Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 05.04.2009.

Gospodo jezikoslovci, hrvatski jezik je regionalna sila
Održava se
01.01.1901.

Moja pokojna nona vjerovala je poput svake stare Dalmatinke u milenium bug. Dakako, ne onaj računarski, jer ju je dobri Bog odnio prije silicijske revolucije. Ali - vjerovala je u onaj eshatološki: vjerovala je - lijepo i naški kazano - u “mille non piu mille” - odnosno, da su nebesa ljudima pustila da prave sranja jedno tisućljeće, ali neće i drugo. Hrvatski kazano, vjerovala je u “susvita”.

Suprotno uvjerenju moje bake, dvijetisućitu smo preživjeli, preživjeli smo i kompjutorski tisućljetni bag. Nisam, međutim, siguran da bi današnji svijet razuvjerio moju nonu od njenih uvjerenja. Jer, kako vidimo, planet se zagrijava kao tava za friganje, Grenland se otapa, a ledenjaci tope. Prekoračili smo fosilni energetski vršak, Afriku sasijeca AIDS, a novine i teve prijete nam sve jednim biblijskim kaštigom do drugoga - sušom, žeđu, SARS-om, poplavom i narastanjem mora.

Pored svih ostalih inkuba i dižgracija, među ostalim umiru i jezici: nestaju na desetine, a među onima koji teško i hripljivo dišu mnogi su i europski - škotski i gelski, gagauski i irski, retroromanski i okcitanski. No, ako bi suditi bilo po ustanovi kojoj je posao bistriti nacionalne prioritete - to jest Saboru - u ovo dično društvo jezika u smrtnoj pogibli ubraja se i još jedan. Hrvatski.

Tako bi se dalo zaključiti iz sadržaja tematske sjednice saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu koja je održana koncem prošlog tjedna. Pod predsjedanjem Petra Selema, u sabornici se sastao sijedi, mudri zbor filologa, gramatičara, leksikologa i političara i stao zborski zapomagati zbog strašnog stanja u koje nam je zapao jezik. U dva sata mrke jadikovke, eminentna škvadra akademika i zastupnika ispisala je tmastim slikama jezični armagedon u kojem živimo: te novine nose egide na engleskom te posvuda po gradu engleski natpisi, čak se i sendvič bar eto zove Factory Food.

Fureštim nazivljem imenuju se ne samo zalogajnice i rock grupe nego čak i filmski festivali, a kao primjer jezične kloake jedan je od prisutnih naveo “nerazumljiv” stih Klape Maslina “Da te mogu pismom zvati”. Tako se, eto, dogodilo i to čudo da se nešto što se zove tako košer domovinski kao Klapa Maslina našlo u istoj vreći s Bambi Molestersima, 25 Frame Per Second i The Beet Fleetom. U toj armagedonskoj, strašnoj slici jezičnog diluvija akademik je Moguš čak zavapio: i u komunizmu se jezik štitio bolje nego danas.

Na prvi pogled nekako se čudnom čini ovaj vapaj nad zatorom hrvatskog. Jer, zdravu razumu činilo bi se nekako da hrvatski zapravo puca od zdravlja. U 21. stoljeće, naime, on je ušao kao jedini i glavni jezik pismenosti i svih klasa, što do 20. stoljeća nije bio. Na njemu izlaze baš sve novine, priča se na radiju i TV-u. Tjedno se emitiraju tri sapunice i tko zna koliko sitkoma na hrvatskom, na njemu se repa, rokija i klapa. Pisci iz susjednih zemalja sve češće objavljuju u Zagrebu i sve češće prihvaćaju hrvatski standard, Danijela i Toni Cetinski pune slovenske provincijske diskoteke, a Toše Proeski - balkanski Elvis iz Kruševa - stekao je nadregionalnu slavu hitovima koji su mahom pjevani na hrvatskom. Neka mi bude oprošteno što citiram pokojnog Tuđmana, ali meni se hrvatski manje čini kao bolesnik na umoru, a više - božemiprosti -  kao “regionalna sila”.

Zašto se onda zastupnički, gramatičarski i lingvistički vundertim tako narogušio, ojađen jezičnom kataklizmom? Očito ne zbog toga dokle hrvatski dopire - nego zbog toga kakav je taj hrvatski postao. Za akademski i parlamentarni trust mozgova, naime, jezik kojim se govori i piše više nije prav, uredan i čist. On je baštardan, šporak i musav, inficiran onim što u njega ne bi trebalo spadati. Stoga oni zagovaraju neku jezikoslovnu verziju akcije “kupujmo hrvatsko”, s tom razlikom da ova ne spašava radna mjesta.

U toj lingvističkoj inačici “domaće je domaće” oni predlažu rječnički protekcionizam koji bi spasio domaću “proizvodnju”. Nije stoga čudo što se profesor Moguš nježno sjeća komunizma: jer, saborski odbor htio bi braniti jezik onako kako su komunisti branili industriju - svima isto i svima naše, nek svi voze trabante i fiće, svi imaju Čajavec televizore i Tosca gramofone fabrike RIZ.

Problem je u tome što to ne može biti - ne u demokraciji, ne u otvorenom društvu. Taj pogled na jezik i jezik koji ide s njim mrtav je kao ptica dodo, mrtav kao jednopartijski sustavi, politbiroi i petogodišnji plan. A razlozi zašto je takav jezik mrtav isti su kao i razlozi zašto je komunizam umro: jer je bio nefleksibilan i trom, prenormiran i nesposoban za mutaciju, jer je ljude kočio i unificirao. Jezik koji zagovaraju naši jezični puritanci u biti nije mnogo drukčiji od trabanta ili zastave 750: on potire razlike, ne prilagođava se funkciji, te ima - rekli bi u autoprilogu - “slabe performanse”.

Da, hrvatski jezik je mrtav. Ali - to nije loša, nego dobra vijest. Tom jeziku Stjepana Babića i Dunje Brozović ja sam pripravan plesati na grobu i zapalit ću mu nad mramornom pločom bengalku od ushita. Jer, taj jezik bio je dobar za stočarsko selo, no njime nisi mogao imenovati ono što vi zovete nahtkasl, a ja kantunal. On je bio dobar za sricanje presuda prijekog suda, ali na njemu niste mogli napisati dobar dramski dijalog ili realističku urbanu prozu. Taj jezik kaskao je za ekonomskom i socijalnom zbiljom sto pedeset godina, on je naglavce iz jezičnog iskustva izbacio tri od četiri hrvatske civilizacijske paradigme.

Od trenutka kad je sačinjen, on nije bio ništa drugo nego kontinuirana šteta, i nije stoga čudo da su svi ljudi koji su u ovoj zemlji nešto ozbiljno pisali imali potrebu taj jezik rasturiti kao beba zvečku: neki su uronili u rodnu kuću dijalekta, neki poput Andrića pobjegli u srpski, neki poput Krleže i Marinkovića taj su jezik potkapali svakom napisanom rečenicom. Taj jezik svoje je krunsko utjelovljenje doživio u jezičnoj politici tuđmanovštine, i tu se potpuno razotkrio.

Ispostavilo se da je hrvatski jezik sasvim nalik onom lažnom voću i knjigama koje krase interijere u salonu pokućstva: niti to voće možete zagristi, niti knjige čitati.  Od tada do danas život je otišao drugamo. Hrvatski doživljava spontani poluraspad, a taj je poluraspad (ako mene pitate) divan. Umjesto suhe kartonske jabuke dobili smo spektakl pluralizma, a dio tog pluralizma su i Žan Jakopač i Metastaze, i TBF i Tamara Obrovac i Inšalah Madona.

Onog časa kad smo pokopali dosadnu babu, najednom su iznikle desetine mikronijansi, najednom je kreativni jezik zabljesnuo finim kulturnim slojevima, lucidnim granulama turcizama, venecijanizama, balkanizama, anglizama. Spontanom revolucijom kreativnih korisnika, “pravi” hrvatski zbačen je kao armijski pasulj, a umjesto njega dobili ste mirise zavičajnih kuhinja. Zato ja slavim tuđice i pacam se u njima kao prasac.

Eto, u tekstu koji ste dosad pročitali ima ih ravno 136, a svaku sam odabrao naprosto zato jer je bila dobra. Slažem se - budalasto je da se zalogajnica zove Factory Food. Ali, pametni ljudi s diplomama trebali bi shvatiti da je Factory Food tek nesretni epifenomen otvorenog jezika za otvoreno društvo. A s tim jezikom dođe vam na isto kao i s demokracijom - i mene nervira Hebrang, ali ne bih zato ukinuo parlament.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –