Hrgović rudar lopte

U vrijeme kad sam bio tinejdžer i kad se u ovoj zemlji igralo nešto što se moglo zvati ozbiljnim nogometom, Hajduk je bio ozbiljan i važan klub, a u njegovoj ekipi najozbiljniji igrač bio je Ivan Buljan. Buljan je bio suhi, šutljivi Imoćanin, defenzivni vezist kojem nogomet nije prštao od poteza, čovjek koji se savršeno uklapao u tu eru racionalnog, inženjerskog loptanja. I ponašanjem na terenu Buljan je ostavljao dojam nezainteresiranog, trudbenog radnika. Nikad u karijeri mislim da se nije ni nasmijao. Izgledao je uvijek kao radnik koji je upravo ušao u visoku peć.

Krajem sedamdesetih, domogao se milijunskog transfera u Bundesligu. Podsjećam, bilo je to doba kad su se vikendice masovno zidale, ali u javnoj sferi vladao je licemjerni prijezir prema materijalnom. Svi su nogometaši u to doba za novine kazivali kako u inozemstvo odlaze jer žele naučiti jezik ili proširiti obzore. Buljan ne: nesimpatični imotski arbajter jedini je izravno rekao: ja sam radničko dijete i u mene doma dinar se cijeni.

Mirko Hrgović nije Imoćanin, nego Sinjanin. Hrgović nije ni tako dobar igrač kao Buljan: Buljan je bio europska klasa, Hrgović je tek par sezona odigrao u srednje dobrom njemačkom ligašu. Ali, Mirko Hrgović i Buljan imaju nešto što mi se svisoka, s okuke tribina, čini slično. Hrgovića sam niz godina gledao kako igra u prvoj momčadi Hajduka, momčadi koja je u to dobra prolazila faze od slabe do gore i u kojoj je on često bio jedino zdravo tkivo. Gledao sam Hrgovića kako špana po lijevoj strani, kako zabija golove i skriva svoj defekt sporosti i loše desne noge.

Sve to vrijeme Hrgović je na terenu imao lice radnika koji radi svoj posao. Izgledao bi sabrano, namršteno i pomalo umorno, onako kako izgledaju rudari kad ulaze u okno, kako je izgledala prva smjena Jugoplastike ili škvera. Nisi tu vidio radost ni glamur, nego lice čovjeka koji radi za dnevni kruh. Tako su nekad, prije estradizacije, izgledali engleski nogometaši iz Leedsa ili Sheffielda. Bosmanov zakon i TV entertainment učinili su da engleski nogometaši tako više ne izgledaju: engleski igrači danas su družba s Benettonove reklame, a neglamurozno, radnički, springstinovski izgledaju danas nogometaši iz Bosne, Rumunjske, i katkad iz Hrvatske.

Hrgović je čovjek iz sinjske krajine, zelenog i radinog kraja za koji i većina vas čitatelja Jutarnjeg (priznajte) misli kako je brdski Twin Peaks, zemlja ludih ubojica, silovatelja i troglodita. I za nas s mora sve iza brda predugo je bila tek poopćena, generička "vlaška", a jedna od karakteristika tog Međuzemlja bila je i ta da su ljudi tamo slabi na Dinamo. U nas uz obalu Dinamo se po definiciji mrzilo, to je bilo Mi i Oni, Vatra i Voda.

Gore uz granicu moglo se zamisliti da Dalmatinac navija za modre, a ako i nije navijao za modre, moglo se zamisliti da se uz bevandu pjeva "bila i plava skladna je boja" i "Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska, s njima se ponosi čitava Hrvatska". Za nas uz obalu - u dubokim njedrima stabilne, mletačke, sesilne civilizacije - to je bila blasfemija, negiranje cijelog smisla navijanja. U sinjskoj krajini, franciskanskoj graničarskoj regiji, takvo što je bilo samorazumljivo.

Ne znam iz kakve je kuće ponikao Hrgović i je li se u njega doma pod odrinom od loze i jutenih vreća pjevalo "bila i plava skladna je boja". Ali, pokušavam ući u mozak ljudi koji su pjevali "bila i plava..." i zamisliti kako im mora izgledati ono što sada vide: što moraju osjećati danas kad gledaju kako maksimirski sjever prijeti upadom u teren zbog bivšeg Hajdukova igrača, kako na maksimirskoj tribini visi krpena lutka s Hajdukovim dresom, a na splitskim se Firulama kočoperi gigantski grafit koji Hrgovića optužuje da je "Srbin" (!) jer je prešao u  - "Dinamo"!

Kao u nekom filmu u kojem su pomiješane role, modri i bijeli fanatici jedni druge optužuju za "srpsko ime to", proglašavaju da su ZG i ST = BG, a pri tom Srbi i Beograd služe kao literarna figura, papirnato opće mjesto, nešto kao renesansni Crni Moro, jer u ovom ratu nema Srba, samo Hrvati tu jedni druge bijesno grizu za gnjate poput nahuškanih pit bula. A u središtu svega toga jedan je šutljivi sinjski pečalbar, čovjek koji nogomet igra s umornim izrazom jamskog kopača, koji je sve do na kraj svijeta išao za loptačku nadnicu, i koji izgleda može igrati na svakoj točki globusa osim jedne - Maksimirske 126.

Nogometni savez, suci i policija sad najavljuju novi val represije, obećavaju da će sa stadiona ukloniti nasilje i mržnju, i najavljuju da će na stadion opet dovesti obitelji i djecu. Pri tom se svi od Vlatka Markovića do ministra policije pozivaju na Englesku i Maggy Thatcher. Ali, postoji s tim u vezi jedan krupni nesporazum.

Od osamdesetih naovamo Thatcher i njezini nasljednici zaista su minimizirali stadionsko nasilje i na tribine doveli buržoaziju, djecu, žene i šminkere. Učinili su to tako što su nogomet od radničkog opijuma za narod "presložili" u granu neoliberalne industrije zabave, raskošni i glamurozni šou skupih karata i punog komfora. S engleskih stadiona nestali su huligani, ali su i s engleskih travnjaka nestali oni stari otočki igrači, krezubi, ćelavi blue collars, ljudi koji su umnogome bili slični Hrgoviću i dolazili iz sličnog svijeta. Nogometaši danas izgledaju kao zvijezde diskopodija, klubovi imaju dionice na burzi, a utakmice se prenose s dvanaest kamera. Da biste ubili plemenske ratove, morali ste nogomet apgrejdati da postane pravi, istinski šou.

I to je razlog zašto ni Marković, ni branitelji, ni suci, ni policija, ni Hrgovićeva mama iz cetinske krajine ne mogu ukloniti mržnju iz hrvatskog nogometa. Ne mogu, jer je mržnja jedino preostalo što našem ligaškom nogometu daje smisao. Nema, naime, u njemu ni diskozvijezda, ni spektakularnih golova za replay, ni stadiona s reflektorima, ni dvanaest kamera, ni tradicionalnih klupskih boja, a pogotovo nema natjecateljskog smisla. I kad svega toga nema, kad se nogomet ne može nametnuti kao središnji šou, onda taj šou otimaju navijači.

Navijači su postali sami sebi svrha, oni pokušavaju ispuniti svojim izvitoperenim "sadržajem" ono što je na travnjaku postalo besadržajno i besmisleno. U tom svijetu, ne možete vezivati zastave i pjevati "bila i plava..." Ne možete reći: nogometaši su profići, it's just a job. Za klince s okuke to više nije samo "job", jer da se mjeri samo posao i tržište, naš bi nogomet potonuo u amaterizam. Njemu glavu nad vodom bankrota drže iracionalne strasti.
 
A te strasti postale su toliko jače od nogometa samog da sad one postavljaju pravila i pune novinske stupce.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )