvu priču, makar si znao da s nama sada i ovdje ona ima malo ili nimalo veze. Bettizin “Egzil” možda je najvažniji splitski roman druge polovice prošlog stoljeća, i ujedno roman koje taj i tadašnji Split nije zasluživao.

A izgleda da ga i dalje ne zaslužuje. Jer, još prije nekoliko godina jedan krug ozbiljnih ljudi od knjige pokrenuo je prijedlog da se Bettizi kao publicistu i piscu dodijeli počasni doktorat splitskog sveučilišta. Taj prijedlog, međutim, zario se u unutarsveučilišnu birokraciju kao u zid od gume. Na matičnom filozofskom fakultetu i na rektoratu prijedlog je misteriozno skidan s dnevnog reda, odgađa se i prebacuje drugom, a onda kad uopće dođe do razmjene argumenata, obično se ispostavi da Bettiza ima samo jedan i jedini krimen: Splićanin je i Dalmatinac koji piše talijanski. Pritom im nije bilo odveć važno ni to što Bettiza štokavski govori bolje od mene (obojici nam to nije materinski jezik, ali ga on govori s manje krivog akcenta).

Grupa tvrdih patriota - a među njima i višegodišnji književni kritičari - postavila je rampu između pisca i grada koji je zadužio. Za dominantnu ideologiju koja o ovom odlučuje, na istočnoj jadranskoj obali Talijan je dobar samo ako je renesansni umjetnik, posjednik jahte ili akter ferragosta. To da bi netko tko piše talijanski mogao o Splitu govoriti kao o zavičaju, krimen je koji ne praštaju.

Poznajem mnoge ljude koji vole “Egzil”, i nisu svi Splićani ni Dalmatinci. Jedan od njih bio je pokojni filmski režiser Zoran Tadić, čovjek kojeg sam jako volio iako nismo bili iz iste ideološke košare. Tadić je bio Zagrepčanin, ja Splićanin, on gorljivi dinamovac, ja hajdukovac. Svjetonazorno Tadić je bio bio kavanski patriot, domobranski romantičar, i njegov svijet definitivno nije bio moj svijet. Ipak, u umjetnosti smo voljeli slične stvari, uživali smo pričati o filmu, a jedna od stvari o kojima smo s guštom pričali bio je “Egzil”.

Tadić je strašno volio tu knjigu, a danas nekako mislim da ju je volio jer je davala municiju njegovu romantiziranju. Tadić se u devedesetima kreativno paralizirao jer novi svijet nije shvaćao, a nije ga shvaćao zato što mu je bilo nezamislivo da su mu sunarodnjaci pripravni na prijetvornost, grabež i zlo. Ja sam u tu ideologiju i taj svijet ušao s manje iluzija, pa me dospio manje i razočarati.

Tadiću je “Egzil” bio mila knjiga jer je pokazivala naše ljude kao čestite, uljuđene, kao naciju sanjara, gurmana, idealista i revolucionara, a ne kao graničarske palikuće. Volio je knjigu moga grada jer je osjećao kako ona dokazuje da je - kad su Hrvati posrijedi - u pravu on, a ne ja.

Nažalost, ono što se dogodilo i događa u auli splitskog sveučilišta samo pokazuje da su Tadić i Bettiza u krivu, a da sam u pravu ja. Moram priznati, u ovom slučaju mi to uopće nije drago.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )