Gerilsko pismo Aljoše Antunca

Sintagmu "kultni autor" (pop)kulturna je kritika odavno potrošila do besadržajnosti i danas je uglavnom pouzdan signal lijenosti imaginacije onoga tko je koristi; pa opet, kada je riječ o Aljoši Antuncu, teško ju je izbjeći. Sve što ta visokopropusna, naivna metafora traži lako je naći u njegovoj biografiji koja, svedena na nekoliko osnovnih crtica, djeluje poput začudne, akrobatske montaže disparatnih anomalija: Antunac je bio šibenski veteran Domovinskoga rata, u koji je otišao s 24 godine; kasnije, izrazito sklon rubnim životnim iskustvima, alkoholu i narkofiliji, zbog čega je prolazio kroz tretmane oporavljanja i odvikavanja na medicinskim ustanovama i zbog čega je, nesumnjivo, u ljeto 2011. naposljetku i umro, ne napunivši četrdeset i četvrtu godinu; pritom, bio je stalno zaposlen na mjestu informatičara Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a uz sve je to još i pisao, od sredine devedesetih pa sve do smrti objavljujući kraće proze i prijevode u marginalnim kulturnim časopisima i zbornicima, ali i dovršivši tri nevelika i najvećim dijelom neprimijećena romana.

 
Sumorna evidencija kolapsa i poraza

Opus dovoljan da se na njega stabilno osloni teza o "kultnom autoru": romani su međusobno itekako različiti, ali i čvrsto povezani tematskim preokupacijama društvenom "marginom", postupcima narativne fragmentacije i, konačno, glavnim likom Olega, đankija i ratnog veterana, izgrađenog na mnoštvu autobiografskih aluzija. Prvi, "Poslije zabave", objavljen je 2006. kao izdvojeni, samostalno uvezani separat 19. broja časopisa Libra libera, da bi godinu kasnije izišao i kao knjiga, u izdanju maloga zagrebačkog nakladnika Konzor.

Nelinearne naracije modulirane neprestanim izmjenama pripovjednih lica, stilističke je učinke uvelike temeljio na pomaknutoj, izglobljenoj sintaksi, reduciranoj i ogoljenoj - upečatljivo je, primjerice, Antunčevo dosljedno brisanje pomoćnih glagola - ali, istodobno, kompleksno organiziranoj neusporedivom asocijativnom dinamikom pa smo naposljetku dobili začudan spoj niskoga registra i visoke artificijelnosti, uronjen u jedinstven idiomski leksik.

Konzor iste, 2007. godine objavljuje i drugi roman, "Neka vrsta ljubavi", nastao paralelno s Poslije zabave i posvećen bliskim tematskim preokupacijama, ali prosedeom različit, skoro pa suptilno kontrapunktiran prvom: rečenica je tu zauzdanija, "pravilnija", bliža stilističkim normama književnoga jezičnog standarda; s druge strane, pripovjedni je tok razmrvljeniji, konfuzniji, raspršen u eliptičnom nizanju međusobno gotovo nepovezanih epizoda. Konačno, treći je Antunčev roman, "Tamo gore, iznad, tamo su šine", objavljen posthumno, 2011., kao zajedničko izdanje Konzora i drugog manjeg zagrebačkog nakladnika, Sandorfa.

Poetički se dosljedno nastavlja na prethodna dva, iako se čini nešto slabijim: možda su uzrok tome ekstenzivniji mikroesejistički zahvati u kojima, primjerice, Antunčeve refleksije o hrvatskoj politici u devedesetima ili sistemskoj kooptaciji ljevice svedene na pseudosubverzivnu ikonografiju majica s amblemskim likom Che Guevare ipak ne dosežu razinu ranijega pripovjednog zamaha. Komentatorska ambicija, uz emocionalnost podignutu za jedan suvišan međuton, ovdje pomalo razblažuje opori diskurs prva dva romana, ali Tamo gore... svejedno uspješno zaokružuje trilogiju, uvodeći i neke nove, za razumijevanje autorskoga opusa iznimno značajne motivske sklopove, poput binarne opozicije surenosa, odnosno "južnjaka", i nortenosa, odnosno "sjevernjaka", koja metaforički postaje ključnim etičkim, političkim i svjetonazorskim orijentirom Antunčeva svjetotvorstva.

A svijet koji proizvodi u svojim romanima mračan je i surov, svijet deklasiranih i siromašnih, svijet predgrađa i podzemlja; u Nekoj vrsti ljubavi jedan od proznih fragmenata čini duga rečenica izgrađena nabrajanjem iščašenih zglobova takvoga svijeta, nešto poput sumorne evidencije kolapsa i poraza, rečenica koja funkcionira kao paradigmatsko gusto mjesto motivske kartografije Antunčeva proznog mikrokozmosa pa je vrijedi iscrpnije citirati:

"Geto, vrhovi lišća sjajni kao britve, noževi noći, blještava svjetla lunaparka na ulazu, Cigani, Janjevci, lopovi, kurva tetoviranog lica, osvijetljeni prozori na zgradama kao odsjaji tajne, krpanje dostojanstva surovošću, kontejneri, masni šankovi zapišanih birtija, krikovi, pucnjevi u noći, Centar za autizam, pijanci što žicaju pred dućanom, čarobna nedohvatljivost praznine, strah da ne poludiš, zadnja stanica autobusa, otjelovljenje ništavila, blato, asfaltni valovi vibriraju u koljenima, blindirana usamljenost dok zuriš u tupost noći, u sablasne sjene drveća razapetog među zlokobnim kulama betona, crnilo, ne razmišljaš o razlozima, 'svrha' je nešto izvan, maloljetni đankiji hodaju na isti način, obredi samoće, kafeni ispljuvak vijugav poput spermića dok zaranja u maternicu kanalizacije, bezvoljnost dok se krvave guzice dižeš sa školjke, dok stojiš sabijen slatkastim mirisima gomila, u zoru, s užeglim krutim maslom u korijenu grla, dok razmazuješ ljepljiv znoj dlanova (...)".

 
Opasniji jezik

Ako bismo pratili crvenu autorsku nit provučenu kroz sva tri romana, ona bi nas provela kroz iskošenu apartnost pisma, idiosinkratičnu poetičku mikromitologiju, dojam da su na, ukupno, tek nešto više od tri stotine stranica teksta postavljena neka nova pravila igre, izmišljen drukčiji, opasniji jezik. Ništa neobično, dakle, što je tzv. hrvatska književna scena Antunca zanemarivala jednakom dosljednošću kojom je i on ignorirao nju. I ništa neobično u tome da je "kultni autor", s druge strane, magnetično privukao vrlo usku skupinu predanih čitatelj(ic)a, u koju se - ako do sada kojim slučajem nije bilo jasno - radosno ubrajam.

A ako postoji razlog da se priču o Aljoši Antuncu započne jednom neinventivnom, izlizanom etiketom - vrlo bezobrazno spram njegova pisanja, koje nije poznavalo otkliznuća linijom manjeg imaginativnog otpora prema općim mjestima simulacije komunikacije - onda se taj razlog sastoji u onom patetičnom, romantičnom prizvuku koji pojam "kultnog" ima: "kultni" su nam autori, tamo negdje od ranih adolescentskih čitalačkih epifanija naovamo, znali zaljuljati okvire percepcije, izmjestiti optiku, smrviti stvarnost.

U najnovijoj hrvatskoj književnosti ili, barem, u njenoj medijski prostituiranijoj, proznoj dionici, takvih autora kao da više nema i kao da ih niti ne može biti: aktualna tranzicijska, kapitalistička artikulacija književnosti ukinula je, čini se, onu romantiziranu recepcijsku posvećenost piscima pa njihovi tekstovi danas uglavnom medijski cirkuliraju mimo pozornijeg javnog čitanja i interpretacije, negdje između televizijskih top-lista, godišnjih ciklusa bogato sponzoriranih nagrada i kolumnističkih pretapanja simboličkog kapitala u onaj konkretniji, ekonomski.

Na marginama spektakularizirane scene Antunac se, međutim, izborio za status pisca čiji se čitatelji i čije se čitateljice međusobno, kao tajnim znakom, prepoznaju po tome što ga vole. U njegovu se opusu stoga, kao u inverznom zrcalnom odrazu, na neki način razotkriva naličje trenutnoga, priručnog kanona suvremene hrvatske proze.

Da bi ovo postalo jasnije, dovoljno je posegnuti za nezgrapnom, ali medijski propulzivnom sintagmom "stvarnosne književnosti"; pod tom se egidom ovdašnja književnost na prijelazu 20. u 21. stoljeće pseudosubverzivnom gestom emancipirala iz sfere sterilne, nezanimljive visoke kulture jednog temeljno nacionalističkog društva u atraktivnije područje popularnosti, medijske pozornosti i kakve-takve čitanosti. Njezina se politička provokacija, upućena vrijednostima tuđmanovskog režima devedesetih, na poetičkom planu pritom konstituirala kroz deklarativni raskid s postmodernističkim praksama pisanja. Implicitni se silogizam nove, "buntovničke", "stvarnosne" književnosti razvijao otprilike ovako: postmodernizam je hermetičan i autoreferencijalan pa stoga nesposoban za društvenu kritičnost; mimetički modeli pisanja, nasuprot njemu, omogućuju beskompromisan obračun s hrvatskim "ovdje i sada"; ako želimo angažiranu, političnu književnost, koja će pljunuti u krivousto lice dominantnoga poretka, naše oružje mora biti realizam, povratak "stvarnosti".

 
Sintaktostilistički varijetet

U pogovoru Antunčevu posljednjem romanu Tamo gore..., Katarina Peović Vuković ukazuje na opravdanost česte procjene rijetkih kritičkih osvrta na njegove tekstove, po kojoj je upravo Antunčevo pismo vrlo blisko tako koncipiranoj "stvarnosnosti". I više od toga: sve ono što se uvriježilo pripisivati "stvarnosnoj" književnosti nalazimo tamo u hipertrofiranoj verziji. Antunac piše skoro isključivo o marginalcima: o ratnim veteranima, kurvama, alkosima, đankijima, uličarima, prosjakinjama, dilerima, šankericama. Njegov je autorski vokabular obilježen psovkom, žargonom, dijalektalizmima, to je onaj proverbijalni "jezik ulice", kojim se potom bljuje žestoka socijalna kritika. Nasilje je ekscesivno: ubojstva, tuče, silovanja, sakaćenja. Nisu rijetki prizori iz rata, kratke, bljeskovite, mučne analepse, ne sasvim jasne i neočekivano umetnute u pripovijest.

Poput, primjerice, one iz Neke vrste ljubavi: "Samo su ih zaklali, kapetana su ubili prvog, starac, skinuli su mu šljem i njime zdrobili lubanju, ta nekakva Dušan silni družba, Srbi su se već danima kurčili na vezi, prestali su mada im je vjerojatno samo dosadilo, kad su začuli zajebano hladan glas: Zaklat ću ti mater, zaklat ću ti babu, zaklat ću ti dijete, zaklat ću ti psa, zaklat ću ti rod i porod, zaklat ću ti sve što poznaš, zaklat ću tebe. Stoka se opila i zalutala, nije im se dalo niti ispivati ih, pičkin dim, ko da tamaniš gušterice. Tad je prvi put pomislio: Isuse, kako sam ja umoran".

Primjer ratne scene iz romana Poslije zabave, uspoređen s ovim, može jasno pokazati ranije naznačen sintaktostilistički varijetet Antunčeva pisma: "Koja bi na tebe išla neš je čut. Al ne zna to ovaj, il možebit znade al ga po nagonu stislo za pobjeć, nije ušaltan čovac, Kako bilo, jedan prozviždi, drugi zgazi napuvanu plastiku od soka, ono, Dvojni Ce, DUM, finta polijegali, sirotinja novinar iskočio da će ispod krova zgiljat, fula prozor i pogodi glavom u beton. Kao tješili ga nešto malo al teško će se taj vraćat. U Vijestima će bit Naši bojovnici ovo ono super. Tamo je stajao kamion i Oleg se pogleda u retrovizor i nekoliko puta prošao je prstima kroz kosu tvrdu od znoja i zemlje. Dok se gledao, tu netko rekao je za vruću Jamničku da 'isto osvježava' (srpsko selo i vodu iz bunara prvo su psima dali), takvi su mu izrazi išli na živce. Onda se spustio nazad, odvrnuo bocu Zrinskog i potegao, jučer su razvalili dućan, a hrvatsko selo bilo, prije nego su ovdje upali, zblindao ga šef i 'Za dom spremni, Doviđenja', mislio valjda neće dugo sve to i tutanj u ladovinu dok se ne sredi pa nanovo pazarit, i nije im namjera bila pljačkat: rekli Srbima na vezi o čemu se radi, di bi valjalo ruknut, 'Okej' rekli, i trudili se, izbušili sve naokolo, al nikako dućan stuć, dosadilo onda".

Nasilje, jasno, nije ograničeno na rat - neprestano, primjerice, dolazi u paru s muško-ženskim odnosima i sa seksom, ali je i mimo njih neizbježni motiv svakodnevnog života "na ulici". Antunac, podrazumijeva se, piše izrazito politički nekorektno, bez rodne, nacionalne, rasne ili bilo kakve druge manjinske osjetljivosti. Grupna silovanja, tortura i iživljavanje nad slabijima, premlaćivanje crnaca, mržnja, nasilje ili, u najboljem slučaju, ismijavanje onoga što je drugo i drukčije lajtmotivi su sva tri romana. Tu sve pršti od golog, brutalnog naturalizma i cijela bi se studija, primjerice, mogla posvetiti tematskom kompleksu korporalnosti u njegovim tekstovima, motivima ranjenih, izmrcvarenih, bolesnih, dekomponiranih tijela: s njih se gule kraste, ona su izbrazdana ožiljcima, luče otrovni heroinski znoj, povraćaju, iskašljavaju krv, pljuju, gule čireve, istiskuju gnoj...

Pribrojite tome prizore rata, pribrojite nepregledan niz tipskih urbanih luzera, pribrojite neprestanu afirmaciju anarhoidne individualnosti, pribrojite popkulturne reference na rock i punk, postavite sve u klaustrofobični scenografski labirint haustora, šankova, ovisničkih komuna, trafika, psihijatrijskih ustanova i dobivate, naposljetku, nešto poput foto-robota dominantne poetičke struje u prošlom desetljeću hrvatske proze, nešto poput ideal-tipa onoga što su kritičarke i kritičari nazvali "stvarnosnom" (ili neorealističkom, kritički mimetičkom...) književnošću.

 
Hipokrizija društvene kritičnosti

Oni koji su Antunca čitali, znaju, naravno, da je ovakav prikaz njegova pisanja neprihvatljivo reduktivan, karikaturalan, da zaobilazi sve ono što njegove romane - ili, barem, prva dva - uvodi među značajnije događaje hrvatske književnosti u posljednjih petnaest ili dvadeset godina. Ipak, pitanje ostaje: kako to da je autor kroz čije se pismo tako koncizno i precizno prelamaju dominantne silnice onoga što je u hrvatskoj književnosti u prošlom desetljeću promovirano u poetički mainstream ostaje posve neprimijećen i nepoznat? Zašto nije mogao biti inauguriran barem u jednoga od tipskih predstavnika glorificirane "stvarnosne" tendencije? Odgovor na to pitanje ujedno je šifra za prokazivanje hipokrizije navodne društvene kritičnosti popularnijega dijela hrvatske tranzicijske književnosti, ali i njezine recepcije.

Možemo ga postaviti na dvije razine: na jednoj, čini se da je Antunčev opus ostao slijepom pjegom suvremenog književnog polja upravo zato što je ponudio previše kritičnosti, previše stvarnosti, previše otpora; na neki način, on ocrtava granicu preko koje pisanje u prvom desetljeću dvadesetoga stoljeća tematski i problemski nije moglo prijeći, a da istodobno ne izgubi medijski prihvatljiv lik. Na drugoj razini, stvari vrijedi postaviti dalekosežnije. Moguće je, naime, braniti tezu da se navodni raskid hrvatske proze s postmodernističkim modelom pisanja zbio kroz svojevrsnu komediju zabune, prouzrokovanu tekstocentričnim pristupom kritičarki i kritičara: naime, upravo suprotno proklamiranoj i općeprihvaćenoj slici događanja, tek kada je smatrala da raskida s postmodernizmom, hrvatska je književnost postajala postmodernom.

Ali u onom smislu u kojem su postmodernizam tumačili različiti marksistički autori, poput Fredrica Jamesona ili Davida Harveya, u smislu u kojem je on "kulturna dominanta" kasnokapitalističkog sistema, čije je obrasce hrvatsko društvo baš u to doba preuzelo. Efekt je toga, primjerice, artikulacija književnosti kroz rituale spektakularizacije, koji su cijeli jedan novi naraštaj, ili barem skupinu pisaca, razvikanih FAK-ovaca, po prvi puta okupili oko festivala, a ne oko književnog časopisa, kao što je bio slučaj s "krugovašima", "razlogovcima" i "quorumašima"; ali i zahuktala medijska promocija, konstrukcija malenoga "star-sistema" u estradiziranim kulturnim rubrikama, "premijerna" prodaju novih knjiga pomazanih autora uz novine i slični modeli eksploatacije simboličkoga kapitala, koji su uveli jasnu podjelu na "vidljivi" i "nevidljivi" dio scene, podjelu uspostavljenu iz pozicija tržišne i medijske moći.

Neočekivana je potvrda teze o postmodernosti navodno anti-postmodernističke proze činjenica da se FAK raspao u žestokoj polemici oko ocjene pisanja Vedrane Rudan i Arijane Čuline, pri čemu je u prvi plan došlo pitanje nivelacije i relativizacije umjetničkih vrijednosti, a da nitko nije opazio kako je riječ o par excellence postmodernističkom problemu. Narativ o "stvarnosnosti" kao ključnom obilježju novoga pisanja pritom je imao ulogu poetičkoga mamca na koji su kritičarke i kritičari, nenavikli da književnost čitaju unutar njezina socijalnog i ekonomskog konteksta, lako nasjeli: smatrajući da se književnost napokon okrenula stvarnosti, nisu zapažali da ostaje slijepa za cjelokupnu promjenu paradigme proizvodnje socijalne zbilje, javnoga prostora i umjetničkoga polja, podređenih novoj, kapitalističkoj artikulaciji.

O "stvarnosnosti" se, dakle, nikada i nije radilo: ono što je funkcioniralo kao nužni preduvjet mogućnosti sudjelovanja u populariziranijem, recepcijski vidljivom dijelu književnoga polja, ono što je trebalo pokazati kao ulaznicu pri pokušaju ulaska na "scenu", bila je puka komunikativnost pisanja, banalna barthesovska "čitljivost" teksta. Antunac u takvom rasporedu snaga nije imao šanse: tamo gdje su "stvarnost" monopolizirali spisateljski simplifikatori, njegova je pozicija nužno ostala na margini.

 
Strategija surenosa

Da bi se ovakva teza dalje razvijala, neophodno je pružiti detaljniji, razrađeniji prikaz opusa Aljoše Antunca, pažljivo opipati njegovo pisanje, detektirati brojna mjesta distorzije dominantnoga poetičkog modela suvremene hrvatske književnosti, mjesta na kojima se - kako to u već spomenutom tekstu sugerira Katarina Peović Vuković - "stvarnosnost" pojavljuje u paru s "nesnosnošću", a ispod pokrova "realnosti" pulsira ono lakanovsko nemoguće-Realno. To je zadatak koji nadilazi ambiciju ovoga teksta i treba se nadati da će tek biti ispunjen. Kao kompenzaciju, nudim samo jedan od mogućih smjerova, jedan od putokaza prema čitanju Antunčevih romana u skladu s njihovim temeljnim poetičko-problemskim premisama antagonizma, nasilja, sukoba, mržnje.

Ako je, naime, burdjeovsko "književno polje" prostor stalne borbe aktera za pozicije moći, Antunac se u tu unaprijed izgubljenu bitku uključio odavno poznatom strategijom slabijih i marginaliziranih, onih koje je u svom posljednjem romanu nazivao surenosima, "južnjacima" (iako taj izraz, jasno, nije imao toliko veze s geografijom koliko se ticao upravo odnosa moći, u kojima su nasuprot surenosima uvijek stajali neki snažniji, organiziraniji, discipliniraniji, "normalniji" sjevernjaci, nortenosi). Tu bismo strategiju, makar priručno, mogli nazvati "gerilskim pisanjem".

Jedan se odlomak baš tog, trećeg i posljednjeg romana, može onda unutar ove interpretacijske matrice čitati gotovo kao autopoetički komentar cjelokupnoga opusa. Riječ je o kraćoj Olegovoj pripovijesti, u kojoj se prisjeća svoga boravka u klinici za odvikavanje od ovisnosti i prepričava specifičnu taktiku izmišljanja/improviziranja novoga jezika, kojim bi pacijenti/zatočenici međusobno komunicirali, tako da ih liječnici ne mogu razumjeti. Odlomak vrijedi citirati u cijelosti, uza sve idiosinkrazije teško razumljive onima koji Antunca do sada nisu čitali:

"Ono, Toni bio komunjaros negdje u Barceloni ili tako nečeg tamo, ne znam sad. I još neki. A dojedan od ovih medicina ekipe znao termine ulice, talijanski bi naslutili jer su skinuli od prethodnih, uglavnom talijanskih komunara. Spanish, o tom tri čiste imali nisu. Kad su lagano počeli i u to ulazit, prešaltali smo stvar na Chicano varijantu. Ne zbog Morgan Joea, što mu stari bio Irac a stara naša, ne znam otkud, i što je tamo u Kaliforniji postrojio Chicanose po strukturi Talijana da bi ubrzo postao Caudillo. To su Nortenosi mislili, da se furamo na tamo neke američke pizdarije. Al nije to imalo veze. Zapravo Denisu neki njegovi compadresi, ono, učen svijet, poslali tako nešto nekih papira, šta ja znam, Chicano izraze, da ima mali nečim vrijeme utuć, pokupili učas, znaš ono, uvuče ti se u žile, probrbljaš, bitno da te nemreju skontat".

 
Polje zračenja

"Bitno da te nemreju skontat": kao da je sav Antunčev autorski napor sažet u tom izrazu. Pišući uvijek o marginalcima, i sam marginalac, pišući o surenosima, i sam sureno, čini se da je neprestano tražio i invenirao neki šifrirani jezik, prosede tajnih signala, gipku gramatiku partizanske, gerilske komunikacije, koja se mijenjala iz romana u roman samo da bi prenijela uvijek iste poruke. Nije to "hermetično pismo", kako bi ga površnija čitanja vjerojatno o(t)pisala: to je borbena taktika naglih udara i brzih povlačenja, strelovitih akcija i lukavog kamufliranja. Pismo otpadnika, poraženih, degradiranih. Bogato i divlje, nepredvidivo i neprevodivo pismo. Sve što se Antuncu pripisuje standardnim postupcima književnokritičke taksonomije - svrstavanje njegovih romana u "đanki književnost", ratni roman, neorealizam, urbanu prozu - ne bi, naposljetku, značilo mnogo da očaj i užas margine nije ozračio baš takvim pismom...

Ono što nam preostaje sada, nakon što smo dobili i posljednji njegov roman, jest vraćati se, iznova i iznova, u to polje zračenja: pokušavati dešifrirati jezik na kojem je želio - probao - morao - komunicirati s nama. Pokušavati sačuvati, na rubu onoga što se smatra "književnom scenom", daleko ispod dosega medijskih radara, kaotične učinke tog jezika decentriranog otpora.

Jezika koji ljulja okvire percepcije. Izmješta optiku. Mrvi stvarnost.

I "znaš ono, uvuče ti se u žile".

* Tekst je objavljen u velikom ljetnom dvobroju Zareza, broj 338-339, 05. srpnja 2012., otkuda ga prenosimo u cjelosti uz dozvolu autora. Prvotno je emitiran na 3. programu Hrvatskoga radija, a izići će i u sklopu temata posvećenog Aljoši Antuncu u novom broju časopisa Libra libera.

Između ostalog, u novom broju Zareza možete pročitati i:

- komentare radničke pobune na Braču i studentske pobune u Kanadi
- osvrte na najavljenu reformu školstva i na medijsku instrumentalizaciju djetinjstva
- polemiku Borke Pavičević i Biljane Vankovske o makedonskom nacionalizmu
- kritiku recentnih istupa Slavoja Žižeka koju piše Richard Seymour
- temat o migrantskom radu
- neuobičajen ljetni ljubavni roman Sane Perić
- recenzije, kritike, eseje, razgovore...