Goran Tribuson : Kuća u kojoj stanuje vrag
Goran Tribuson, Kuća u kojoj stanuje vrag Znanje, Zagreb 2006. Piše Jagna Pogačnik Očito, motiv vraga jedan je od trenutno modernijih u domaćoj prozi. Na vezu nečastivog i romana Ive Brešana, doista, više ne treba posebno podsjećati, a u novije se vrijeme taj motiv pojavljuje i u drugih pisaca (najsvježiji je primjer Rade Jarak) koji inače nisu skloni fantastičnim temama. Vrag se u novom romanu Gorana Tribusona, koji započinje citatom iz pjesme «Red Right Hand» Nicka Cavea, osim u naslovu, pojavljuje vezan uz priče koje prigradskim naseljem Plinara kruže oko kuće u kojoj je nekada živio profesor Ladislav Laboda, a stanovnici je nazivaju – kućom u kojoj stanuje vrag.
No, Tribusonov novi roman, iako u naslovu «ima» vraga, ne nadopunjava fantastičnu dionicu njegove proze. Dapače, kad se razotkrije kako je pod vragom sada već pokojni profesor zapravo mislio svoju nevjernu ženu, koja je njemu nabila rogove, pa je nevjeru, nju i ljubavnika riješio jednim konačnim potezom, to će biti razrješenje samo jedne od mnogih fabularnih linija ovoga romana kojeg bismo najlakše odredili kao tragikomično seciranje živopisne socijalne pozadine jednog prigradskog kvarta. Pet relativno samostalnih proznih cjelina, od kojih je ona prva svoju samostalnost već iskušala u zborniku «Hrvatske noći» Festivala A književnosti (2005), povezano je ne motivom vraga, već ultimate fighta koji u prostorima nekadašnje tvornice čarapa pokušava organizirati jedan od «plinaraša», Roby Flekač, povratnik iz Njemačke gdje je već sudjelovao u raznoraznim sumnjivim rabotama.
«Kuća u kojoj stanuje vrag» smještena je u socijalni milje skoro-pa-dna, u kojem žive simpatični i manje simpatični luzeri, sitni dileri, priglupi snagatori, preljubnici, kurve, bivši i sadašnji zatvorenici, na čije se životne sudbine Tribuson ovdje i najviše koncentrirao. Uvođenje svakog novog lika, naime, praćeno je nekom vrstom njegove «biografije» u kojoj se razotkrivaju uglavnom tragikomični detalji - smiješna je to i tužna skupina onih kojima od samog početka i nije data neka šansa, a lokalna im birtija Hirošima dođe kao pribježište od života koji ih nije mazio. Tribuson u tu i takvu Plinaru uvodi elemente tipične za hrvatsku posttranzicijsku zbilju, koja u ovakvom kontekstu dobiva još grotesknije konotacije. Ima među «plinarašima», naime, i lokalnih prevaranata na veliko, izvedena je i tu nekakva vrsta privatizacije, a pobješnjele radnice nekadašnje tvornice čarapa organizirat će pravi štrajk, koji će posve uništiti ionako slabe šanse da se tu doista i dogodi ultimate fight natjecanje koje služi kao nekakav okvir priče.
Tribuson je snažnim crnohumornim potezima do kraja karikirao svoje likove i njihovu svakodnevicu, a u njegovom se novom romanu doista događaju svakakve «nezgode» - umire se i ubija greškom, iskopavaju se kosturi, kradu tajne mape, obolijeva od čudnog dermatitisa, pada u grobnice, ima tu i seksa u grobljanskoj atmosferi – sve u svemu pregršt motiva kakvih se ne bi posramio ni Zoran Ferić u najboljim danima. Plinara i događaji koje Tribuson opisuje neka su vrsta modela tipične hrvatske socijalne zbilje u malom, u kojoj se naglašenim crnim humorom hiperboliziraju prepoznatljive neuralgične točke, pa u sveopćoj karnevalizaciji čak i zatvor postaje poželjnim mjestom spasa od nevjerojatnih apsurda i opačina kakve se uredno, gotovo svakodnevno događaju na slobodi, u plinarskoj stvarnosti.
Iznimno čitak, duhovit, pa i zabavan bez obzira na sve te crnjake koji se neprestano ulančavaju, novi je Tribusonov roman na trenutke «prenapisan» upravo kad je riječ o humoru, odnosno stalnom inzistiranju da se postigne njegov «crni» efekt. Neki se motivi pak već poprilično puta sele iz knjige u knjigu, pa pomalo ostavljaju dojam potrošenosti, no činjenica je da je Tribuson u usporedbi s ostalim našim novijim piscima koji su proglašeni duhovitim, još uvijek daleko u plusu po inteligentnoj upotrebi humora, čak i kad je posve na rubu banalnosti. Posve je legitimno zapitati se na kraju gdje su u svemu tome za Tribusona mitski Rolling Stonesi? Naravno, ni ovdje nisu zaboravljeni, iako im dodijeljena marginalnija uloga - lokalni glupan Cimba, koji će na koncu doživjeti susret bliske vrste s nekakvom kičastom inačicom raja, naime, rođen je iste godine kad su oni objavili Satisfaction!
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )