Gazda u Zagrebu

Održava se
01.01.1901.

Negdje u zimu ‘43./'44., mog pokojnog ujaka, tada srednjoškolca, iz školske su klupe sproveli ravno na ustaško redarstvo. Razlog za to bio je obični školski crtež. Moj ujak, naime, u školskoj je teci nacrtao saveznički avion kako se obrušava na njemački tenk.

Avion koji je nacrtao moj ujak nije - ako ste možda pomislili - bio ruski ili partizanski. Zvijezda na krilima nažvrljanog mustanga ili tomcata nije bila crvena: ona je bila bijela, američka. U mojoj se obitelji partizane svesrdno pomagalo, u partizane će nedugo potom otići i isti taj ujak, ali su se moji preci svejedno držali sitnograđanskog stava da se "komunisti uvik bune jer su linčine". U kući se slušao Radio London, a na četiri takta Beethovenova BBC-jeva džingla srca bi svima zatreptala kao da dijele žeravu neke ilegalne, opojne, žuđene slobode. Što bi se reklo, moji su bili "zapadno orijentirani", i kroz čitavo dječaštvo ja sam naivno vjerovao da su tako "zapadno orijentirani" više-manje svi - svi Jugoslaveni, kao i Poljaci ili Česi.

Mnogo kasnije, u ranim devedesetima, dakle u doba "danke Deutschland", otkrio sam kako je to ipak bila naivna zabluda. Bilo je to vrijeme kad je u našu publicistiku procurio prezrivi termin "versajske sile", kad se Zapad krivio za štošta od kralja Petra do Ahmića i Bleiburga, a "zapadno orijentirane" difamiralo se onom najbizarnijom od svih tuđmanističkih konstrukcija - "djeca Marxa i Coca Cole" (!). Tijekom cijelih devedesetih, atlantski je Zapad za Tuđmanovu Hrvatsku bio predmet podozrive nesklonosti. Amerika je bila dobra kad nam je davala vojnu pomoć, slala instruktore, kad je bombardirala Pale i liječila Tuđmanov rak. Ali, kad nam je izvozila demokraciju, tjerala nas u Haag i dijelila oporbi "Judine škude", bila je nešto manje dobra. To je ta temeljna, odurna dvoličnost hrvatskih devedesetih.

Te bliske povijesti treba se prisjetiti upravo ovih dana, kad Hrvatska dobiva pozivnicu za NATO, a u Zagreb stiže valjda najgori diletant koji je ikada vodio Sjedinjene Države, George Walker Bush. Na tu blisku prošlost ja često podsjećam kolege pisce ili birtaške prijatelje kad se prepuste olakom i površnom antiamerikanizmu. Činjenica je da je SAD u ovoj dekadi pokazao svoje nakeženo i ridikulozno lice i ozbiljno potkopao svoj položaj autoritativne sile. Lako je i neupitno biti protiv takve Amerike - neupućene, bahate i kratkovidne.
 
Takva Amerika neodoljivo podsjeća na jednu drugu silu na svom vrhuncu: Britaniju koja tridesetih vlada polovicom svijeta, ali i ne sluti da je njenoj globalnoj moći vrijeme isteklo. Mnogi istaknuti intelektualci tada su opravdano zazirali od Britanaca, arogantnih, rasističkih gospodara globusa. Držali su da je svatko tko takvoj Britaniji stane na žulj poželjan. Ljudi koji su tada tako mislili zvali su se Knut Hamsun, Ezra Pound i Celine. Taj "svatko" kojeg su u jednom trenutku podržali bili su Mussolini i Hitler. Ne vjerujem da danas itko ozbiljan misli da su bili u pravu.

Ta situacija nije tako drukčija od sadašnje kako se naizgled čini. I sadašnja Amerika, kao i Britanija tridesetih, ima bogme putra na glavi. Bush doista nesumnjivo jest nekompetentni praznoglavac koji je počinio jezivu štetu. Ali, smije li danas čovjek počiniti hamsunovsku pogrešku i s titranjem smiješka na rubu usta drukati za vjerski integralizam - dakle, novu totalitarnu ideologiju - koja je kao i one prethodne zapravo reakcija na jednu fazu kapitalizma? Neki ljudi koje poznajem skloni su pohrliti u ovu pogrešku.

Moram priznati da sa zabezeknutošću gledam lijepi dio europske ljevice koji se desetljećima gorljivo borio za liberalne ciljeve poput ravnopravnosti žena i odvajanja vjere i države. Dobar dio njih danas je u stanju simpatizirati ideologiju koja priječi opismenjavanje žena i zagovara vjersku državu, a samo zato što se ta ideologija bori protiv SAD-a. Onako kako je ‘68. trivijalno i grozno furala modu maoizma, danas takva inteligencija islamizmu tolerira ono što nikad ne bi kršćanskom fundamentalizmu. Radikalni mule ostali su jedini na antiameričkom poprištu, i zato su dobri - to je taj stav, stav kojeg se, moram priznati, grozim.
 
Vanjska politika SAD-a dulje je već vrijeme glupa, nepromišljena i kratkovidna. Zato je doista kriv čovjek koji je u petak posjetio Zagreb. Ali, držati kako je "neprijatelj mog neprijatelja uvijek moj prijatelj" najgori je mehanizam zaključivanja, ne samo u politici nego i u životu. Taj način mišljenja doveo je SAD u vanjskopolitički ćorskokak. Isti taj način zaključivanja dovest će i protivnike američke politike u kompromitirajući slijepi kut.

Zato moram priznati da se nisam u stanju svrstati ni u jednu od dvije strane u maloj seoskoj priredbi koja se ovog tjedna događala u Zagrebu. S jedne strane, gledali smo službenu Hrvatsku koja se ponaša poput stanovnika Tešnja u filmu "Gori vatra". Američki "bwana" dolazi, a siroti se domoroci natječu tko će dobiti pozivnicu za Markov trg, žbukaju fasade i vare šahte. Malomještanski načelnici sjatili su se u Zagreb, donose "cesaru" pršute, pletenke i folklorne rukotvorine, kao da je Bush neki kirurg na Rebru ili član komisije na zadnjem ispitnom roku. To je ta udvornička, kmetska, kolonizirana Hrvatska, koja već petsto godina isto tako nosi pletenke i kulen carevima i nadvojvodama, Franji Josipu, Hitleru i Titu.

S druge strane "stejdža" u ovom majušnom cirkusu stoje pacifističke i antinato grupe, građanska alternativa, glavnina ljevice, ali i lijep dio pučke desnice koji je ovaj put, međutim, odlučio stvar lukavo odšutjeti. Romantični, pozitivno odgojeni klinci i klinke bune se protiv Velikog Gazde onako kako se netko mlad mora buniti protiv globalnog Ćaće. Tako su se njihovi vršnjaci bunili i bune posvuda po svijetu protiv intervencije u Iraku, u Afganistanu, na Kosovu. Bunili bi se i protiv one u Hrvatskoj, da smo mi intervenciju dobili onda kad smo je ‘91. tražili.

Ali, sjećam se ja dobro te ‘91. Sjećam se kako su me onda nervirali takvi dobronamjerni klinci, kako sam se ljutio na njihovo slijepo previđanje kako neki put - taj put - nije grijeh činiti, nego propustiti učiniti. Zato kojiput mislim - nerviraju li dandanas tako mladi alternativci iračkog Kurda, ili afgansku curicu koja bi htjela učiti slova? Postoje li i danas ljudi tamo negdje u svijetu koji u naivnoj vatri slušaju neki današnji BBC, i vjeruju da postoji nešto bolje? I tko smo da se na takvu nadu popišamo u ime grubog, europskog cinizma?

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )