Forenzika voli amatere

Održava se
01.01.1901.

Moderna kriminalistička znanost počinitelje ubojstva dijeli na amaterske i profesionalne. Amaterski su ubojice nepromišljeni, strastveni, skloniji hladnom oružju i rijetko napuštaju mjesto zločina. Policija ih obično zatekne kako raščupani i razdrljeni, još s čekićem u ruci, sjede kraj svoje žrtve i odsutno se njišu gornjim dijelom tijela pjevajući neku narodnu pjesmu. Većinom se ne opiru uhićenju.

Profesionalci, na drugoj strani, su organizirani, trezveni i koncentrirani, više vole vatreno oružje i imaju neugodnu i neodgovornu naviku da pobjegnu prije dolaska policije. Njihova neodgojenost umnogome otežava posao snagama reda. Upravo je mučno i frustrirajuće kada se tako nešto dogodi. Slobodno se može kazati da policija ništa na svijetu ne mrzi kao situacije kada ubojica umakne prije sastavljanja službenog zapisnika o kaznenom djelu. Zastrašujući je podatak da je u sto posto neriješenih slučajeva ubojstva počinitelj napustio mjesto zločina prije dolaska policije.

Dapače, takvi slučajevi u hrvatskoj redarstvenoj praksi često se nikad ni ne riješe. Ubijete li nekoga, usrdno vam stoga savjetujemo da sačekate policijsku patrolu, kriminalističkog inspektora, fotografa i mrtvozornika, ili barem ostavite vozačku dozvolu na tlu pored leša, jer će vaše djelo inače široj javnosti ostati sasvim nepoznato. Izludjet ćete naposljetku od brige čekajući da vas uhapse i priliku da se ispovijedite dobiti možda tek poslije mnogo godina, kada vam svećenik dođe udijeliti posljednju pomast.

Ipak, ima kriminalističkih stručnjaka koji i u ovakvim zajebanim slučajevima, iskusno čitajući tragove, znaju doći do počinitelja, takvih detektivskih čarobnjaka da već samo letimičnim pregledom mjesta zločina mogu kazati da se tu prepoznaje rukopis albanske mafije. Takvo što rijetka je i vrijedna vještina. Rukopis albanske mafije nije lako čitati jer su albanski mafijaši većinom bez ikakve škole i jedva funkcionalno pismeni. Pa i s rukopisom srbijanske mafije je problem, budući da u našoj policiji uglavnom ne znaju ćirilicu. No, neki su pokazatelji odmah prepoznaju. Ako nekoga nasmrt izudaraju teglom ajvara, pronicljiv će istražitelj nedvojbeno uočiti rukopis bugarske mafije.

“Uprženi, ljuti”, kazat će on zamišljeno, liznuvši corpus delicti.

Zatim ide razgovor sa svjedocima, ako ih ima. Od očevidaca valja tražiti da što detaljnije opišu osobu koja je s automatskim pištoljem brzim koracima umakla s poprišta zločina.

“Nije bio puno visok. Osamdeset pet centimetara, možda devedeset”, reče svjedok.

“Dakle, patuljak?”, upita istražitelj.

“Pa da, moglo bi se tako reći. Imao je, osim toga, crvenu kosu.”

“Jeste sigurni u to?”

“Sasvim siguran. Kovrčava crvena kosa, malo duža, do ispod ramena. A na desnoj nozi je imao invalidsku protezu.”

“Patuljak, riđokos, invalidska proteza”, zapiše istražitelj pažljivo, a onda podigne pogled s bilješki i ljubazno, ali odlučno pogleda svjedoka.

“Osim ovoga nabrojanog”, reče on naposljetku, “jeste li možda primijetili da je ubojica imao neki osobeni znak?”

“Hm!”, zamisli se svjedok i poslije nekoliko trenutaka skrušeno prizna: “Iskreno, nisam baš išao za tim”.

“Šteta”, uzdahne istražitelj.

Osobeni znaci u ovakvim su prilikama veoma važni, jer se zločinci često maskiraju i tek ih po nekim sitnim pojedinostima možete prepoznati. A ne možete upravo ni zamisliti kakvih sve majstora maske među njima ima. Ispričat ću vam jedan slučaj iz naše policijske prakse. Nije, doduše, riječ o ubojstvu, nego o pljački banke.

Sigurnosna kamera u poslovnici Poštanske banke na Trešnjevci u utorak je snimila pljačkaša. Suhonjav proćelav muškarac, između trideset pet i četrdeset godina, sto osamdeset tri centimetra visok, sedamdeset sedam kilograma, duguljasto lice, plave oči, tanki brčići, u modrim trapericama i crvenoj zimskoj jakni, takozvanoj vinterici.

Tri dana kasnije, u petak popodne, opljačkana je Privredna banka u Novom Zagrebu, a svjedoci su počinitelja opisali kao suhonjavog i proćelavog muškarca, između trideset pet i četrdeset godina starog, visine sto osamdeset tri centimetra, sedamdeset sedam kilograma teškog, duguljastog lica, plavih očiju i tankih brčića, u modrim trapericama i crvenoj zimskoj jakni, takozvanoj vinterici.

Čini se bjelodano, treba samo zbrojiti dva i dva i zaključiti da je jedna osoba počinila oba kaznena djela. Ipak, policija je dugo razbijala glavu oko ovoga. A znate zašto? Onaj u Privrednoj banci u Novom Zagrebu je bio maskiran. Smeđim flomasterom je nacrtao malecni madež na lijevom obrazu da ga nitko ne prepozna. I nitko ga u kriminalističkom odjelu zaista nije prepoznao. Ispunjeni nekom nejasnom slutnjom buljili su u fotografiju, kao da im je ovaj odnekud poznat, a ne mogu se sjetiti odakle, sve dok u prostoriju nije ušao jedan stariji inspektor, već pred penzijom, i uzviknuo:

“Ljudi, pa to vam je isti čovjek!”

Iskustvo u ovakvim prilikama mnogo znači, ali s druge strane mlađi su policajci u prednosti jer poznaju suvremene forenzičke metode. Prije dvadeset godina istražiteljima nije mnogo značilo ako bi našli zgnječen opušak, ali danas se DNK analizom iz sićušnog uzorka sline s odbačene cigarete može nepogrešivo identificirati počinitelj kaznenog djela. Ova metoda, naravno, nije uvijek najsretnija. Dogodi li se ubojstvo na željezničkom kolodvoru, na primjer, bilo bi korisno znati je li ubojica uopće pušač, prije nego zapovjednik istrage potjera pozornike da s mjesta zločina pokupe sedamnaest milijardi čikova.

Kosa također može biti nepocjenjiv trag, ali i s njom valja biti oprezan. Pošalje li se u laboratorij sudske medicine uzorak crnih dlaka nađen na poprištu četverostrukog umorstva vatrenim oružjem, realna je mogućnost da sutradan otamo jave kako je glavni osumnjičeni patuljasti šnaucer.

Policija u nas, da skratimo, vlada takvim istražiteljskim vještinama i posjeduje takvu forenzičku opremu da čak i osobe skromnijih tjelesnih i umnih kvaliteta mogu napraviti respektabilnu zločinačku karijeru. Ako ste dobili otkaz ili vam je propao obrt, a ne muče vas ozbiljnije moralne dvojbe i mislite da biste bez problema mogli nositi nekoga na duši, utješno je znati da uvijek možete biti kriminalac.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )