Harry Mulisch : Procedura

Kada se roman uzme u ruke obično se pogleda njegova prva i zadnja rečenica. To su autorski znakovite rečenice. Ulazna i izlazna vrata. Netko više voli provjeriti prvu, netko zadnju. U prvoj rečenici autor hvata čitatelja. Recimo, najčešća prva rečenica glasi: «Zazvonio je telefon». Kratka, jasna, bučna, sugerira iznenadnu radnju. No ona i otkriva štancerskog, lijenog pisca. Evo recimo nizozemski klasik Harry Mulisch, autor «Atentata», «Siegfrieda» i «Otkrivanja nebesa».

U prvoj rečenici svog romana «Procedura»Mulisch piše: «Da, naravno da bi mogao onako s neba pa u rebra započeti rečenicom: Zazvonio je telefon. Tko zove? Zašto? Sigurno je nešto važno jer ne bi ovako otvarao dosje. Uzbuđenje! Akcija! Ali ovoga puta ne ide tako. Ni približno tako»... U prvoj rečenici pisac bi trebao ugrabiti pažnju čitatelja. Mulisch - koji svoj roman naziva «dosjeom» - zafrkava se s s tim književnim stereotipom. Namjera mu nije privući čitatelja tekstu. Dapače. Zato je tu i upozorenje kako se ovdje stvari «neće odvijati tako».

I zbilja, prvo poglavlje «Procedure», vrtoglavo je kompliciran tekst. Iako dugačak samo šest kratkih knjiških stranica kroz tekst o Sefer Jeziru, «Knjizi postanka», nemoguće se probiti. Čitatelj ne zna što bi s njime počeo. Da li ga još jednom pročitati? Da li ga ignorirati? Možda sve treba shvatiti na nekoj impresionističkoj razini - jednostavno, zaključiti da se tu možda i ne može sve pohvatati, te probati krenuti dalje, u nadi da će slijedeća poglavlja možda otkriti nešto više. I zbilja, na početku drugog poglavlja Mulisch piše: «Vidiš, namjera nam se ostvarila. Ostali smo sami. Ostali nečisti čitatelji pobjegli su glavom bez obzira... Pa na što ovo sliči! Čuo sam ih kako viču...»

Kada je rastjerao većinu čitatelja Mulisch u opuštenijem tonu nastavlja s «Procedurom». Od priče o rabinu Loewu, koji je krajem XVI st. uz pomoć kabalističkog teksta od gline stvorio Golema, do biologa Victora Werkera koji je četiri stoljeća kasnije iz nežive tvari uspio pokrenuti život, raspliće se vrlo zanimljiv roman-esej o božanskom poslu stvaranja života. Mulisch izvanredno pokriva temu. Legende se miješaju sa znanstvenim činjenicama, znanost s Werkerovim pismima mrtvorođenom djetetu, a ispovjedni ton romana sa znanstvenom fantastikom koja se u međuvremenu upravo počela događati.

Još početkom XIX stoljeća čovjek je stvorio prvu organsku tvar. Njemačkom kemičaru i mineralogu Friedrichu Woehleru pala je na pamet jednostavna ali dijabolična ideja. Odlučio je pomiješati neke anorganske spojeve kako bi dobio urin: organsku tvar! Do toga trenutka svi su bili uvjereni da organski spojevi mogu nastati samo uz pomoć posebne «životne sile». Woehler je mokraću zamiješao uz pomoć nekoliko epruveta. O tome je napisao: «Mogu pripremiti ureu bez bubrega. Svjedok sam najveće tragedije znanosti: ubojstva predivne teorije ružnom činjenicom».

Kao što je Woehler, izbrisavši granicu između anorganske i organske kemije, učinio kraj teoriji o životnoj sili, tako je i Mulischev znanstvenik brisanjem granice između kemije i biologije izbrisao metafizičku granicu. «Porodili smo živo stvorenje iz mrtvoga» kaže Victor Werker, anticipirajući otkriće Miroslava Radmana i njegovog tima koji je osam godina nakon izlaska «Procedure» objasnio mehanizam vraćanja u život mrtvog organizma. Zbog tog «čuda života» Werker kaže da bi u nekom drugom vremenu sigurno završio na lomači. Slična sudbina tada bi zadesila i Radmana. Jer život proizveden ili objašnjen u laboratoriju «uništava temelje svetosti života; još konačnije nego bezbožno prakticiranje pobačaja i eutanazije»...

Ukratko, ozbiljno štivo: pomalo komplicirano, ali povremeno i vrlo duhovito. Mulischu ne manjka ambicioznosti. Na internetu se mogu pronaći i podsmješljivi komentari na temu autorovog «pametovanja». U «Proceduri» niti razgovor bivših ljubavnika ne može proći bez raznih referenci. Ali niti bez autoironičnosti.
«Ni u što više nisam siguran. Niti u to da nije moguća brzina veća od brzine svjetlosti» lamentira Victor Werker u kasnonoćnom telefonskom razgovoru kojim pokušava vratiti staru ljubav. Nastavljajući: «Što je preostalo od Freuda? I od Lenjina? Takva sudbina bi mogla zadesiti i Einsteina».
«Freud, Einstein, Lenjin... o čemu zapravo razgovaramo?» pita ga već iznervirano bivša supruga.
«Da se i među nama još može dogoditi nemoguće» odgovara zaljubljeni Prometej suvremene biologije.