Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Edo Popović • 19.05.2005.

Hrvatske noći u Walesu

E. Popović i B. Radaković

FAK U VELEPOSLANSTVU

Utorak, 03.05.

Festival A književnosti (FAK) službeno je upokojen. To, međutim, uopće ne sprečava neke pisce koji su na njemu sudjelovali da se povremeno okupe i dobro zabave. Ovom prilikom mjesto okupljanja je hrvatsko veleposlanstvo u Londonu. Iako institucije nisu fermale FAK, niti je tvrda jezgra FAK-a fermala institucije, ova jednovečernja «protuprirodna» veza izvrsno je funkcionirala. Riječ je o zabavi koju je povodom ulaska zbornika «Croatian Nights» u britanske knjižare priredio hrvatski veleposlanik u Londonu Joško Paro.

U London sam doputovao oko podne. Samo sam ubacio stvari u sobu u hotelu Tavistock i krenuo u pub Friend at Hend na Russel Squareu. Tamo me čekaju Boro Radaković i njegov prijatelj Richard Berry, storyteller iz Cardiffa. Uskoro nam se pridružuje i ekipa iz V.B.Z.-a, Boško Zatezalo i Nenad Rizvanović. Ručak u tajlandskom restoranu u Sohou, a onda se razilazimo. Vrijeme do zabave provodim u Spanish Baru u Oxford Streetu, ugodnoj rupi s juke-boxom punim rocka iz šezdesetih, reggaea i punka.

Hrvatsko veleposlanstvo u dobrom je susjedstvu. Petnaest koraka niže nalazi se kuća u kojoj su živjeli George Bernard Shaw (od 1887. do 1898.) i Virginia Woolf (od 1907. do 1911.). Nisam prvi na zabavi, preduhitrio me Tony White. A onda jedan po jedan kapaju Matt Thorne, Boško Zatezalo, Boro, Anna Davis, Salena Saliva, Nicholas Blincoe, Gordan Nuhanović, vlasnik i urednik Serpent's Taila Pete Ayrton, Toby Litt, John Williams, Niall Griffiths, Jelena Čarija... Prizemlje veleposlanstva postaje pretijesno za društvo koje se tamo okupilo. Loš sam u procjenama, ali pretpostavljam da se tamo muvalo nekih stotinjak uzvanika. Pozdravni govori kratki su, kako i priliči. Govor Joška Para zeznut je i vrlo duhovit, čime je pokazao da jako dobro zna s kime ima posla. «What the FAK writers are doing in Croatian Embassy», zapitao se Paro na početku govora.

Inače, Joško i ja dugo se znademo; krajem osamdesetih kratko vrijeme radili smo zajedno u «Atlas Airtoursu», a evo, sad je on Njegova Ekselencija, a ja sam pisac. Ne znam tko je lošije prošao u toj podjeli karata.

Zabava odmiče, ali vina ne nestaje. To je čudno, objašnjava mi Tony. Kaže da ovakve zabave ne traju dugo. Društvo se raziđe čim nestane cuge, što obično bude petnaestak minuta nakon početka zabave, a ovdje smo već puna dva sata. U međuvremenu, zabava se preselila na pločnik ispred veleposlanstva, jer unutra pušenje nije dozvoljeno. Tada nisam ni slutio da će me naljepnica s prekriženom cigaretom bacati u očaj tijekom desetodnevne ture po Walesu.

Negdje iza devet sati odlučujem se pridružiti Williamsu i Griffithsu u pubu na uglu, gdje njih dvojica, kao zagriženi «crveni», prate utakmicu Chelsea - Liverpool. Katastrofa od tekme. Kao da igraju talijanski klubovi.

SUSRET U PODZEMNOJ

Srijeda, 04.05.

Nekoliko milijuna ljudi jutros gmiže londonskim ulicama. Dolje u onim cijevima, na peronu podzemne u Eustonu, također ludnica. Vlakovi kasne. Jelena Čarija, njezin suprug Tommy, neviđeno simpatičan Amer, k tomu muzičar heavy-metalac, i ja čekamo vezu za željezničku stanicu Paddington. Meni je super, imam neki minijaturni kofer, ali se Tommy bori s dva ogromna, ali fakat ogromna kofera, Jeleninim i svojim. Gledam ga i zahvalan sam supruzi što nije izrazila želju da mi se pridruži na ovoj turneji. Gledam ga, velim, ali mi uopće ne pada na pamet da mu ponudim pomoć oko kofera. Nisam ga ja tjerao da se ženi, a kad se već dobrovoljno oženio, neka se sam nosi s tim problemom.

I tada, usred te gužve, naletimo na Johna Williamsa. Ponekad mjesecima ne vidim svoje prve susjede u Utrinama, a ovdje, u ovom jebenom mravinjaku od grada, u kojem poznajem nekih deset ljudi, naletim na čovjeka koji uza sve to živi u Cardiffu. Dobro, John lovi vlak za Cardiff kao i mi, zajedno ćemo na turneju po Walesu, ali svejedno. Ovaj susret tumačim kao dobar znak.

Boro nas čeka na stanici. On i ja manijakalno pušimo u cafe oazi gdje nema onih jebenih naljepnica, palimo cigaretu na cigaretu, jer sljedeća dva i pol sata koliko ćemo provesti u vlaku važi sado-nacistički zakon o zabrani pušenja. Bošku i Rizvi situacija se nešto zakomplicirala pa ne idu istim vlakom kao i mi. U Cardiff, kao poklon, nose hrvatski prijevod Williamsove antologije «Wales, half Welsh». Njima će kasnije situacija dodatno zakomplicirati, pa će u Cardiff doći poprilično raštimani.

Cardiff poznajem iz Johnovih romana. Bute Town, Bute Street, rijeka Taff, Tiger Bay, St Mary's Street i tako dalje. Međutim, Cardiff koji ću upoznati u sljedeća dva dana nema nikakve veze s Cardiffom iz njegovih romana. Zato jer John piše o gradu kojeg više nema. Uostalom, kao da mi i pišemo o nečemu drugom, nego o stvarima u nestajanju.

Na kolodvoru nas čeka Ceri Jones iz Wales Arts International, koji je organizator turneje. Fura nas u Lincoln House Hotel u ulici Cathedral. Ne samo u toj ulici, u cijelom su kvartu kuće užasno nalik jedna drugoj, ta legendarna viktorijanska gradnja, i cijelo si vrijeme mislim kako je dobro što više ne ločem, jer nema šanse da bih čak i lagano nadrman uvečer pogodio pravu kuću.

Svejedno, sobe su udobne. Kičaste, ali tople. Tu je i legendarni lonac za grijanje vode, lijep izbor kave i čajeva, ali je, u kurac, pušenje zabranjeno. Pušiti se može samo u baru, što, pokazat će se, uopće nije loša varijanta.

(NASTAVLJA SE)

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –