Šerif po mjeri HDZ-a

Prije nekih godinu dana naše su novine izazvale mnogo negodovanja kad su objavile razgovor s jednim od stupova vladajućeg HDZ-a, saborskim zastupnikom Andrijom Hebrangom. Taj razgovor - koji je mnoge naljutio - nije se ticao politike ni Sabora. U njemu se Hebrang izjadao strašnih prošlih vremena kad je morao dijeliti zagrebački haustor s poznatom dramskom prvakinjom. Gospođa, čije ime iz taktičnosti ne spominjem, u to je doba pokušala počiniti samoubojstvo. U trenutku krize u stanu je aktivirala plin, a eksplozija je susjedima, pa i Hebrangu, počinila štetu. U pravedničkom gnjevu Hebrang se požalio da im se rečena nije ni ispričala.

U ono vrijeme mnogi su prigovarali zbog tog teksta, ali za mene osobno on je bio poput objave. Preda mnom se ukazao jedan mentalitet za koji doista nisam znao da postoji. U kulturi u kojoj susjedstvo obično važi za nepisanu svetinju, koncept susjedskog bratimstva dobio je tim tekstom novi, neočekivani obrat. Vama susjed(a) zapadne u krizu i digne na sebe ruku. U nevolji je, rastrojstvu, ne ide mu dobro. Ali, nije na vama da bližnjem iziđete u susjedsku pomoć. Ne - na njemu je da svoje neprilično stanje uskladi s kućnim redom. Jer - zaboga - slabi nervi i suicid tako su neuljudni, tako neugodni po okolinu, protive se kućnom redu, pravilniku o čistoći i buci. Pristojan čovjek ne doživljava nervne slomove, to nije “comme il faut”.

U svijetu u kojem živi Andrija Hebrang, dakle, tanki su živci neoprostiv biljeg koji odaje opasno manjkavi kinderštube. Ali, gospodin Hebrang pokazuje zato kudikamo više tolerancije kad su u pitanju neke druge neke druge slabosti, manje boemske, razbarušene i tankoćutne. Postoji, na primjer, jedan čovjek koji je pokazao zadnjih godina da po mnogočemu nije uzor građanskog ponašanja, a Andrija Hebrang ipak ga sveudilj brani. No, taj čovjek nije neki labilni boem sklon sanjarenju, nego pravi naš čoik, patrijarh s obje noge na zemlji. Zato mu se koji trenutak slabosti može i oprostiti. A taj se čovjek - pogađate - zove Ante Ðapić.

Glasovima HDZ-a, naime, Ante je Ðapić jučer po drugi put u političkoj karijeri izglasan za gradonačelnika Osijeka. Čovjek čija je stranka u glavnom gradu Slavonije u jednom mandatu promijenila tri partnera vratio se ponovo u ured na Tvrđi nakon što je smjenu njegova prethodnika i preslagivanje vlasti rukama u zraku armirao HDZ. Vladajuću stranku pritom nije smetalo što se iza pravaškog šefa vuku masni repovi neprivlačna miomirisa. Priča o vezi pravaša i Vlade Zeca daleko je od razjašnjene, a novi obrat u njoj dogodio se kad je u javnost izišao lažni ili nelažni ugovor između Ðapića i tajkuna koji je uništio Požegu.

U međuvremenu, ispostavilo se da i jedna tako banalna komunalna operacija kao što je postavljanje kioska za tramvajske karte može postati lukrativni izvor zarade kad se u roštu nađu “pravi dečki”. Sve te lokalne afere uz dodatak onih manje lokalnih (lažni magisterij) nisu, međutim, dovoljne da Ðapića učine nepoželjnim u doličnom građanskom društvu. Naime, upravo je Andrija Hebrang bio je taj koji je proteklih tjedana marno medijski branio “takover” u Osijeku, i uporno ponavljao da HDZ istragu (ili “istragu”) ni ne provodi, ni ne priječi. Kako vidimo - ni ne uzima zaozbiljno.

Točno na dan velikog comebacka u Tvrđu, Ante Ðapić dao je u vodećim hrvatskim listovima objaviti veliki plaćeni oglas u kojem ponovo konstatira da je njegov ugovor sa Zecom falsifikat, da se protiv njega vodi prljava medijsko-predizborna kampanja, da se protiv njega ne provodi istraga, nego samo “izvid” te optužuje novinare za laganje i “staljinističko modeliranje javnog mišljenja”.

Doista - mi novinari znamo biti brzopleti i povodljivi. Je li slavni ugovor falsifikat ili ne, ja to ne znam, i to zapravo nitko ne zna (zasad), osim Ðapića i Zeca. Ali, mnogo važnija od toga je li on autentičan ili nije jedna je druga činjenica: da se njegov sadržaj dogodio, i ne samo dogodio, nego se na dnevnoj bazi događa, ne samo u Slavoniji, ne samo u slučaju Zec, i ne samo kad je Ðapić posrijedi. Može nesuđeni magistar biti ljut na nas piskarala - ali nismo mi Zeca primili u stranku, nego on, nismo ga mi stavili na liste i funkcije, nije za naše, nego za njegove vlasti siva parastranačka nomenklatura na malverzaciji s kioscima zaradila bogatstvo.

Ako je htio magistrirati, mogao je Ðapić napisati magisterij kao i ja. Ako je htio da ga novine hvale, mogao je stranku postaviti drukčije, a ne je pretvoriti u pomno nauljenu klijentističku organizaciju čiji pipci od Posavine do Splita i od Imotskog do Osijeka služe tomu da “pomognu našem čovjeku”, da se po zetovskim i kumovskim vezama zapošljavaju medicinske sestre i kondukteri, dobivaju ugovori za sanitarije i birotehniku, distribuiraju mjesta u nadzornim odborima, fotelje direktora zooloških vrtova i muzeja.

Da si ne bismo lagali - sve vidljivije stranke u Hrvatskoj su takve, HSP je tek za nijansu greziji i gori, a zato što su sve stranke takve, ljudi valjda i glasaju za građanske liste i ištu kontroverzne prinčeve u bijelom poput Keruma i Mikšića. No, postoji nešto što Ðapića čini krivljim od drugih, a to nije samo stupanj i broj “mangupa u redovima” (koji je dojmljiv) nego i deklarirani konzervativni svjetonazor. U svjetovima boljim od našeg, naime, uz konzervativnost ide i strogost - među ostalim, prema sebi.

Pada mi na pamet ona korčulanska maslinarka i kanadska policajka Ružica Tomašić. Nije ona “my cup of tea”. Ne vjerujem u liderske figure koji poziraju s pištoljem, ne vjerujem u žargon iz “Taxi Drivera” o tom kako represijom treba sprati “šljam” iz “naše zajednice”, ne vjerujem u svijet u kojem se pred veloluško ili osječko dijete stavlja paradigmatski izbor: oltar i uniforma - ili igla i dop. Ali, kanadska maslinarka na svoj konzervativni svijet autoritarnih fantazija ima pravo jer (bar se nadam) nije uzimala provizije, štelala natječaje za kioske i davala stranačke položaje poduzetnicima sumnjivih repova. Ali, Ružica Tomašić zato sad nije u HSP-u, a Ante Ðapić jest.

I to je tragedija Ante Ðapića i Andrije Hebranga. Perjanice naše konzervativne opcije konzervativni su samo kad su u pitanju susjedi u nervnom rastrojstvu, punkeri sa zelenom irokezicom ili gay parada.

U svemu drugom naši su konzervativci dobrostivo, širokogrudno “liberalni”, otvoreni za sve opcije, čista postmoderna, anything goes.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )