Harač za naivne

Prije desetak godina, negdje u kasnoj tuđmanističkoj eri, novinarski su istraživači otkrili kako niz banaka i poduzeća na rubu propasti u ogromnim količinama kupuje sabrana djela Franje Tuđmana i Vlatka Pavletića. Tvrtke na rubu ambisa, koje su tražile javnu pomoć ili o njoj ovisile, kupovale su masovno broširana izdanja tadašnjih političkih dužnosnika ne bi li se ulizale ljudima od moći i podebljale im autorski postotak. Tako je, nakon stoljeća u kojima je tiskanje bilo “borba za narodnu stvar”, a knjiga “ona koja nas je održala”, koncem 20. stoljeća knjiga konačno postala ekvivalent cigli. Ali - ne cigli kojom se ziđe. Ne, nego onoj koju uličari “prodaju” na uglu ako ne želiš da te pretuku.

Nekako u isto doba kad je izbila “afera sabrana djela”, objavio sam prvi roman u samizdatu. Počeo sam stoga kolati među knjiškim svijetom i tu sam prvi put čuo za zapanjujući fenomen: za nakladnike koji uzimaju od autora novac da bi im objavili knjigu. Književni svijet s prepašću je i nasladom pričao pikantne tračeve o inače dobrim piscima i “velikim otkrićima” koje su njihovi nakladnici “otkrili” tek onda kad je troškove tiskanja iskeširao njen bivši dečko, ili njegov bogati tata, ili bogati zemljak poduzetnik.

U ovoj inverziji zdravorazumskog platežnog odnosa s jedne su strane stajali autori čije će se knjige koju godinu potom prevoditi na njemački i nominirati za nagrade. S druge su stajale nakladničke perjanice, ljudi koji će u idućoj dekadi sjediti na funkcijama, žirirati i dijeliti financije, arbitarskim autoritetom preslagivati književni i izdavački realitet. Ovi drugi prvima su “prodavali ciglu”, a kako je vrijeme prolazilo, ni jednima ni drugima nije bilo u interesu da se za tu “mračnu prošlost” zna. Stoga pristojan svijet to trgovanje opekom nije spominjao, osim kad bi uz čašu počelo književničko tračanje.

U međuvremenu prošlo je deset godina, a izdavanje knjiga prešlo je iz faze Tržnice Arizona u neki maleni, fejk kapitalizam. Postoje knjižarski lanci, pisce se reklamira flajerima i stajaćim posterima, knjiški se programi reklamiraju kolor-knjižicama, a rang-liste prodaje napučile su Nives Celzijus, Zlatko Sudac i Cecilia Ahern. S knjižarskim tržištem dogodilo se isto ono što i sa svakim tržištem: svjetina je navalila u šoping arkade kupovati uvoznu, šljašteću robu, a stari dobri obrtnici tavore u čaršiji osuđeni na umiranje.

Nije da se za to nismo borili: glupo je stoga danas, kad je proces došao do kraja, zapomagati za starim vrijednostima dostojanstva i duha. Tržišno društvo svaki duh ionako pretvori u plastični džank, a dostojanstvo knjige propalo je onog historijskog dana kad su bankrotirane štedionice opstanak kupile vladarovim izabranim esejima. Liberali će za tržišno društvo reći da je možda vulgarno, subinteligentno i površno, ali da je barem u jednoj bitnoj stvari pravedno. Na jedan ili drugi način, sve je roba, pa i knjiga je roba, pa onda kad je roba, barem se neće događati da onaj tko je prodaje (pisac) plaća onom tko je kupuje. E, tu ste se, međutim, zeznuli.

Ovog smo tjedna, naime, u članku novinarke Adriane Piteše otkrili kako je u hrvatskom nakladništvu još itekako živa praksa da autori plaćaju nakladniku da im objavi knjigu umjesto da bude obratno. Ispod površine čistunskog kapitalizma pomolio se čitav jedan ledeni brijeg prljavštine gdje pisci iz provincije obijaju pragove nakladničkih kuća, a tamo im urednici uvjetuju da će im tiskati uratke ako donesu 20 ili 30 tisuća kuna svojeg ili sponzorskog novca.

Pritom arogantni urednici tumače literarnim prinovama kako je “to običaj”, kako se “ulazak na tržište plaća”, i “ne može biti iznimke” za nekakve “anonimuse”. Umjesto da nakladnici knjigu odaberu jer u nju vjeruju, umjesto da se potrude zatvoriti ono što se lepršavo zove “financijska konstrukcija” i umjesto da se iz petnih žila potrude libar na koncu svega prodati, nakladnici su našli kudikamo lagodnije rješenje.

Pronaći će nekog neiskusnog glamca, tiskat će mu knjigu ma kakva god bila, a onda će iz njegova danka naplatiti tiskara, lektora, grafičara i - sebe. Gdje će knjiga završiti u toj aritmetici, nije bitno. Jebo knjigu, pa tko bi još takvo što čit’o, važno je da smo mi “pokriveni” (kako glasi još jedan od terminoloških eufemizama za kulturni lopovluk).

Zaboravite stoga kapitalizam, tržište i liste čitanosti: ispod te tanke kore demokratskog shopping malla krije se stara, dobra kultura orijentalnog danka, a izdavanje knjiga nije tržišna djelatnost, nego harač za naivne. Baš kao što su u naivnija doba ljudi skupo plaćali da bi im ime izašlo u onim američkim zbornicima “najutjecajnijih ljudi” i “lidera današnjice”, tako autori danas skupo plaćaju da im se uvezeno djelo pojavi - ne na policama, ne u knjižari, nego samo i jedino u registru NSK.

Ljudi će sada reći da ovakva rabota nije protuzakonita. Teško mi je to povjerovati, no moguće da nije. Ali, ovakva praksa sasvim je sigurno negacija uredničkog i izdavačkog zanata. Profesija koja bi trebala prepoznavati, otkrivati i selektirati knjige pretvara se u protočni bojler koji svoj žig potvrde daje onom tko plati.

U tom smislu, ubiranje novca od autora profesionalna je sramota jednako onoliko koliko i kad nogometni trener juniora postavi u ekipu dijete kojem je roditelj platio, koliko i kad zbor u prvi red stavi djecu sponzora, kad kunsthistoričar za novac potpiše lažnu atribuciju ili kad dijete u školi dobije dvojku jer je otac sponzorirao bojenje gimnastičke dvorane.

U ovom aranžmanu profesionalna se prosudba pretvara u artikl koji se krmči - a za relikte onog što se zove “dostojanstvo književnosti” to je mnogo gora pogibelj nego što su to bestseler uraci friške miljenice Karlsruhea.

Ono što, međutim, ovoj aferi daje osobit začin, to je činjenica da je jedan od ljudi koji su, izgleda, tražili novac za objavljivanje knjige i službeni “frontmen” nakladničke branše, izvjesni Valter Lisica. Spomenuti Lisica dugo je već “ve de” ove branše i u tom je razdoblju u očaj bacao ljude od knjige niskom skandaloznih postupaka i izjava. No, ništa što je dosad učinio ili rekao ne čini mi se ni izdaleka tako zazornim kao ovo.

Naime, čovjek koji bi trebao skrbiti o solidnosti vlastite branše, kojem bi posao bio braniti kriterije i razdvajati žito od kukolja, uhvaćen je in flagranti kako vlastitu profesiju potkopava u srži. Po tko zna koji put u nas, Lisici smo dali nek se brine o kokoškama, a kad se lija poslužila, svi se pravimo da to nije tako strašno: “snaš’o se čovjek”, “to je realnost”, “svi to rade”. Ta “realnost” u kojoj “svi to rade” i dovela nas je tamo gdje smo.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )