Haljina nije prezervativ

Održava se
01.01.1901.

Otkrilo se da je glavna urednica uglednog američkog časopisa za žene u posljednjih mjesec dana tri puta obukla istu haljinu i to je sasvim zbunilo modne poznavatelje. Nikada se prije nisu sreli s nečim takvim, sve što je do jučer važilo više im ne vrijedi, kritičarima se čitav svijet najednom otvorio iza obzorja.

Činjenica da se jedna haljina može nositi više nego jednom napokon im je rasvijetlila zagonetku onih neobičnih mjesta što iznad ulaza imaju natpis "kemijska čistionica". Netko im je pokazao čak i vešmašinu. Ubacio je unutra korišten komad odjeće i stavio ga da se pere, a oni su se ljubopitljivo skupili oko okruglog staklenog prozora i netremice gledali kako se tkanina unutra prevrće šibana mlazovima tople sapunice.

"I to se kasnije može opet obući?" upitao je jedan modni kritičar zgranuto.

"Čudesno!" šapnuo je gotovo pobožno drugi.

"Da mi je netko o ovome pričao, ne bih mu vjerovao", priznao je treći neobuzdano se cerekajući.

Kritičarski je posao, kako znamo, bijedan i nitko ga ne bi poželio svome djetetu, ali i ovom zanimanju ima boljih i gorih. Oni što ocjenjuju odjeću bez konkurencije su najgluplji. Kako bi inače normalan čovjek mogao imati stav da se haljina može nositi samo jednom? Sunce mu njegovo, pa nije haljina prezervativ, to se još koji put može staviti na se.

Čisto sam znatiželjan koliko je ovakvih svakodnevnih istina koje modni kritičari ne poznaju. Znaju li zašiljiti olovku, na primjer, ili uključiti mobitel u struju da se napuni? Možda bi ih netko trebao upozoriti da nije nužno kupovati novi uređaj svaki put kad im se potroši baterija.

Ako urednica poznatog magazina za žene može nositi istu odjeću, možemo i mi, zaključuju naše novine. Odmah mi je bilo lakše kad sam to pročitao. Članak je zapravo potresan primjer kako novine imaju razumijevanja za probleme malog čovjeka.

Slavna američka urednica svima nam je otvorila oči. Još omamljen uzbudljivom spoznajom da se ista odjeća može nositi više puta, otvorio sam sobu u kojoj visi mojih jedanaest tisuća i četristo osamdeset sedam košulja i zadovoljno primijetio kako do smrti možda više nijednu neću morati kupiti.

Jer, iskreno da vam kažem, to me je financijski prilično uništavalo. Dobro, košulje baš i ne, njih bih još nekako i podnio, nego su zime bile užasne. Svaki dan četiri tisuće kuna za novi kaput. Čista katastrofa. Ali, što vam uopće pričam o tome, kao da vi nemate takvih nevolja.

Blaženi modni novinari riješili su nas briga. Nisam siguran, moram bolje pogledati u garderobu, ali ja i žena ćemo sada vjerojatno imati i višak odjeće. Kako smo oboje meka srca, velikodušno ćemo je razdijeliti našoj posluzi, sobarici, kuharici, batleru, liftboju, vrtlaru, šoferu i konjušaru. A nešto ćemo možda odnijeti i u Crveni križ ili Caritas da se odnese siromašnima na indijskom potkontinentu, pa će neki hindus s prljavim turbanom ogrnuti svoja mršava leđa mojim Armanijem.

To da se ista odjeća može nositi više puta naposljetku će tako ovaj svijet učiniti boljim mjestom. Osobno ne poznajem gospođu, ali čvrsto sam uvjeren da je upravo to i bio motiv urednice uglednog američkog ženskog magazina.

A možda i nije? Tko bi uopće razumio modu i otkud nadahnuće tisućama novinara koji svaki dan proizvode milijune šarenih stranica o kreatorima i manekenkama, sablažnjivom društvu nakvarcanih perverznjaka i rahitičnih maloljetnih ovisnica o kokainu.
 
Meni modne revije, iskreno, izgledaju kao cirkusi nakaza, ali moj dojam zacijelo je pogrešan jer je taj svijet većini divan. U trendovskim kafićima gledam ih kako hipnotizirano pilje u velike pravokutne plazma ekrane na kojima se satima bjesomučno vrte uvijek isti kadrovi mladih žena što odrješito marširaju klimajući se na tankim nogama, obično zamotane u nešto što izgleda kao ostatak kuhinjske zavjese nakon što je na štednjaku planulo ulje.

Gdješto pokušam proniknuti što je tu uzbudljivo pa uzmem čitati modne stranice i zapravo, da ne griješim dušu, nađe se tu ponešto i zanimljivo i vrijedno ozbiljnog studiranja. Prije mjesec dana čitao sam, na primjer, o ženskim gaćicama i tamo našao odlomak o poluboksericama, koji sam istrgnuo i sačuvao, vjerojatno znajući da ću jednom pisati ovaj tekst. Citiram, dakle: "polubokserice su model gaćica vrlo popularan kod onih koje ne žele previše otkriti, a najbolje pristaje ženama uskih bokova, čvrste guze i ravnog trbuha."

Čitajući ovaj biser modne mudrosti na nekoliko sam trenutaka valjda zaboravio disati, ali onda me je odjednom stao izjedati crv sumnje. Postoji li uopće model gaćica koji ne pristaje ženama uskih bokova, čvrste guze i ravnog trbuha? Ako mene pitate, žene uskih bokova, čvrste guze i ravnog trbuha su dobre u svim vrstama gaćica. Dopustio bih, dapače i pozdravio, da žene uskih bokova, čvrste guze i ravnog trbuha uopće ne nose nikakve gaćice. U čemu je onda fora s poluboksericama?

Ovakvi blesavi i sasvim suvišni tekstovi čine golemu većinu onoga što se piše o odjeći, a da sam sklon teorijama zavjere, pomislio bih da je to upravo i cilj modne industrije, koja građane smišljeno tjera na besmisleno trošenje, na glupe, a katkad i ponižavajuće postupke. Sramotna je drskost, na primjer, da imena i zaštitni znakovi modnih kuća postaju sve veći. Boss ili Armani vam, pod jedan, skupo proda majicu, a onda vas, pod dva, još iskoristi i da ih o vlastitom trošku reklamirate nepristojno velikim logom.

Vi se možda ponosni da slovima od četrdeset centimetara preko čitavih prsiju možete cijelom gradu i županiji objaviti da imate Armanija, na satelitskim snimkama jugoistočne Europe se vidi kako nosite prestižnu marku, ali ustvari ste bezočno prevareni. Iskorišteni kao reklamni pano. Armani i Boss jednom će se valjda dosjetiti da sa svojim logom načine ukusno dizajniran transparent dimenzija metar sa metar i po, a vi ćete, kako ste glupi, i tu stvar sretno nositi na letvi iznad glava prolaznika.

"Šta je to, Gay Pride?" upitao sam prije neki dan znanca koji se šepirio u majici s velikim natpisom Dolce & Gabana.

"Kakav Gay Pride, soma i dvjesto sam platio majicu", začudio se on.

A ja sam ga malodušno pogledao. Budala je platila tisuću i dvjesto kuna dvojici homoseksualaca da nosi njihova imena preko prsiju. Ne podržavam, naravno, desničare, kršćanske fanatike i skinheadse što prosvjeduju protiv spolnih manjina, ali tipovi u D&G majicama ispunjavaju me takvim gnjevom i gnušanjem da bi ih baš s veseljem odalamio po labrnji.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )