Famiglia
U jednom fragmentu svog romana «Izleta u Tindari», sicilijanski pisac krimića Andrea Camillieri pripovijeda kako je njegov inspektor Montalbano zabasao u jednu zabačenu sicilijansku crkvicu.
U toj kapelici Montalbano je ugledao zavjetnu sličicu, ex voto oslikan na metalnoj ploči. Slika je prikazivala prestupnika koji bježi pred patrolom karabinjera. Na slici je i Gospa koja sjedi na oblaku i prestupniku pokazuje ponajbolji put bijega. Na ex votu je natpis na dijalektu koji prevoditelj romana prevodi: «Zato šta' s pobiga strogostima zakona». Taj ex voto iz 1848. toliko je fascinirao Camillierija da ga je reproducirao i na svojoj službenoj web stranici.
Kad čovjek vidi Camillierijev metalni ex voto, neizbježno se prisjeti jedne druge klasične epizode (južno)talijanske književnosti, jedne od briljantnih priča iz Moravijinih «Raconti romani» (Rimskih priča). U toj pripovijetci, žena iz siromašne rimske suburbije dolazi župniku i ište pomoć, jer joj je muž zapao u nevolje. Njen je muž, ispostavi se, zatečen u oružanoj pljački banke, ali mu župnik mora pomoći, jer je njem suprug «pravi svetac». Kad župnik kolebljivo primijeti da svecima nije svojstveno da maskirani krabuljom i naoružani strojnom puškom upadaju u banku, žena mu prigovori kako «on ništa ne razumije», te kako je njen muž bio pravi suprug i otac, nije pio ni kockao i za nju i «famigliju» bio je pravi svetac. Frapantno sličnu epizodu s druge će strane Jadrana opisati Ivan Raos. Kad njegov lik kod mladog petrovca dođe na ispovijed, ovaj mu traži pokajanje što je posmicao svu silu Turaka. Ovaj mu nakon toga odgovori da on ništa ne razumije i da će otići na «ispovid» kod svojega «pratra».
Jedna sicilska limena slika, te dvije literarne vinjete iz Rima i Vrgorca na umjetnički blistav način opredmećuju jednu civilizaciju i jednu pučku religioznost koja svojim općim mediteranskim formama transcendira dvije jadranske obale i dva posvađena, a zapravo bolesno slična naroda. Civilizacija o kojoj je riječ civilizacija je mediteranskog juga u kojoj se pučko poganstvo miješa s kršćanstvom, crkva šuruje s mafijom i oligarsima, a moral se ravna prema nepisanom i posve osebujnom kodeksu. Zato Vrgorac, baš kao i Pakoštane, Rim i Porto Empedocle, do zakona ne drži mnogo: zakone su napisali neki sjeverni tuđini u Milanu i Zagrebu, pravna država mudrolija je koju su uveli Bečlije i Pijemontezi, a u nas se «bože moj zna» što je pravo a što nije. I crkva zna da je prvo i glavno pravilo tog nepisana zakona ne okrenuti leđa «famigliji», a ta familija može biti stvarna obitelj, može to biti komšiluk, ili pak mafija, ili nacija. Dok se ne diraš u te svete stvari, uvijek ćeš imati podršku konfesije s limenih slika, uvijek će te apostolska crkva štititi od «strogosti zakona».
Camillierijeva slika od late pala mi je ovih dana napamet, kad čitam u novinama kako je u Splitu stanovita molitvena zajednica pri franjevačkom samostanu u Poljudu uputila Anti Gotovini pismo podrške. «Ne predaji se, generale! Dajemo ti podršku i molimo za tebe!» stoji u pismu koje potpisuje molitvena zajednica, a dalje slijedi «I u Kristovo doba svjetina je vikala: Raspni ga, raspni!, a to se nažalost danas opet ponavlja… Sva zlonamjerno smišljena i tendenciozna blaćenja o generalu Gotovini kao kriminalcu, neće i ne mogu uvjeriti časne i poštene ljude u plitke izmišljotine.» Poljudska molitvena zajednica tako se moli našoj Gospi (naravno – Kraljici Hrvata, a nikoga drugog) da se popne na oblak obasjan mjesečinom i da generalu Anti pomogne u bijegu pred Sanaderovim karabinjerima i «strogostima zakona». Jer, za molitvenu zajednicu general Ante je ništa drugo do prefiguracija Krista u njegovoj Pasiji, baš kao što za Moravijinu Rimljanku njen muž nije ništa drugo doli svetac. Što ima veze što je opljačkao banku, ako je njenoj «famigliji» bio dobar, nije nikad digao glas, pljusnuo dijete ni popio čašu previše. Što ima veze što je general Ante oružano presretao francuske civile, iznuđivao novac, otimao ljude, vodio za Francuze prljave kolonijalne ratove, obučavao plaćenike, posijao vanbračnu djecu na dva kontinenta i pustio da mu hulje pod njegovom komandom pred nosom spale deset tisuća kuća. Možda je sve to i tako, kažu poljudski molitelji, ali on je svojoj «famigliji» bio dobar. «Famiglia» su u ovom slučaju Hrvati, koje je on, kažu, počastio slobodom, pa neće onda valjda oni njega progonom.
Ovim malim komadom priopćenja hrvatski je pučki katolicizam dobio svoj klinički opis, svoj limeni ex voto iz sicilske crkvice. Religija koju imamo i ovdje gdje je imamo nije ni stvar transcedencije, ni etički korektiv, ni faktor civiliziranja – dakle, ništa od onog što bi trebala biti i što je ponekad bila. Ona je naprosto forma pučke ideologije koja regulira tko je «pravi Arvat» a tko nije i sukladno tome organizira manihejski svijet koji ne samo što ne ide uz zakon, nego pravnu državu – tu bahatu laičku stečevinu – otvoreno derogira. Zakon ne može biti ispred «famiglije», u toj «famigliji» Crkva je blaga očinska ruka, a general Ante požrtvovni stariji sin.
U toj pejzažu kojim dominira predetička svijest i sicilijanska nabožnost, vjerojatno je najteže onima koji kršćanstvo doista shvaćaju ozbiljno. Ponekad mi se čini da su takvi ljudi – a u Hrvatskoj ih nema mnogo – najveće žrtve naše crkvene burleske. Što takvi siroti ljudi moraju osjećati kad na TV-u gledaju biskupe koji mjere rupe u kondomima, neplodne parove optužuju za razvrat i jagme se za nekretninama? Dio odgovora na to pitanje ponudio mi je časopis «Nova prisutnost», list za društvena i vjerska pitanja koji piše i uređuje krug ozbiljnih katoličkih intelektualaca. U tom se časopisu piše o bioetici, o Europi, o društvenoj krizi, o naciji i moralu. Ljudi iz «Nove prisutnosti» pišu o stvarima o kojima se u Hrvatskoj toliko larma, ali to čine drukčije. Obazrivo biraju riječi, važu argumente, misle tri koraka unaprijed i pokušavaju shvatiti što je doličnom čovjeku činiti ili ne činiti u vremenima koja su tako prokleto zapetljana. Kad čitam «Novu prisutnost» , prožima me osjećaj tronutosti. Divim se tom naporu da se iskrči šikara kvazireligijske ideologije, ali i žalim te ljude jer moraju biti tako strašno, užasno sami. U onom što rade nemaju saveznika ni slijeva ni s desna, ni u crkvi ni na laičkoj polutci.
A opet – nije li ta samoća usud svakog tko je u ovoj zemlji pokušao kultivirati građansku civilizaciju, vjersku ili bezvjersku? Vjernici ili nevjernici, takvi su ljudi u ovoj zemlji uvijek shvaćeni kao kukolj u «famigliji», izrod koji neće pomoći «našem čoiku» kad ga u mrkloj noći progone «strogosti zakona».
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )