Henry David Thoreau : Walden (ulomci)

Henry David Thoreau, foto: Benjamin D. Maxham

Walden Thoreau Henry David

Henry David Thoreau, esejist, pjesnik, praktični filozof i predani abolicionist iz Nove Engleske rođen je 1817. godine u mjestu Concord u Massachusettsu. Iako je uspješno završio studij latinskog, grčkog i njemačkog jezika pri Sveučilištu Harvard, nije odabrao profesionalnu karijeru, nego je odlučio sačuvati svoju slobodu i posvetiti se stjecanju iskustava onkraj materijalistički i racionalistički ustrojena svijeta u potrazi za duhovnim uvidima i autentičnosti. Ralf Waldo Emerson, po nekima otac suvremene američke književnosti, a Thoreauov prijatelj i mentor pa i susjed, upoznao ga je s filozofskim postavkama transcendentalizma, koje promiču ljubav prema prirodi i autonomiju pojedinca i njegovu samodostatnost te je usklađuju sa žudnjom za duhovnim iskustvom koje nadilazi razum i materijalni svijet. Iako ih je prihvatio i počeo živjeti svim svojim bićem, za razliku od Emersona, koji ga je nadahnuo da i sam počne pisati te mu pomogao u objavljivanju nekih pjesama i eseja, umjesto na um, Thoreau je idealizam toga vremena više prilagodio svom temperamentu i svoj fokus usmjerio na prirodu.

Kako je sredinu 19. stoljeća u Americi obilježila recesija, tiha patnja bila je sveprisutna. To, kao i sve snažnija usmjerenost društva na stjecanje materijalnih dobara, nagnalo je Thoreaua da se 1845. godine na dvije godine povuče na jezero Walden kako revolucionarnim projektom pobudio zanimanje ljudi, počeo je pisati eseje koje je na kraju objavio sakupljene u ovoj knjizi.

Pišući o temama kao što su ekonomija u kojoj na pragmatičan način i detaljno otkriva koje su to istinske potrebe čovjeka; o izgradnji kuće koja je posve funkcionalna i čvrstih temelja, a bez sjajnih dekoracija; o ispraznosti velebnih građevina i blještavila; o nadničarenju kojim čovjek može sačuvati vlastitu neovisnost i samodostatnost; o samoći kao o načinu da osoba čuje vlastiti autentični glas, umjesto da se povodi za drugima; o prirodi, životinjskim prijateljima, o prijateljskoj razmjeni mišljenja, o uzgoju vlastita voća i povrća, Thoreau na meditativan način kontemplira o samodostatnom, produhovljenom, autonomnom i slobodnom življenju u skladu s prirodom. Istodobno temeljito propituje život u civiliziranom društvu.

Thoreau se iz trenutka u trenutak vješto prebacuje iz uloge u ulogu: od duhovnog prosvjetitelja koji nas na romantičarsko idealistički način vraća prirodi do učitelja, istraživača, britkog kritičara koji progovara o manjkavostima civiliziranoga društva u ime onih kojima je siromaštvo ukralo glas, građanskog neposlušnika koji odbija društvene namete, vođe koji nas budi iz kolektivne nesvijesti i konformizma te u nama jača poriv da ponovno počnemo propitivati autoritete, upitne zakone ili društveno  prihvaćena saznanja koja već sutra mogu postati smiješna. No on je i satiričar koji ovu svoju studiju posvećenu djelovanju, dokoličarenju, autonomiji i individualizmu vješto obogaćuje otrežnjujuće humorističnim pogledima na opsesivnu ljudsku usmjerenost na izvanjski svijet.

Premda je knjiga "Walden" u vrijeme kad je tek objavljena doživjela skromnu popularnost, s vremenom je prerasla u klasik nadahnuvši mnoge, između ostalog i Martina Luthera Kinga ml. i Mahatmu Gandhija. U recima ove knjige izmjenjuju se univerzalna pitanja i odgovori, vješto utkani u osvrt na američko društvo s početka 19. stoljeća. No, kako je naše vrijeme, i više nego što je to bila ondašnja puritanska Amerika, ispunjeno beskrajnim mogućnostima i prilikama, a ipak smo većim dijelom i dalje trpni, a ne djelatni i izjedaju nas tjeskoba i napetost koje nisu daleko od neizlječive bolesti, ovaj je priručnik o jednostavnom, duhovnom, holističkom življenju jednako relevantno štivo i danas. Isto tako, Thoreauova zamisao nije bila da napiše odu potištenosti, nego da svojim uvidima i iskustvom hvastavo probudi susjede i potakne ih na akciju te su ga zbog radikalnog pristupa očuvanju prirode nazvali „ocem environmentalizma“, a zbog njegova promicanja građanskog neposluha anarhistom. Kao i svaki veliki mislilac, on izmiče kategorijama, a njegove ideje i danas odzvanjaju jednakom žestinom te snagom svoje univerzalnosti i dalje imaju moć iz sna prenuti sve uljuljane u zoni ugode.

Merima Nikočević Ibrahimpašić
 

Veći dio luksuza i brojne takozvane životne udobnosti ne samo da nisu neophodne nego su i stvarne prepreke napretku čovječanstva. U odnosu na luksuz i udobnosti, oni najmudriji uvijek su živjeli jednostavnije i skromnije i od onih siromašnih. Nitko nije bio siromašniji u odnosu na izvanjska bogatstva ni bogatiji unutarnjima kao što su to bili drevni kineski, hinduistički, perzijski i grčki filozofi. O njima ne znamo mnogo. Začudno je da o njima znamo i ovoliko koliko znamo. Isto vrijedi i za reformatore te dobročinitelje novijeg doba. Nepristran i mudar promatrač ljudskog života može biti samo onaj tko je zauzeo dobar položaj, odnosno dobrovoljno odabrao život u siromaštvu. Plod luksuznog života je luksuz, bilo da se radi o poljoprivredi, trgovini, književnosti ili umjetnosti. Danas ima predavača filozofije, ali ne i filozofa. Ipak, lijepo je predavati jer je nekada bilo lijepo živjeti. Biti filozof ne znači samo tankoćutno razmišljati, čak ni utemeljiti školu, već toliko voljeti mudrost da se živi prema njezinu diktatu, životom ispunjenim jednostavnošću, neovisnošću, velikodušnošću i povjerenjem. Na taj način moguće je riješiti neke od problema i to ne samo teoretski nego i praktično. Uspjesi velikih učenjaka i mislilaca obično se smatraju salonskima, ne kraljevskima, ne muževnima. Oni se snalaze tako da se samo prilagođavaju, kao što su to činili i njihovi očevi, i ni na koji se način ne nastavljaju na onaj plemeniti soj ljudi. Ali zašto čovječanstvo neprestano nazaduje? Zbog čega obitelji izumiru? Što je to u luksuzu što slabi i uništava narode? Jesmo li sigurni da toga nema i u našim životima?

***

Neki od mojih najugodnijih sati bile su duge kišne oluje u proljeće ili jesen, koje su me vezale uz kuću i popodne i prijepodne, umirenog njihovom neprekidnom grmljavinom i pljuštanjem; potom bi rani sumrak uveo dugu večer u kojoj su mnoge misli imale vremena ukorijeniti se i razvijati. Tijekom tih teških sjevernoistočnih kiša koje su i seoskim kućama bile kušnja kada su služavke spremno stajale s krpom i kantom pred ulaznim vratima kako bi zadržale poplavu, a ja sam sjedio iza vrata u svojoj kućici koja je sva bila ulaz, i potpuno uživao u njezinoj zaštiti.

Tijekom jednoga žestokog grmljavinskog pljuska munja je pogodila velik smolasti bor na drugoj strani jezera te napravila izrazito uočljivu i savršeno pravilnu spiralnu brazdu, od vrha debla do dna, duboku jedan palac ili više, a široku četiri-pet palaca, kao da ste izradili žlijeb na štapu za hodanje. Neki sam dan opet prošao onuda i zaprepastio se pogledavši uvis i razgledavši taj trag, sada jasnije neko ikada, a na mjestu koje je osam godina prije udarila strašna i neodoljiva munja iz bezazlena neba.

Često mi ljudi kažu: "Pomislim da ćete se dolje osjećati usamljeno i poželjeti biti bliže ljudima, naročito za kišnih i snježnih dana i noći.” U napasti sam da takvima odgovorim kako je cijela ova zemlja koju nastanjujemo tek jedna točka u svemiru. Što mislite koliko su daleko dva najudaljenija stanovnika one tamo zvijezde, čija se širina koluta ne može izmjeriti našim instrumentima. Zašto bih se osjećao usamljenim? Nije li naš planet na Mliječnoj stazi? To mi se ne čini najvažnijim. Kakav je to prostor koji odjeljuje čovjeka od njegovih bližnjih i osamljuje ga? Otkrio sam da nema toga napora nogu koji može naročito zbližiti dva uma. U čijoj blizini najviše želimo boraviti? Zasigurno ne u blizini brojnih ljudi, željezničke postaje, poštanskog ureda, krčme, društvenog doma, školske zgrade, trgovine, Beacon Hilla ili Five Pointsa, gdje se ljudi ponajviše okupljaju, već blizu vječnog izvora našega života koji, kako smo to i otkrili svim svojim iskustvom, teče iz njega baš kao što i vrba raste uz vodu i prema njoj usmjerava svoje korijenje. U tome će se naravi razlikovati, ali to je mjesto na kojem će mudar čovjek iskopati sebi podrum.

Lako zaboravimo da sunčev pogled ne pravi razlike između naših obrađenih polja, prerija i šuma. Svi oni podjednako zrcale i upijaju njegove zrake, a obrađena polja čine tek djelić veličanstvene slike koju ono promatra tijekom svoga dnevnoga puta. Sunce promatra cijelu zemlju kao podjednako obrađen vrt. Stoga bismo blagodati njegove svjetlosti i topline trebali primati s razmjernim povjerenjem i velikodušnošću. I što ako cijenim sjeme ovoga graha i berem ga ujesen? Ovo široko polje što sam tako dugo gledao ne gleda mene kao svojega glavnog obrađivača, već odvraća pogled od mene prema pogodnijim utjecajima koji ga navodnjavaju i ozelenjuju. Ovaj grah ima plodove koje ne ubirem ja. Ne raste li on djelomice i za svisce? Pšenični klas (na latinskom spica, zastarjelo speca, od spe, nada) ne bi trebao biti jedina nada ratarima; njegova jezgra ili zrno (granum od gerendo, rađajući) nije jedino čime on rađa. Kako nam onda žetva može propasti? Zar se neću veseliti i mnoštvu korova čije je sjeme žitnica za ptice?

Razmjerno je od male važnosti pune li polja ratarova spremišta žita. Pravog poljodjelca neće mučiti tjeskoba, kao što se ni vjeverice ne brinu hoće li šuma ove godine roditi kestenjem ili neće, i svakoga dana završavaju svoj posao, odričući se svakoga prava na plodove svojih polja i žrtvujući u svom duhu ne samo prve nego i posljednje plodove.

Henry David Thoreau

Walden : Život u šumi

• Prijevod: Suzana Szabo
• Planetopija 11/2019.
• 316 str., meki uvez
• ISBN 9789532574234

'Walden: Život u šumi' je kultni klasik koji u vremenu katastrofične ekološke krize i društvenih problema donosi nenadanu inspiraciju, ali i pouku iz 19. stoljeća od kojeg se i nismo tako značajno odmakli kako to ponekad mislimo. Thoreau se povukao 1845. u šumu kraj jezera Walden u Novoj Engleskoj gdje je nešto više od dvije godine živio u kolibi koju je sam izgradio.