Hajdukov Opus Dei

Održava se
01.01.1901.

U Hrvatskoj postoji jedna nevelika i utjecajna skupina ljudi. Članovi tog interesom premreženog bratstva mnogi su od najmoćnijih ljudi ove zemlje - premijer Ivo Sanader, ministar Primorac, ali i Branimir Glavaš. U tom tajnom bratstvu važnu ulogu imaju brojni poduzetnici. A članovi tog tajnog, utjecajnog kružoka su i stotine običnih pojedinaca, uključujući možda i vaše susjede, znance i kolege s posla. U članstvu tog tajnog bratimstva su i tako neočekivani, raznoliki pojedinci kao što su zadarske sestre benediktinke te moj devetogodišnji sin i ja. Taj moćni, opasni Opus Dei zove se popis dioničara NK Hajduk.

Istina je. Svjestan toga da se izlažem masovnom podsmijehu, priznajem javno da sam upisao dionice nogometnog kluba. Učinio sam to jednog toplog rujanskog jutra. Otišao sam s klincem u najbližu banku i uplatio dvije dionice na njegovo i dvije na svoje ime. Moj mali nije nešto lud za nogometom, ali ima nesvakidašnje afektivan odnos prema posjedovanju i imetku pa mu se cijelim putem iz banke kući smiješio brk. Upitao sam ga što će kao dioničar predložiti upravi na prvoj skupštini. - Reću im da iz Arsenala kupe Tjeri Anrija - rekao je na to. Mojem malom, naime, izvor spoznaja o nogometu jedino je igrica Fifa 2006. Nogomet kao svijet zbiljskih referenci koje sežu nakon ‘06. u njegovu svijetu uopće ne postoji, tako da u njegovoj virtualnoj loptosferi Henry još igra u Arsenalu, Ronaldinho je još u Barci...

Ukratko - kupio sam dionice Hajduka i još zarazio istom ludošću i naredni naraštaj. Učinio sam to nekih desetak dana prije Juke Andabaka i podosta prije nego što je mala kohorta “institucionalnih ulagača” - čitaj biznismena iz pasivnih krajeva - zasula Hajduk d. d. milijunima iz vlastitih zaliha. Većina bi njih nakon što su vlasnički portfelj ojačali novom akvizicijom nasmiješena brka govorila kako “imaju špurijus” i kako misle da će loptačko dioničko društvo biti dobro ulaganje.

Moram odmah reći da ne gajim ništa od tih iluzija. Kupovanje dionica Hajduka za mene nije bilo ništa, ali baš ništa drugo nego čisto krmčenje sentimentom: kao i pri svakom kupovanju sentiša, znaš da te malo varaju, ali opet se osjećaš dobro. Tako i ja znam da nikad neću vidjeti dividende, znam da Hajduk nikad neće  kupiti Thierryja Henryja i da profesionalni nogomet u ovom brabonjku od zemlje kao što je Hrvatska nema humusa za održivo postojanje.

Ali kupio sam dionice Hajduka zato što mislim da mi pripadaju. Pripadaju mi jer mi je dida krampom krčio Krajevu Njivu (ili - “staro Hajdukovo”). Kupio sam ih i zato što mi je baba išla dat misu kad bi Hajduk igrao važnu utakmicu, ali i zato što je Hajduk jednom davno bio važan mojoj obitelji, onda kad su uz tranzistorsku lampu tražili radio London i slušali o Ajdukovim utakmicama u Bariju i na Visu. Na đačko stajanje počeo sam ići sa 13, pretplatnički sam blok imao sa 17...

Dakle, kao dioničar Hajduka - kao pripadnik te moćne mreže koja me interesno veže sa Sanaderom, Kerumom i zaratinskim švorama - imao sam prošli tjedan razloga za zadovoljstvo. Naime, u knjigovodstvenu masu mojeg dioničkog društva sletjelo je nenadano ništa manje doli 18 kila srebra. Riječ je, dakako, o posljednjem Kupu maršala Tita, peharu koji je Hajduk osvojio u svibnju ‘91., kad je, koji tjedan nakon faktičkog početka rata, u Beogradu pobijedio najjaču Zvezdu u povijesti, tadašnji “balkanski Chelsea” koji će nedugo zatim u Bariju osvojiti Kup prvaka.

Rečeni pehar bio je prijelazan i trebao je narednog svibnja prijeći u vitrine novog pobjednika. Ali - država se raspala, Tito je prestao biti netko oko čega bi se itko jagmio, a komad srebra sa stadiona JNA doživio je sudbinu punu bulevarskog misterija, sasvim nalik onom tijela Evite Peron ili pak Seusova blaga. Bilo je to vrijeme kad je Hajdukom vladao sveopći damnatio memoriae, klubom su šefovali oni koji su njegovu prošlost prezirali pa su se u pravom staljinističkom stilu čak retuširale zvijezde sa starih kaširanih fotografija. Kup maršala najednom je nestao.

Kamo je nestao, to je velik misterij. Teorija ima na desetke, a navodim samo dvije koje mi se najviše sviđaju: prema jednoj, kup je bio zazidan u vrtni roštilj (ili: Kapelicu Jaganjca, kako bi rekao jedan moj frend), a prema drugoj ga je direktor splitskoga groblja sakrio u praznu grobnicu.

A onog časa kad je stari Hajdukov oružar iz nepoznatog tabernakula izvadio kalež i vratio ga u klupske vitrine, oko davno osvojenog kupa nastala je strka i uzbuđenje kakvo nisam mogao zamisliti. Na jedan trenutak, činilo se da nije pronađen rođendanski pokal Onog-Kojeg-Se-Ne-Spominje, nego kao da je iz utrobe sušnice ili peke izišao sam sveti gral ili prsten Tolkienove družine. Onako kako bosanski romantičari nariču za posljednjim štapom Dida Crkve bosanske, tako je sad mitomanski navijački plebs dočekao kalež iskupljenja.

Jer zaista - onog časa kad je Kup Tita nestao s polica Poljuda, tog je časa Hajduk prestao biti ono što je bio - drugi najjači klub Balkana - a postao je županijska ispostava pod striktnom kontrolom stranke koja je operativno favorizirala njegova glavnog rivala. Postao je, ukratko, isto ono što je i danas: bogatija i veća verzija Mladosti iz Suhopolja, ligaš iz nešto veće i utjecajnije provincijske županije. U ludim navijačkim glavama, pehar kao da je postao kamen mudraca, mistični sastojak koji će odvrtjeti gladne godine unatrag i vratiti nas u staru slavu.

Ali u današnjoj ideološkoj konstelaciji ta je želja grešna, ona je prekršaj, a pogotovo je prekršaj u nogometnoj supkulturi koja je prema definiciji šovenska i desna - ne samo kod nas, nego, kako friško vidimo, i u Mađarskoj i Slovačkoj. Stoga su se novinari i navijači potrudili da simbol “stare slave” dobro operu Vimom ne bi li isfregali “antihrvatske” konotacije i dali tom komadu srebra košer, patriotski bljesak.

Titov kup najednom je postao simbol otpora, plijen ugrabljen u lavljem ždrijelu velikosrpstva. Pritom jedino nije jasno zašto je - ako je tomu tako - znamen pobjede nad loptačkim krilom velikosrpstva ‘92. uklonjen s polica kao da je okužen. Već sam rekao da sam kupio te smiješne dionice, i to zato što se osjećam udjeličarom u Hajdukovoj povijesti. Ta je povijest onakva kakva jest: povijest građanskog, a zatim partizanskog kluba (jer je partizanstvo u Dalmaciji i bilo građansko).

To je povijest kluba koji je bio dalmatinski, a hrvatski samo po fizičkoj pripadnosti. Kluba koji je (upravo zato) bio jedini u Jugoslaviji za koji su navijali ljudi svih nacija. Bio je najomiljeniji klub na Kosovu, česti navijački izbor Slovenaca, vojvođanskih Mađara i Makedonaca. Svatko u Jugoslaviji tko je bio bez jakog identiteta, koga je gušila većina ili obližnja metropola, imao je Hajduka kao svoj “second best”. I cijeli taj bogati, kompleksni splet emocija i nijansi netko je pustio niz vodu da bi se s Dinamom natjecao u - hrvatstvu.

Natjecao u unaprijed izgubljenoj bici: jer i najustaškiji Hajduk nikad neće biti “toliko hrvatski” kao Dinamo, baš kao što je musliman ‘42. mogao biti najveći ustaša, ali nikad ne bi bio dovoljno ustaša da bude pravi Hrvat. I to je prava priča o Kupu maršala Tita te o Hajdukovoj bijedi koja počinje sredinom devedesetih. To je priča o klubu kojim su vladali oni koji nisu bili “dioničari” njegove povijesti, nego su je stranački pravovjerno mrzili. O klubu čiji ultrasi i danas na webu prodaju crne majice umjesto bijelih te crtaju po zidovima ustaška ušata U slaveći partizanski klub. To je duh zbog kojeg je pehar koji sad slave i morao na šufit, i zbog kojeg je Hajduk prestao biti išta važno. Srebrna kanta i klupski usud, ispada na koncu, doista jesu pupčano vezani. Samo - ne onako kako bi oni htjeli.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )