Feđa Vukić : Živimo u zemlji u kojoj je hajdučija bila stoljećima temelj razvoja
Feđa Vukić (1960.) diplomirao je na zadarskom Filozofskom fakultetu povijest umjetnosti. Poslijediplomski studij završio je u Zagrebu, te se stručno usavršavao u Miamiju i Ljubljani gdje je i doktorirao. Od 1990. do danas objavio je nekoliko stotina članaka u dnevnom i tjednom tisku, te više studija i kritika u stručnim časopisima, kao i izvornih znanstvenih studija i radova u hrvatskoj i stranoj periodici.
Autor je desetak knjiga na temu moderne arhitekture, dizajna i vizualnih komunikacija: "Penezić i Rogina", 1991., "Skica za portret hrvatskog industrijskog dizajna" (s Jasenkom Mihelčić), 1992., "Modern Zagreb", 1993., "Damir Mataušić", 1993., "Europski blues", 1994., "Europan Croatia, Building on the Borders" (urednik), 1994., "More hrvatsko", 1996. "Smit," (urednik), 1996. "Stoljeće hrvatskog dizajna", 1996., "Od oblikovanja do dizajna", 2003., "Modernizam u praksi", 2008., "Teorija i povijest dizajna : kritička antologija" (urednik), 2012., "Grad kao identitetski sustav", 2013.
Dobitnik je Nagrade grada Zagreba 2004. te autor istraživanja i izložbe "Umjetnost uvjeravanja - oglašavanje u Hrvatskoj 1835-2005."
Sonja Leboš: Na samom početku tvoje nove knjige "Grad kao identitetski sustav" koja je povod za ovaj intervju, spominješ identitet 19. Olimpijskih igara u Mexico Cityju kao "uspješan i prihvaćen". Međutim, tom prilikom dogodio se i masakr na Trgu triju kultura, koji pokazuje da taj identitet i nije baš bio prihvaćen od svih slojeva meksičkog društva. Kako to komentiraš?
Feđa Vukić: Knjiga je izgrađena na teorijskoj kritici jednog fenomena zapadnoeuropske kulture - simboličkog označavanja mjesta (place branding, city branding,...), a taj se fenomen tradicionalno, direktivno, provodi "odozgo", bez obzira što je povod takvoj akciji. Vrlo često, međutim, takvi komunikacijski programi nemaju potpunu vezu s osjećajem identiteta, socijalnim problemima ili ukupnom kulturnom slikom "mjesta", koje nije samo turistička destinacija, grad igara ili dodatak proizvodnoj hali nego i mjesto življenja te samorealizacije realnih skupina ljudi. Suvremeno stanje demokracije, koje kulturno i tehnički omogućuje gotovo svakom pojedincu da participira, pa tako i su-djeluje u identitetu zajednice navodi na presipitivanje direktivnog pristupa simboličkog označavanja zajednice.
Prijenos metodike iz domene businessa u domenu planskog stvaranja i upravljanja identitetom vidiš kao jedan od doprinosa novom, participativnom shvaćanju i prakticiranju brenda. Istina, raspravu o toj disciplini ostavljaš za neku drugu prigodu. S druge strane, jasno je da se identitetom upravlja pažljivim izborom dijakronijskih i sinkronijskih elemenata koji tvore strukture zajedništva, pri čemu je "filozofija identiteta glavni agens homogenosti zajednice". U tom smislu, tvoju knjigu "Zagreb. Modernost i grad" vidim kao izvanredan doprinos promišljanju takve filozofije, tj. strukturiranja sistema vrijednosti (ili "kulturalnih komponenti") koji ima tendenciju obuhvatiti što šire okvire koji čine temelje neke zajednice (u ovom slučaju grada Zagreba).
"Zagreb, modernost i grad" je svakako dobar primjer preispitivanja identiteta zajednice, kakav sam proveo još jednom u do danas neobjavljenoj knjizi "Savska 25, Arheologija modernosti u prostoru Studentskog centra", knjizi o kulturnom identitetu jedne adrese u gradu. Bermanova je knjiga, pak, jedna o onih koje još uvijek nisu prevedene u nas, a zacijelo bi pomogle funkcionalnijem razumijevanju fenomena modernosti.
"Grad kao identitetski sustav" ide više u smjeru, po mom skromnom mišljenju, utilitarizacije znanja ka stvaranju programa koji bi omogućio neki konkretan političko-privredni efekt. "Zagreb. Modernost i grad" otvaraš sa svojim čitanjem Marshalla Bermana, te kažeš da je osnovi njegovog razmišljanja - "ideja društvenog razvoja". Moram dodati da je Bermanova knjiga, iz mog ugla, prije kritika ideje društvenog razvoja (i u kapitalističkom i u socijalističkom modusu proizvodnje društvenih vrijednosti i odnosa) pod svaku cijenu no njegov promotor. Drugim riječima, zadržavajući Bermanovu nomenklaturu, knjiga "Zagreb. Modernost i grad" kao da je pisana kroz faustijansku ideju Ljubavnika (grada), dok je "Grad kao identitetski sustav" pisana kroz faustijansku ideju Developera (grada). Kako ti vidiš razliku između tih dvaju pristupa promišljanja ideje i identiteta grada?
Ne bih se posve složio da je "Grad kao identitetski sustav" zagovaranje, nego je prije kritika faustijanske ideje developera. Ako se pozornije čita, knjiga je prinos razvoju demokracije, na razini kritičkog preispitivanja uobičajenih simboličkih mehanizama samorealizacije "top-down" u identitetskim politikama zajednice, a istovremeno i zagovara "bottom-up" su-dionički pristup. U knjizi je grad ujedno i metafora drukčijih oblika zajednice, sve do razina nacionalnih država, a koje bi se mogle samorealizirati drukčije od uobičajenih "nation branding" promotivnih programa. Temeljno pitanje koje slijedom takve kritike treba postaviti jest Tko komunicira i u čijem interesu.
U Zagrebu je nedavno pokrenuta inicijativa osnivanja zasebnog Ureda za kulturu. U preliminarnim razgovorima koji se vode često se spominje veza između kulture i turizma, kao mogućeg sinergijskog oslonca za razvoj grada u smislu poboljšanja kvalitete života građana, što je ujedno i osnovna premisa, po mom mišljenju, za razvoj kulturnog turizma. Obje tvoje spomenute knjige čine se važnim temeljima za promišljanje takvog sinergijskog oslonca. Tu vidim nekoliko problema, pa te molim da ih prokomentiraš:
** Zagreb nije homogeni sustav - velike su razlike između Donjeg grada (za kojeg mnogi tvrde da je zapravo "glavni" grad Hrvatske) i recimo novih naselja tipa Sopnica, Vrbani III ili pak podsljemenskih pojasa. Da li je moguće uopće govoriti o kulturi grada Zagreba kao unisonoj kategoriji?
Niti jedan grad nije unisona kategorija pa stoga nisu dugoročno održivi komunikacijski sustavi ili identitetski projekti koji takvu kompleksnu bio-socijalnu činjenicu kao što je grad svode na samo jednu vrijednost, tvrdnju ili simbol.
** klasična bojazan koja se pojavljuje pri pominjanju takvog sinergijskog oslonca je ona da će kultura biti isključivo u službi turističke industrije - da li je ta bojazan osnovana, po tvom mišljenju?
Da, jer je već prije petnaestak godina pokazano da simboličko svođenje ukupnosti potencijala zajednice (pa i grada) samo na poljepšane slike stvorene za povećanje turističkih dolazaka ne podupire dugoročno razvoj demokracije, ukoliko demokraciju mislimo kao potpunu samorealizaciju osobnog te participaciju u kolektivnom identitetu. To je neka vrsta monokulturne simboličke ekonomije koja može dati kratkoročne financijske rezultate pa čak i neku vrstu iluzije o blagostanju, ali je vrlo neproduktivna na dugi rok.
To je i pitanje kvalitete, jer će i sam turizam biti na razini prosječnog "obavljanja" i vrlo daleko od onog što engleski pojam označava kao "hospitality" (a što je gotovo neprevedivo na hrvatski jezik), ukoliko svaki akter (davatelj usluge) u tom poslu ne vidi vlastitu samorealizaciju, onkraj financijskog efekta.
** gradovi poput Praga, koji su se oslonili na takav sinergijski pokretač, golemu većinu svog brutto dohotka povlače upravo iz turizma - u svojoj novoj knjizi "Grad kao identitetski sustav" i sam kritiziraš takve prakse...
Ključna riječ u toj sintagmi je "sinergijski" a potom "pokretač". Dakako da je važno pokretati, pa i turističkim razvojem, ali je pitanje u sinergiji s čim ili kim? Turizam ima vrlo limitirani doseg sinergijskog učinka, uglavnom u odnosu na proizvodnju hrane i kulturu u najširem smislu. Hrvatski su gradovi kao destinacije u tom smislu taoci ukupnosti slike hrvatske ekonomije i kulture u kojoj vladaju prosječnost i mediokritetske procedure, s rijetkim točkama izvrsnosti. U takvoj slici čini se da je malo mogućnosti zagovaranja drukčijeg pristupa koji bi se temeljio na kreativnosti, inovaciji i samorealizaciji. Drugim riječima - kada ljudi budu znali tko su neće im trebati Vlada, i sami će sudjelovanjem i dogovorom stvarati identitetske projekte.
Dok u knjizi "Grad kao identitetski sustav" ispisuješ kritiku metodologije projektiranja identiteta zajednice, najprije govoriš o potrebi informiranja interne i eksterne javnosti. Velika je razlika između informiranja (i danas sveprisutnog "infotainmenta") i participacije - zar ne bi bilo logično govoriti o informiranju i posljedičnoj participaciji? Kako uopće vidiš proces informiranja i participacije neke zajednice pri projektiranju njenog identiteta - tko su akteri koji je potiču, koje profesije su ključne za takav proces?
Informiranje je danas više nemoguće zamišljati i provoditi bez participacije i svatko tko to ne vidi ili ne želi prakticirati je u problemu. Zbog toga su tradicionalne, jednosmjerne medijske kuće u problemu, kao i tradicionalno komotne edukacijske institucije. A to stoga jer glume participaciju kroz "mišljenja" čitatelja na svojim portalima, dakle kroz osuvremenjena "pisma čitatelja", odnosno u edukaciji glume interakciju poticanja na stvaranje vlastitog mišljenja i stava, a koje u društvu nitko ne želi.
U stvarnosti, međutim, dogodio se jedan posve novi tehnološki horizont mogućnosti su-djelovanja u informacijama i posve nova razina pismenosti. Sukladno tomu, niti jedan projekt poticanja ili stvaranja identiteta više ne može računati na strategiju jednosmjerne direktivnosti kao održivu praksu. Ključni akteri ili dionici su danas - svi. I svi ljudi su zajednica. Štogod mislili slijedom neke od tradicionalnih komunikoloških ili semiotičkih škola mišljenja, kolikogod ispoljavanja nekih elemena te identiteta pojedinaca ili skupina u zajednici bila ružna, sve su to elementi ukupnosti identiteta zajednice. I najljepši turistički identitet najpoželjnije turističke destinacije lako dobija drukčiju asocijaciju uz globalno distribuirane slike divljanja huligana navijača porijeklom iz iste te "destinacije".
Nadalje, u istom naslovu, govoriš o zatečenom identitetu, kao realnom stanju. Tko i kako dijagnosticira identitet kao realno stanje neke zajednice? I opet, tu vidim tvoje djelo "Zagreb. Modernost i grad" kao dobru početnu premisu (cultural knowledge), iako - ne bi li se takva djela trebala ispisivati (ili osvježena pretiskavati) češće, upravo zbog problema kojeg zoveš "kontestacija", odnosno konsenzuiranja "oko sadržaja dijeljenog identiteta u zajednici"?
Nakon te knjige radio sam "Z kult"- interaktivni kulturni vodič kroz Zagreb s Daliborom Martinisom i većom skupinom suradnika. Ideja je bila upravo ta - da se "cultural knowledge" osvještava kao stalna i unaprijeđujuća baza podataka. No, ta se ideja na razini Grada Zagreba nije pretvorila u dugoročnu, pa je danas taj CD interesantan presjek kroz kulturu i identitet grada prije desetak godina. Tada smo prvi prepoznali neke posve nove kulturne strategije i prakse, koje su danas vitalni dio nove urbane kulture. No, ideju stalnog unaprijeđenja kulturnog znanja trebalo bi aktualizirati jer su tehničke infrastrukture danas daleko pristupačnije svima - za stvaranje, nadogradnju i korištenje.
Ono što svakako najviše podržavam u tvojim naprezanjima osmišljavanja sustavnog projektiranja identiteta zajednice je ideja osmišljavanja "autentične teorije i metode stvaranja projektiranog identiteta primjereno upravo na posebnostima identiteta i jezika kulture unutar koje se projektira". Ipak, nameće mi se i pomisao da je zapravo svako osmišljavanje takve teorije i metode zapravo i pokušaj ideiranja zajednice same. Kako ti to vidiš?
Točno tako. Zagovaram drukčiji pristup "brendiranju" jer je taj izvorno anglosaksonki direktivni (neki bi rekli i totalitarni, što je strukturalno i tehnički točno) model stvaranja identiteta zajednice teško primjenjiv u zajednicama drukčije kulturne i religijske povijesti i tradicije. Ključno pitanje jedne nove prevrednovane strategije stvaranja identitetskih projekata jest - kako omogućiti svakom pojedincu samorealizaciju u sklopu ideje o zajednici.
Puno se govori u zadnje vrijeme o kulturnim i kreativnim industrijama - evropski program potpore kulturi i medijima kao da je krojen prema tom ključu. S druge strane, u lokalnom kontekstu svjedočimo nestajanju obrta i bazičnih industrija koje su neophodna podrška razvoju kreativnih industrija. Kako poticati razvoj navedenih industrija u lokalnom kontekstu? Koja je uloga takvih industrija u ideiranju, stvaranju pa i održavanju željenog identiteta zajednice?
Hrvatska je u tom segmentu u velikom problemu i talac je neshvaćenih posljedica ubrzane industrijske modernizacije do 1990. i postfeudalnog modela društva s demokratskom maskom kakvo se razvija otada. Svaki je grad i svaka lokalna zajednica talac takve nacionalne situacije, čak i naprestižnije turističke destinacije. Nepostojanje kontinuiteta materijalne proizvodnje iskaz je nepostojanja održivih društvenih politika ideologijskih elita u odnosu na osobne politike samorealizacije pojedinaca u društvu.
Kolektivizacija jest ostavila posljedice u smanjenom prostoru za osobni identitet ali je tranzicija na to nadogradila lošu iluziju o materijalnom blagostanju na razvoju uslužnog sektora, koja je, dakako, nestala u onom trenutku kada se rasprsnuo hrvatski ekonomski mjehur od sapunice, prenapuhan lošom društvenom i ekonomskom politikom. Nemojmo zaboraviti da živimo u zemlji u kojoj je hajdučija bila stoljećima temelj razvoja pa i danas, kada muškarac hoće drugog muškarca počastiti verbalno kaže mu "Lupežu jedan", a ne "radniče, stvaratelju" ili slično.
Koji je po tebi osnovni razlog za nemušto upravljanje resursima Hrvatske (govoriš o razdoblju od 1995.godine do danas) i potpunu nesposobnost da se podigne "temelj komunikacije o zajednici koja se razumije pod pojmovnom oznakom 'Hrvatska' ''?
Temeljni razlog jest nefunkcionalni obrazovni sustav kojeg niti jedna politička elita nije dosad htjela, znala i mogla uspostaviti na realnim, civilizacijskom trenutku primjerenim, osnovama. A i kako bi, jer onda taj postfeudalni model nebi bio dugoročno održiv u njihovom interesu. Pogledajte samo tu jadnu djecu u osnovnim školama, koliko su frustrirani jer u učionicama doživljavaju malo ili ništa u odnosu na ono što im je stvarno životno iskustvo. Obrazovni sustav ne potiče samorealizaciju, kreativnost i inovativnost nego pasivno štrebanje, pa nije niti čudno što je toliko nezaposlenih u Hrvatskoj.
Zar poduzetništvo, najprije, ne počinje od poduzimanja koraka za poboljšanje vlastitog života? No, kako je takvog poimanja osobne ekologije malo tako je i Hrvatska danas zemlja niske razine inovativnosti i kreativnosti. I to je osnovni razlog krizi ekonomije, društva i identiteta.
S obzirom na recentna događanja u susjednoj državi, gdje su gradovi doslovce često bili svedeni, kao što navodiš oslanjajući se na Mumforda, "paleotehnička pomagala proizvodnom pogonu", vjeruješ li odista da je "vrijeme totalitarizama... prošlo"?
Nisam posve siguran jer je totalitarizam kao model "sređivanja" stanja već više puta povijesno dokazan. Osim toga, danas je u svijetu vrlo lako utvrditi svojevrsni "tihi" totalitarizam koji smješta ljude u komfor materijalne udobnosti a zapravo ih, kao u svojevrsnom matrixu, koristi kao elemente mehanizma. Direktivno lijepljenje znakova na čela, nekad ideologijskih danas konzumerističkih, jest zapravo isto, gledano strukturalno, jer uvijek netko drugi misli za tebe, uvijek netko drugi kreira za tebe i netko drugi vlada za tebe. Politički izbori su civilizacijski govoreći najveća razina takve iluzije "tihog" totalitarizma. To svi znaju i svi u tome sudjeluju pa se onda četiri godine "čude". Bez obzira čude li se nalijevo ili nadesno.
Treći naslov koji smatram važnim za ovu priču o zajednicama jest tvoja knjiga "Hrvatske posebnosti. Teorija i praksa identitetskih sustava". Radi se o na jednom mjestu objedinjenim člancima koje si objavljivao u Privrednom vjesniku. Prije svega, kakva je, po tvom saznanju, recepcija te knjige, ili tih članaka u Privrednom vjesniku od strane zajednice privrednika? da li ikada došlo do nekih susreta s privrednicima ili npr. da li su tvoji studenti pokazali zanimanje za tako širok uvid u pojam "privrede" (što bi im i te kako trebalo biti interesantno), odnosno, bolje rečeno, da li si uspio približiti te teme privrednicima i svojim studentima?
To je bio interesantan niz kratkih tekstova, nešto kao katalog ideja, u vrlo nakladnoj tiskovini i komunikacija s posve drukčijom skupinom od usko akademske ili kulturne. Reakcije se mogu svesti na dva tipa: mali i srednji poduzetnici su reagirali fantastično na pojedine teme koje su, zapravo, bile mikro "studije slučaja" kao svojevrsni poticaji na kreaciju. Veliki proizvodni sustavi i opća javna uprava reagirala je - nikako. Što je, vjerojatno simptom sporog procesa tranzicije u osvještavanju da alociranje samospoznaje i samorealizacije u neku političku stranku ili neku vrstu javne uprave jest - iluzija. Dokaz tomu jest i činjenica da su najuspješniji i najsretniji ljudi u Hrvatskoj danas oni (bez obzira čime se bave) koji su započeli nešto raditi iz uvjerenja i ljubavi pa danas mogu reći da su nešto i stvorili.
U moru zanimljivih i najraznolikijih tema koje si dotakao u toj knjizi, izdvojila bih nekoliko: tema semantičke mape identiteta hrvatske "tranzicije" (moram reći da zazirem od pojma "tranzicija" u lokalnom i regionalnom kontekstu, kod nas se ona nije dogodila na isti način kao u Češkoj ili Poljskoj, ma koliko cijenim tvoje napore da taj pojam oslobodiš od navodnika), Festival prvih kojeg je pokrenuo nedavno preminuli Željko Zorica-Šiš, tranzicija značenja... sve su to bitne teme kojima se kontestira, odnosno propituje pojam zatečenog identiteta. Kojim alatima se mogu potaknuti participacijske tehnike kako bi se pojam zajednice (a time i njenog identiteta) konstantno preispitivao, te kako bi i neki konkretni programi upravljanja zajednicom (a time i njenim identitetom) bili kvalitetniji i uključivali što veći broj ljudi? Da li su to javne rasprave i forumi, virtualni i fizički, ili su to neka tehnološka rješenja referendumskih odlučivanja, nešto sasvim treće?
Najprije bi trebalo odlučiti kako spasiti bio sustav za život čovjeka ili pak pripremiti sve za plansko napuštanje ovog u kojem živimo. Potom, treba reformirati škole pa osvojiti alate tehnološkog su-djelovanja u svijetu i identitetu, nadalje uvesti direktnu i digitalnu demokraciju te uspostaviti mehanizme potpune kontrole funkcioniranja politike koja je postala sama sebi svrha. I to su tek prvi koraci u fazi općeg razvoja prema posve ne-političkom svijetu potpune demokracije.
Fotografija: Hrvatski plus