Gaëlle Josse : Posljednji čuvar Ellis Islanda
Posljednji čuvar Ellis Islanda
U tkivo romana "Posljednji čuvar Ellis Islanda" (Le dernier gardien d'Ellis Island, 2014), sačinjeno od sjećanja naslovnog protagonista, natisnula se bezoblična svjetina; stranice ove knjižice dnevničke forme i ispovjednog tona impregnirane su strepnjom gomile uljeza, vjerojatno bezopasnih, ali za domaćine sumnjivih i svakako prekobrojnih. Upravo došljaci, njih više milijuna, lišeni osobnosti dok ih na pragu obećane zemlje detaljno popisuju i pažljivo pregledavaju, istinski su junaci ove pripovijesti. Istodobno John Mitchell, upravitelj pred mirovinom prihvatnog centra za useljenike iz Europe, a čije vrlo osobne zapise ovdje prelistavamo, svojevrsni je medij, obavezujući pripovjedač, jer čitatelja čini sveprisutnim i suodgovornim svjedokom masovne drame od prije stotinjak godina, koja je u ovo doba ponovo zastrašujuće aktualna. Prekomorski egzodus iz Europe u Ameriku bliska nam je tema iz nacionalne, mnogima i iz obiteljske povijesti, a ovaj put upravo europske zemlje postaju pribježištem onih kojima je potrebna pomoć.
Francuskinja Gaëlle Josse (1960.) nauštrb svih svojih isplativih "građanskih" profesija (pravo, novinarstvo, klinička psihologinja) odlučuje se za nesigurnost umjetničke vokacije; u međuvremenu afirmirana i nagrađivana autorica, u svom četvrtom od pet objavljenih romana, jedinom zasad prevedenom na hrvatski (s potpisom prevoditeljice Ursule Burger) individualnu tragediju povlaštenog pojedinca suprotstavlja kolektivnoj nesreći anonimnih, obespravljenih. Doduše, životne prilike odgovornog za to ne-mjesto samo su uvjetno dobre - i sam je na neki način žrtva povijesnih prilika, jer obavlja težak i ne osobito plaćen, a ujedno i društveno ruban činovnički posao; istodobno, upravo on, privatno nesretan i društvu malo bitan, snosi golemu odgovornost, ima moć odlučivati o tuđim sudbinama. Za razliku od izopćenika koji silno žele u Ameriku, on svojevoljno ostaje u međuprostoru, zapravo nigdje, u stalnom mimoilaženju s drugima.
A ti drugi, ekonomski migranti, dignitet će izgubiti ako ne prije, ondje odakle bježe, onda svakako na brodovima u čije mrakove su ukoračili s nadom u sretniji život, kakav možda nudi ta daleka i za njih posve apstraktna la Merica. Ime joj ne znaju ni izgovoriti, a kamoli napisati, nemaju pojam o tome što ih tamo čeka, ali odlaze bez razmišljanja i osvrtanja, tjerani neimaštinom ili političkom situacijom. Ovi mahom jednostavni ljudi, određeni svojim porijeklom, jezikom i običajima, odjednom su iskorijenjeni, bez mogućnosti povratka. Kad nakon tjedana bez svjetla i zraka stanu na čvrsto tlo, ispljunuti iz brodskih trbuha više mrtvi nego živi, to još uvijek nije Amerika, barem za njih nije, jer otok Ellis, tek nekoliko varljivih milja udaljen od Manhattana, točkica je između dvaju svjetova, daleko od onoga u kojem nisu mogli o(p)stati, ali ništa bliža ovome kojem možda neće smjeti pristupiti. Od nove životne prilike dijeli ih dvadeset i devet sudbinskih pitanja, birokratski upitnik na temelju kojeg zaposlenici imigracijskog ureda procjenjuju njihovu podobnost; na otočiću s pogledom na Kip slobode nevolja tih ljudi tek počinje, ili otpočinje iznova, treba im proći strogu proceduru i pritom imati puno sreće.
Na ovoj prozi Gaëlle Josse radila je dugo, lutala labirintima nekadašnjeg Centra, a od 1995. Muzeja useljeništva, iščitavala knjigu "Ellis Island" Georgesa Pereca, istraživala brodske dnevnike i preslušavala glazbu talijanskih i armenskih useljenika, no njezin junak za svoje potresno svjedočanstvo nije imao toliko vremena, on tekst ispisuje posljednjih devet dana života, u jesen 1954., a uspijeva fragmentarno pokriti čitav svoj radni vijek, razdoblje od čak pola stoljeća.
Čitatelj međutim neće steći dojam brzine i grozničavosti bilježenja, pa ni suhe funkcionalnosti dokumenta - ovaj izmješteni kroničar socioekonomskih zbivanja možda nije govorio puno, ali zato je rado čitao, nekoliko puta godišnje posjećivao je jednu knjižaru na Broadwayu. Upravo brojne lektire tijekom usamljeničkih večeri napisanom daju poetičnost, a autorici opravdanje što je u pero tog povučenog, mučaljivog i vrlo krutog državnog službenika odlučila utočiti takve iznimne, nježne i rafinirane misli. Integritet Mitchellovim rukom ispisanim listovima daje njegova bezrezervna iskrenost: sjeta, tjeskoba, samopredbacivanje, snažni su osjećaji koji odražavaju psihičko stanje možda i pretjerano skrupulozne osobe koja se okreće za svojom egzistencijom u trenutku kad gubi sve, poslanje i ispunjenje, kakvu-takvu poziciju u društvu i jedinu sponu s drugima. Sad je on taj koji ostaje bez identiteta i samopoštovanja, jer slijedi mu umirovljenje, a prostoru njegova djelovanja i življenja prenamjena. U tmini, pred očima mu promiču duhovi onih koji su to mjesto tranzita obilježili očekivanjima, strahom i suzama; mučen teretom životne promašenosti i grizodušja, u posljednjoj noći pred zatvaranje i sam poželi nestati.
Od nove životne prilike dijeli ih dvadeset i devet sudbinskih pitanja, birokratski upitnik na temelju kojeg zaposlenici imigracijskog ureda procjenjuju njihovu podobnost; na otočiću s pogledom na Kip slobode nevolja tih ljudi tek počinje, ili otpočinje iznova, treba im proći strogu proceduru i pritom imati puno sreće.
Gaëlle Josse raspisuje atmosferičnu inzularnost jednog samotnog i samodostatnog mjesta, kao i življenje čovjeka, s tim prostorom srođenog, a od svijeta otuđenog; čovjeka asketski predanog zadaćama, vjernog sustavu i uvjerenog u njegovu nepogrešivost, dok mu se gubitkom voljene žene vlastiti unutarnji ustroj raspao ili barem nepopravljivo izglobio. Dva su čvorišta u inače praznoj emocionalnoj karti starca koji se zatvorio svima i svemu, oba uspostavljena oko tragičnih intimnih događaja - smrti supruge bez koje ostaje rano, kad ona kao mlada bolničarka na otoku podlegne bolesti s jednog od pristiglih brodova te puno kasnije zaljubljenosti u useljenicu koja mu nakon godina udovištva i automatiziranog rada dopadne toliko da izgubi razum. Nakon iznuđenog zbližavanja s Talijankom Nellom i pogibije njezina bolesnog brata, Mitchell je propušta u Ameriku dok on na svojoj strani ostaje žalovati i predbacivati si trenutak slabosti kad načas, iskoristivši svoju poziciju, prelazi granicu profesionalno i moralno prihvatljivog.
Epizodična pojava djevojke sa Sardinije nosi univerzalnost nesreće kolona nevoljnika koji su prošli neveselim zgradama prihvatnog centra. Ostali akteri, s obiju strana, kopnene i morske, spominju se ovlaš ili implicitno, ostaju u (polu)mraku; osvijetljeni su Mitchell i nešto slabije Nella, pa onda njegova supruga, njezin brat, ujedno njegov najbolji prijatelj, kao i njegova žena, potko od Mitchellovih kolega i još pokoji došljak - norveški mornar, posljednji koji će s Otoka ući u Ameriku, anarhist u bijegu pred talijanskom policijom kojeg će Mitchell pustiti kroz "zlatna vrata", jer ga na neki način vezuje za Nellu i mađarski pisac kojeg Amerika odbacuje kao komunista, dok ga vlastita domovina odstranjuje zbog nedovoljnog političkog angažmana. Autorica nije težila mnogoljudnim scenama ni preciznim historijskim ispisima, sve je s mjerom i efektom prepustila jednom glasu, svela na okrhnutu nostalgičnost umornog i rezigniranog pojedinca.
Storija određena specifičnim prostorno vremenskim koordinatama, smještena u prekooceanske daljine i sad već poodmaklu prošlost istodobno ne može biti ovovremenija i bliža svima obilježenim izravnim ili medijski posredovanim iskustvom Calaisa, Lampeduse, rastuženim prizorima pred bodljikavim žicama ili u morskim dubinama, zabrinutim pričama s napucanih naslovnica i iz crnokronikaških crtica. Dok svjedoči racionalno lako objašnjivom, a emocionalno teško podnošljivom strahu od Drugog i drugačijeg, od intruzije u neke male, naoko sređene, a mahom ipak nedovoljno zrele svjetove, promatrača viđeno u isti mah pokreće i inkomodira, ispunjava očajem ili skepsom, ovisno o sposobnosti empatije i svjetonazorskim opredjeljenjima, no najgore je što u pitanje dovodi ono temeljno, što bi trebala biti nulta pozicija nepodložna ikakvom propitivanju - ljudskost. Kako bilo, prestravljeni izbjegličkim krizama, bez realne prilike da konkretnije pomognemo, povijesnu fikciju Gaëlle Josse proživjet ćemo intenzivno i vrlo osobno.
Josse je u prozu ukoračila iz poezije, otud gipkost ruke i stilska suverenost; strukturu svog romana gradi predano i obzirno, kao lomljivu konstrukciju od šibica, a iza prividne suzdržanosti probija itekakav osjećajni naboj. Knjigu sam čitala zimus, a slike su još uvijek tu, žive kao i pojedine rečenice; koji mjesec kasnije voljela bih je uzeti opet, naprosto zbog ponovljenog čitateljskog užitka, ali dok pišem prikaz nemam potrebu za prekapanjem po bilješkama, podsjećanjem na detalje, u čitateljevu svijest komadićci ovog romana zapiknu se trenutačno, da bi se ondje zadržali.
"Posljednji čuvar Ellis Islanda" jedna je od onih priča koje se potiho prišuljaju, a onda u nama nešto pomaknu.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Posljednji čuvar Ellis Islanda
- Fraktura 10/2017.
- 160 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532669053
Kad isprati svoga posljednjega gosta, John Mitchell ostaje sam na Ellis Islandu. Za devet dana centar za prihvat useljenika na otočiću s pogledom na Kip slobode zauvijek se zatvara, a njegov direktor Mitchell za to vrijeme svodi račune svojih četrdeset pet godina provedenih u dobrovoljnoj izolaciji... Roman 'Posljednji čuvar Ellis Islanda' priča je o točki sudara svjetova, mjestu gdje se odlučuju ljudske sudbine, a birokratska mašinerija propušta samo besprijekorne.