Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 15.06.2009.

Evelina Rudan : Pristojne ptice

"Gozba" je možda jedan od najizravnijih Platonovih dijaloga. Gotovo da ga ne treba interpretirati. Pisan kao niz monologa koji, prije nego što očekivano kulminiraju u Sokratovom, svi redom govore o ljubavi. O njezinim stupnjevima, slijedeći puteve od niskih strasti do božanske ljubavi. No, osim Sokrata, još je jedan govornik čije su riječi napravedno izostavljane u intelektualnoj povijesti zapada, nadahnuto progovorio o ljubavi. Ime mu je Agaton. Adaptaciju njegova govora o ljudskoj ljubavi, u duhu klasicističke pop-kulture, možete naći u Pavlovoj Prvoj poslanici Korinćanima; preciznije u trinaestom njezinom dijelu.

Kad ljubavi (ljudske) ne bih imao, kaže Pavle odjekujući Agatona, »ništa mi koristilo ne bi.« Jer: »Ljubav je strpljiva, / ljubav je dobrostiva; / ljubav ne zavidi, / ne hvasta se, / ne oholi se, / ne traži svoje, / ne razdražuje se, / zaboravlja i prašta zlo; / ne raduje se nepravdi, / a raduje se istini.« Ljubav je ljudska vječna. Vječnija od proročanstava. Gradirajući vjeru, ufanje i ljubav, potonju Pavle stavlja na prvo mjesto. Jedni od najprominentnijih zagovornika ljubavi koja je lijepa jer je dobra, a dobra je, jer je lijepa dok svoju moć nalazi u bezinteresnosti dopadanja, bili su Platon (prije) i Dante (poslije Pavla).

Nadovezujući se na Agatona, prije nego li u sobu bane pijani Alkibijad, Sokrat govori o stupnjevima ljubavi: od ljudske do božanske. I njegov govor ima novozavjetni ekvivalent u Evanđelju po Ivanu. Mi započinjemo voljeti, govori Sokrat, voleći ljepotu u ljudima i nastavljamo voljeti ne onu ljepotu koju vidimo, već onu koja je oku nevidljiva: ljepotu duše. Na tom stupnju prepoznajemo i slijedimo ljepotu misli i ideja, uzdižući se prema Tajni pod utjecajem istinske, prave ljubavi. I tako sve dok se opazimo samu ljubav; ljubav koja ne postoji niti u jednom biću, ljubav samu, apsolutnu, vječnu i jednostavnu.

Dvije pjesme iz najnovije zbirke pjesnikinje "Pristojne ptice" koja jednako suvereno piše na dva od tri hrvatska jezika (čakavskom i štokavskom), Eveline Rudan, govore o svim ovdje nanizanim segmentima ljubavi. Čitajući ih, učinilo mi se kao da njezina upućenost u zrelu i dovršenu ljubav, onu istovremeno apsolutnu, vječnu i jednostavnu, dolazi sa samoga kraja Agatonovih, Pavlovih i Sokratovih pohvala ljubavi.

Uvjerite se sami: »Dijete i ja rastemo vedri pored stvari, / mirni pored ljudi, nježni uz stabla / i zauzeti jedno za drugo. // Smješkamo se i nikom još ne govorimo / da smo zajedno, /da nas tlači ova južina, / da smo izbacili šećer i uveli jogurt, /da smo prestali pušiti /i da ćemo povratiti ako nam brzo ne otvore vrata. // Dijete i ja rastemo i smišljamo imena, / pregledali smo već sve kalendare, / i nismo još našli nijednog ljepoimenog sveca ili sveticu, / ni omiljene bajke nisu nam od koristi / jer tko bi se htio zvati Trnoružica kad odraste, / radili smo popis dobrih ljudi, / ali dobri ljudi koje znamo, nemaju dobra imena. // Dijete i ja rastemo i svake večeri mirno / slušamo nove nježne skladbe oca i muža / koje su lijepe, toliko lijepe / da nam se kiselina smanjuje, željezo namiruje / a tlak ne smeta. // Dijete i ja rastemo vedri pored stvari / i stvari rastu vedre pokraj nas.« (»Dijete i ja«)

Za njom slijedi pjesma čiji naslov eksplicitno govori o autoričinoj svijesti o temi i njezinim nejednostavnim zahtjevima: »Ars amatoria«; »Kad legnem i namjestim se tako / da mi se leđa upiru u mužev struk, / a cica zaglavi u tek niknutim zubima dojenca, / tad se bedra rašire, luk tijela izduži / i ja sam sretna kao toplo klupko / nezamršenih niti koga Arijadne ne dijele / jer u ovoj priči njih i nema / kao ni minotaura, labirinata, ni drugih strahota / koje nastaju u knjigama, / a one, te knjige, prije bi si odgrizle rep / nego priznale da su cice za dojenje / a strukovi za namještanje / i da je to posve lijepo, / i ne bila ja sobom, / ako to neću napisati, / da barem jedna knjiga, / koja nije propovjednički priručnik, / slavi sancta simplicitas / u drugom značenju / dok još može / ovako topla, raširenih žila i / protočne krvi jer tko zna iza kojeg ugla / čuče junaci iz onih drugih knjiga koje / neću pripuštati, a ne.«

Kritičara dirnu dobro napisane knjige. One loše, barem je to u mom slučaju slučaj, razigraju lošu stranu ljubavi prema drugome. Prema pjesniku ili pjesnikinji koji su na načine kojih uvijek ima više od onih koje i najdobrohotniji čitatelj može zamisliti, razočarali. Postoji i treća grupa knjiga. S kojima se kritičar želi usuglasiti i barem na tren useliti se u njihovu ljepotu. Te su knjige najrjeđe. Iako ovdje nezasluženo fragmentarno prikazana, ovo je jedna od njih.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –