Galebovi talibani

Održava se
01.01.1901.

Marina Frapa, za one koji to ne znaju, golema je nautička luka koja se prostire na zapadnoj strani rogozničkog zaljeva. Kompleks koji uključuje hotel, most, pa čak i jedan umjetni otok sagrađen je devedesetih godina u vrijeme kad je prezime vlasnika (Pašalić) u hrvatskom društvu imalo osobitu rezonancu. Protiv gradnje marine bunili su se mještani, bunili ekolozi i biolozi, ali je Frapa sagrađena i danas stoji kao zacijelo najslikovitije otjelovljenje doba kad je iznikla.

U oštroj konkurenciji kojekakvih vojnih ordinarijata, urbanih vila i pastoralnih centara, Frapa je ipak najfascinantniji cementni znamen hrvatske rane tranzicije. To zdanje, naime, tako frapantno podsjeća na vrijeme iz kojeg sporo i mukotrpno izlazimo. Isto kao i tadašnja Hrvatska, rogoznička marina sagrađena je s agresivnim nehajem prema svemu što je uokolo postojalo prije - dakle, prema ljupkom zaljevu i bijelom miru rogozničkih kamenih katnica.

Baš kao i tuđmanovska era, i Frapa je načinjena s nakanom da fingira nepostojeći pedigre. Sva šarena u fasadnim bojama, puna monograma, propetih lavova i mesinga, ova marina slikovni je primjer hrvatske diznilendske fantazije o Europi, pomiješane s puno tranzicijskog egoizma i još više rđavog ukusa.

U vrijeme nastanka, Frapa je dnevno visjela po novinama, kako zbog rata s ekolozima koji su tvrdili da će zaprljati obližnje jezero (što se i dogodilo), kako zbog sukoba s mještanima oko cjevovoda, tako i zbog valobrana koji je Frapa počela graditi bez dozvole, da bi nakon duge papirne borbe bio legaliziran.
 
Vrijeme, međutim, prolazi, na Frapu su svi osim nautičara zaboravili, a vlasnik marine u posljednjoj je dekadi više visio po sportskim stranicama novina kao zastupnik nogometaša. Fasadeks je u međuvremenu izblijedio, mjedeni lavovi dobili patinu, i na Frapu jamačno nitko ne bi trošio novinske retke da nije jednog bizarnog incidenta koji se dogodio ovog tjedna. A baš onako hičkokovski, akteri incidenta bili su - galebovi.

Galebovi su - naravno - stalni inventar maritimne lirike, o njima su pjevali i Baudelaire i Oliver, lijepo ih je onako vidjeti iznad pučine, njihovo kliktanje dio je soundtracka godišnjeg odmora. Ali, galebovi kao i sve ptice imaju neprihvatljivu naviku da - seru. Rade to u letu, a osim pučine i djevičanskih hridi na putanji leta njihova izmeta koji se put nađe i brodska tikovina. I sam imam brod pa znam kako je tlaka s plastičnog đelkota gratati relikte ptičjeg ručka, ali i to je dio priče o brodu, pa ako ti se to ne mili, nemoj ga imati.
 
U marini Frapa, međutim, mislili su drukčije. Nagnuće prema prirodi (za koju su u devedesetima dobivali i ekonagrade) izrazili su tako što su galebove odlučili tjerati - raketama! Ne, niste krivo pročitali. Frapini "higijeničari" sklopili su ugovor s izvjesnim Amerikancima koji - kako se veli - "satelitski nadziru cijelu marinu". Ostatak priče, prema službenom komunikeu same Frape, glasi ovako: "U jednom dijelu ugovora postoji stavka da se marina štiti od galebova koji su nam, oprostite na izrazu, usrali cijeli novi gat i koji to isto rade po brodovima koji su privezani na gat. Naime, Amerikanci satelitskim navođenjem šalju rakete koje se aktiviraju iznad marine i zvuče kao zračni top."

Ukratko, galebovi, koji su tu udomaćeni eto tek kojih stotinjak milijuna godina, drznuli su se kakiti po mahagonijskim palubama Apreamare, Sunseekera i Menorquina, sve dok ih nije stigla zasluženo kazna - američke rakete. Rogoznička ptičad podijelit će eto sudbinu Iračana, talibana i Srba, jer nema tu što lokalna perad ometati razvoj tržišne ekonomije, a drznu li se - slijedi im higijenski NATO udar.

U beskrajno zabavnom priopćenju koje je Frapa odaslala nakon novinskih natpisa pojavljuje se, međutim, i jedna rečenica koja baca dublje svjetlo na galeblji skandal. U njemu, naime, dečki i cure iza mesinganih dvera pišu kako je raketiranje nužno da bi "rastjeralo galebove koji inače dolaze ovdje za ribaricama koje se bave izlovom ribe na crno". Upravo u toj rečenici krije se, naime, ubod kandžice koja virka iz baršunaste šape.

Neprijatelj je redefiniran! Smetnje Frapi više nisu samo te ptičurine iz Runjićevih pjesama. Problem su sad i đavliji ribari: ti neglamurozni ljudi kojima odjeća smrdi po friškini, koji na svojim otrcanim plovilima iz mora čupaju nepotrebne životinje koje ionako nitko "od nas" ne jede. Jer - molit ćemo - ti ribari imaju stare i oljuštene brodove, vuku se sporo i remete promet, oko njih sve zaudara, a za mrežama im se vuče sav taj oblaporni ptičji namet. Ukratko - zašto se zlopatiti uklanjajući posljedice. Uklonimo uzrok!

Ova frojdovska omaška Frapinog pi-ara više od stotinu tomova govori o mentalitetu dobrog dijela jadranskog turističkog poduzetništva. Tom i takvom kapitalu ne smetaju samo galebovi, ne smetaju samo ribari, njima zapravo smetaju - domorodci. Oni bi obalu i otoke najradije očišćenu od naslaga, bez stanovnika, bez mikrokulture, samo gole plaže i gotičke palače. Zato im tako paše zapadna Istra: tamo starosjedilaca jedva da ima, pola ih je izagnao Tito a drugi su u Amerikama, pa vam je onda komotno uzeti kakav 3LHD i na ispražnjenom, beživotnom općinskom zemljištu imaginirati tematske parkove i mediteranske simulakrume dizajnirane u autocadu.

Nažalost, najveći dio Jadrana posjeduje ružno nus-svojstvo da na njemu - netko živi. To su sve ti neki Frane i Mare koji bi eto sušili robu na tiramoli, negdje bi privezali brod, htjeli bi da ih trajekt dovede u centar grada (umjesto da tu budu kruzeri) i radije bi da oni uberu turističku pinku u cimer fraju nego da to radi veliki poduzetnik. Ti lokalci ne samo da žive na moru nego bi htjeli u tome i uživati: dakle, privezati brodicu i doprijeti do žala.

U nas su, kad o ovom govorimo, stvari još daleko od gorućih. Jadran je srećom još demokratska obala, u nas jedva da ima turističkih Zabranjenih Gradova, obala nije kao Riminiju ili Cannesu raskomadana između koncesionara i isključena za domaću uporabu. Ali - jednom je i tamo počelo. Jednom su i oni bili nevini, ubavi Mediteran gdje starci igraju balote u parku, a kumpravende prodaju trešnje. A onda se netko i tamo sjetio "elitnog turizma", da bi se naskoro ispostavilo da elitni turizam i urođenici nigdje i nikad ne stanuju zajedno.

Plastične pasare trpjele su galebove, burmanska tikovina neće. Stoga je netko jednom odaslao raketu. Da istjera. Prvo galebove, a potom ljude.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )