Gazde novog bidermajera

U prizemlju luksuznog zagrebačkog hotela smjestila se staretinarnica. Nije to nekakav polumračni ćumez s bezvrijednim smećem, porculanskim labudovima, razbijenim violinama, mjedenim svijećnjacima, glačalima na žeravu i ustaškim ordenjem, nego otmjeni dućan s finim stvarima iz najboljih gradskih kuća, nekadašnom raskoši nekih starih trgovačkih obitelji, advokata i liječnika, sada zacijelo osiromašenih i ogorčenih.

Kroz izlog gledam nečiju baku u sivom vunenom kostimu, malo pretoplom za ovo doba godine, koja je donijela na procjenu secesijsku stolnu lampu. Otići će možda razočarana, misleći kako ju je prodavač prevario, kao što vjerojatno jest. Neće za svjetiljku dobiti ni pola od onoga što je očekivala, ali će svejedno uzeti pare jer je život danas skup.

Nedaleko staretinarnice je hotelski bar. U naslonjačima presvučenim crvenim baršunom muškarci u skupim tamnim odijelima piju dvanaest godina star viski. Neke od njih znam, barem iz novina. Njihovo je bogatstvo sumnjiva podrijetla i mlađe od alkohola u čaši. Građevinska mafija ovdje časti lokalne vlasti, naginju se povjerljivo preko stola i šapatom dogovaraju izmjene i dopune urbanističkih planova.

Ovdje se kupuju nogometaši i tvornice, namiještaju poslovi i provizije, krade i otima. Za svakim stolom svaki dan učini se tu posla za, brat bratu, dvadeset godina robije. Da čitav lokal uhapsiš, ne bi mnogo pogriješio.

Zamišljam kako će se neki od tih elegantnih lupeža, kada u hotelskom baru naprave ono zbog čega su došli, u odlasku možda zaustaviti u obližnjoj staretinarnici.

Lako ih mogu vidjeti kako ulaze, nakon što su osigurali budućnost, da sebi kupe i pristojnu prošlost, izaberu antikni sat ili bidermajersku komodu koji će patinirati njihovo upravo stečeno bogatstvo, prigušiti mu razmetljivi sjaj svježega, učiniti ga solidnijim, usaditi u tradiciju, makar i nije njihova. Nema zaista mnogo skorojevića s takvim potrebama, po naravi oni više vole nove stvari, po narudžbi načinjene jahte i limuzine, ali pretpostavljam da je ipak dovoljno prosvijećenih i njegovana ukusa da staretinarnica u hotelu ne ostane bez posla.

Tužno mi je gledati kako se ovdje trguje prošlošću, makar, dakako, nemam iluzija da su prijašnji vlasnici secesijskih lampi i bidermajerskih ormara bili časniji i plemenitiji, da je njihovo bogatstvo bilo pravednije zarađeno.

Svijet ne ide ni bolji ni gori, uvijek je bilo i bit će da je nečija sreća za nekoga drugoga muka i stradanje. Ali o starim krivdama sada ne želim razmišljati. Jebeš to. Bilo pa prošlo. Ima i u našoj sadašnjosti, uostalom, dovoljno nevolja. Ovi iz hotelskog bara s dvanaest godina starim viskijem, ovi menadžeri godine, zamašnjaci našeg gospodarstva i čimbenici stabilnosti u regiji, ovi počasni predsjednici nogometnih klubova, mecene i dobročinitelji, operni pretplatnici, freequent flyeri i darovatelji zavjetnih oltara crkvama u svom selu trenutno me više zabrinjavaju.

Predsjednik Mesić uzeo je, na primjer, prije neki dan razmišljati tko bi ga mogao naslijediti na Pantovčaku i najbolje čega se on dosjetio je predsjednik Gospodarske komore Nadan Vidošević, čovjek uistinu ni po čemu poseban, biznismen bez biznisa, ekonomist od kojega nitko nije čuo originalnu ekonomsku zamisao.

Bezveznjak, da oprostite na izrazu. Do prije osamnaest godina bio je, napokon, tek skroman, naoko neambiciozan činovnik u računovodstvu Dalmacijacementa. Vozio je, Splićani se još toga sjećaju, Yugo 45, što je od dodatne opreme imao je samo navlaku za volan od sintetičkog krzna i Hajdukovu zastavicu na retrovizoru. O tome kako je ta i takva osoba kroz tranzicijski mulj isplivala sve do predsjedničkog kandidata mogla bi se napisati debela knjiga s mnogo veselih detalja, ali ja ću tek skicirati fabulu.

Važno je samo da znate da ovo nije jedna od onih pripovijesti o hrabrim muževima što su u tastovoj garaži počeli od nule, borili se i sagorijevali za svoju firmu, mukotrpno je širili, otvarali poslovnice i predstavništva, strahovali od poreznih organa, ganjali dužnike da bi mogli vraćati poduzetnički kredit sa zelenaškim kamatama i naposljetku se besramno obogatili. Nadan Vidošević nije takav lik, sve vrijeme bio je državni službenik, nikada nije riskirao. On je samo besramno bogat. Kako? Ne zna se.

Vjerojatno bi se se moglo nazvati čudom, jer znanost je nemoćna da objasni, kako je Nadan Vidošević od plaće predsjednika Gospodarske komore kupovao kuće i stanove i čitave desetke hektara zemlje u Gorskom kotaru, gdje su mu kamionima dovozili i presađivali stoljetne lipe, otkud mu novac za Meštrovićev atelje i najveću privatnu zbirku ulja Vlahe Bukovca.

Imate i vi možda dobru plaću, pijete vino iz samoposluge, nosite stare cipele i posuđujete novine od susjeda, a supruga vam je razumna i štedljiva i svaku paru triput okrene, pa opet za deset života ne biste stekli ono što je Vidoševiću uspjelo u petnaest godina od samo dvadesetak tisuća kuna mjesečno. U pristojnijim državama ovakvim se paranormalnim pojavama obično zanima državni odvjetnik. Kako sam ja samo novinar, osvrnut ću se tek na one stoljetne lipe i Bukovčeva ulja. U te dvije stvari mislim da možete prepoznati skorojevića koji panično želi pobjeći od vlastite biografije.

On je, čini mi se, jedan od onih novih bogataša što kupuju tuđu prošlost u boljim staretinarnicama. Portreti dubrovačkih patricija koje je Vlaho Bukovac slikao možda mu se koji put učine kao portreti njegovih predaka.

Zagleda li se u stoljetnu lipu koju su bagerom presadili pred njegovim ljetnjikovcem, Nadan Vidošević možda će zamisliti da je to stablo njegov čukundjed zemljoposjednik još sredinom devetnaestog stoljeća posadio. Novac mu je dao obiteljsku tradiciju i plemeniti rodoslov, a obrisao povijest bezveznog činovnika u računovodstvu u Dalmacijacementu. Iščezao je Yugo 45 i materin podrumski stan, nestale su, napokon, i sumnje u zakonitost stečenoga, sada je to jedan čvrst i solidan, vijekovima gomilan imetak, po prilici nešto kao engleska kraljevska kuća.

Teško je reći koliko ih je točno Nadan Vidošević uspio zavarati s ovom smiješnom predstavom. Pouzdano se zna za samo jednog naivca, predsjednika Stjepana Mesića, ali taj se i inače sve češće čini priseban kao neka stara gospođa koja je popila malo više kruškovca.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )