H.M. Enzensberger : Nježni monstrum Bruxelles

Kada je Tomislav Radić u Puli osvojio s "Kotlovinom" Arenu za najbolji film neki su mu zamjerili nezrele dijaloge koje njegovi likovi vode o Evropi. Nije to bilo prvi puta da se Radić bavio Evropom. Već u svom povratničkom filmu "Što je Iva snimila 21. listopada 2003." Radić je impostirao puzanje hrvatske "upper class" pred strancima, pred Evropom, i pred njihovom lovom.

"Iva" je bila politički vrlo opora prema Hrvatima, prema skorojevićevskim tranzicijskim obiteljima, ali je još i više opora prema "strancima". Ispod kritike malograđanske, prozapadne hrvatske „upper class", krila se zapravo vrlo zlosutna odioznost prema "strancima", kojima otvaramo svoja vrata, a koji nas zapravo preziru, i dolaze samo da bi nas vukli za nos, prevarili, i pokušali pojebati naše žene, kako to ispada na kraju filma.

U "Kotlovini" Radićev stav prema ekonomskim i političkim integracijama Hrvatske i Evrope bio je mnogo zreliji. Na prvi pogled termin "zreliji" možda i nije najbolji izbor. Radiću su se upravo zamjerale tupave rasprave o EU, stranim bankama, i strancima koji dolaze pokupovati našu zemlju. No nezrele, pijane i polupijane rasprave, u kojima se vrte uvijek isti klišeji i iste predrasude, u kojima se otpor prema evropskim integracijama poistovjećuje s intelektualnom pronicljivošću i nacionalnom senzibilnošću, zapravo i jesu naša stvarnost - od televizijskih panel diskusija pa do obiteljskih okupljanja nalik na Radićevo u "Kotlovini".

Upravo takva kakva jest "Kotlovina" je slika i prilika naše limitiranosti u poimanju Evrope i evropskih integracija. Ovo društvo nužno mora artikulirati svoje stavove o "Evropi", pogotovo sada kada je i samo dio kolosalnih, kontinentalnih i međukontinentalnih integracija. Pritom nije riječ samo o političkim elitama. Dapače, građanstvo je sklonije predrasudama, pojednostavljivanju, općenito "blebetanju". Strah od „stranaca" i nemogućnosti participiranja u novoj zajednici tu se opasno miješa s tradicionalnim nacionalizmom i klasnim frustracijama. Pojedini političar može zamisliti "evropsku karijeru", no nižeobrazovani nacionalisti u toj novoj Evropi mogu vidjeti samo marginalizaciju i novu klasnu podjelu.

Kritika Evropske Unije kakvu ispisuje Hans Magnus Enzensberger u toj situaciji može biti vrlo ljekovita. Ne zbog toga jer ide u korist eurofila, ili na ruku eurofoba, ne zato jer se određuje "za" ili "protiv", već zato jer pokušava proširiti prostor rasprave. Točnije odvojiti ga i od idealizma eurofila, koji u EU vide samo "mirovni proces" i garanciju evropskog prosperiteta, i od neuroze eurofoba koji u EU vide internacionalizam i kraj nacionalnih država - kako bi se stanje Unije moglo sagledati izvan tih dominantnih antagonizama.

Neveliki esej jednog od vodećih njemačkih intelektualaca, pjesnika rođenog 1929., apostrofira neke od neuralgičnih točaka Evropske Unije: tzv. demokratski deficit, birokratizam, nametanje ekonomije financijskih tržišta, tendenciju prosvijećenog apsolutizma, itd.

Ključno, za Enzensbergera je Bruxelles "nježni monstrum": svojim blagim oblikom vladavine Unija je zašla u neistraženo područje, ona je himera, utopijski projekt i hibridno stvorenje, "koja svoje filantropske namjere, što ih lukavo i strpljivo provodi, želi ostvariti s apsolutnim autoritetom i pedagoškim pritiskom."

Za tog mekog diva, dobroćudnu diktaturu, "ne postoji povijesni uzor". Ona se "širi bez nasilja". "Želi samo ono što je najbolje za nas". "Nipošto ne očekuje da mi sami znamo što je za nas dobro; za to smo u njenim očima previše bespomoćni i nesposobni". "Pušimo, jedemo previše masnog i slatkog, vješamo raspela po učionicama, kupujemo zalihe ilegalnih žarulja, sušimo rublje na otvorenom..."

Enzensberger ne poriče zasluge Bruxellesa u integraciji kontinenta, vladavinu mira, pa i generalnu ekonomsku uspješnost koju, po njemu, u pitanje nije dovela ni recentna kriza. No u tom "nježnom monstrumu" vidi i zlokobnu "postdemokraciju", odnosno ono što se eufemistički naziva "demokratskim deficitom". Primjer: ne može se govoriti o razvijenoj demokraciji tamo gdje ne postoji podjela vlasti. Pa onda navodi analizu Austrijanca Roberta Menassea: u EU je podjela vlasti dokinuta... Parlament se bira ali nema pravo zakonske inicijative: to pravo ima samo Komisija... No Komisija nema demokratski legitimitet, ovdje djeluje aparat koji nije izabran i ne može se smijeniti, a koji je poništio razdvajanje vlasti... Zaključak: "Demokratskopolitički gledano, ovo trojstvo koje čine Parlament, Vijeće i Komisija stvara crnu rupu u kojoj nestaje ono što smo dosad smatrali demokracijom."

U toj "postdemokraciji" Enzensberger vidi opasnost i za EU i za Evropu općenito. Građani ne pružaju otpor takvom izvlaštenju. Umjesto artikuliranog nezadovoljstva, "tihe ili otvorene sabotaže", stvara se apatija i cinizam, preziranje političke klase ili kolektivna depresija; što su sve simptomi poznati i u Hrvatskoj. Nadalje, svi dosadašnji pokušaji da se Evropa uniformira bili su neuspješni. Ni nenasilnoj verziji uniformiranja stoga se "ne može se dati dobra prognoza"...

Nema kod Enzensbergera ništa nama nepoznatog. I "demokratski deficit" i birokratizam vuku svoje porijeklo još od samih početaka EU, promućurnog Jean Monneta koji je preferirao "elitne odluke postignute konsenzusom" i uopće nije držao do ispitivanja javnog mijenja i referenduma. Tu odalečenost EU-birokracije od građana osjećaju danas i piljarice kojima Bruxelles propisom o krastavcima 1677/88 određuje da ekstra klasu mogu prodavati samo ako je zakrivljenost krastavca manja od deset milimetara na deset centimetara duljine, ili bilo tko ko mora ući u monstruozno opsežnu zbirku normi, težine "mladog nosoroga".

No ovo je promišljanje izvan klišeja i predrasuda, "pripadanja" i "izolacionizma", izvan teorija zavjera i neurotičnih strahova: izvan nekritičkog prihvaćanja i paranoidnog odbijanja. Kada bi smo Enzensbergera posjeli u HTV-ov televizijski studio, u tu hrvatsku "Kotlovinu", među tipične reprezentatne javnog mijenja, eurofile i eurofobe, pjesnik bi odskakao i tonom i prije svega konstruktivnošću poimanja evropskih integracija - premda bi ga i jedna i druga strana bezrezervno smatrala "svojim".

H.M. Enzensberger: "Nježni monstrum Bruxelles ili Europa lišena suverenosti"
Prevela Ana Pranjković

Meandarmedia 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )