Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 23.02.2008.

Hrvatski privilegij

Premda je otad prošlo više od četvrt stoljeća, točno se sjećam dana kad sam prvi put čuo za ono što se danas zove "kosovska kriza". Bilo je to u kasno proljeće ili ljeto osamdeset i prve, Tito je bio mrtav tek godinu dana, a ja sam s tadašnjom osmoškolskom ekipom nakon nogometa sjedio na zidiću pokraj Kineskog zida u Splitu. Tada je netko - a mislim da je to bio sin jednog vojnog liječnika - natuknuo kako se na Kosovu Albanci bune. Oni demonstriraju, odao nam je, a u novinama o tome nema ništa.

Bilo kome tko je u to doba vjerovao u jugoslavensku multikulturalnu "nevinost", tih je ranih osamdesetih kosovska kriza izgledala kao strašni, neuklonjivi madež na licu. Cijela jedna generacija tih je godina otkrila da postoji cijeli jedan narod koji je u Jugoslaviji utamničeni podstanar. Što je još važnije, shvatila je da je to s kosovskim Albancima neka ružna tajna, o kojoj nam ne vele ništa, a ako nam ne vele ništa, to znači da se novinama ne smije vjerovati i da je sve uokolo možda isto tako laž. Mene je, kad sam imao petnaest godina, ta spoznaja jako dojmila.

Tadašnji jugoslavenski federalizam bio je zamršeni sklop koji je postupno nastajao desetljećima, kao neka sadrena nakupina. Bio je to kompliciran, alogičan i osjetljivo ugođen sustav koji je počivao na smjesi represije i ugađanja, a jedini preduvjet da se ne raspukne bio je da ga se ne propituje i da ga se ne dira. Tadašnja federacija bila je poput kule od špila karata koja stoji uspravno jedino ako se svi suspregnu i ne dišu. Taj korzet samoustezanja, međutim, pukao je na Kosovu. Na Kosovu su živjeli jedini Jugoslaveni koji su bili tako očajni da ih nije bilo briga ništa izgubiti - ni vikendice, ni šoping u Trst, ni potrošačke kredite.

S druge strane, Kosovo je bilo točka na kojoj se "palio" najopasniji, najfrustriraniji i najdublje zatrpani od svih jugoslavenskih nacionalizama - onaj najvećeg naroda, Srba. Uvijek se kaže da je s Kosovom jugoslavenska kriza počela, ali to nije tek kronološki fakt, to je dubinski uzročno-posljedični uvid. Kosovo je bilo prvo bačeno domino, poslije su slijedila sva druga. Ono što je slijedilo, danas potiskujemo u mentalni "denial": stotine tisuća mrtvih, milijuni raseljenih, spaljene regije, neopisiva zvjerstva zbog kojih se uljuđeni svijet i dandanas nad nama zgraža, i ne pravi pritom velike razlike tko je koje vjere. A nakon što je sve to prešlo, nakon četvrt stoljeća krvi, gareža i trapnji priča se vratila na početak. Kosovo, ta G-točka koja potpiruje balkanski trans, ispisuje zadnje poglavlje postjugoslavenske priče.

Hrvatska danas u cijeloj toj stvari stoji po strani i uzima si taj privilegij da o svemu tome s Kosovom u vezi nema baš nikakvo mišljenje. To da se pravimo da nas se sve to ne tiče, to je privilegij: taj privilegij posljedica je političke nezavisnosti, pa ako nas je hrvatska nezavisnosti u mnogočemu ili u gotovo svemu podosta razočarala, kosovska kriza jedna je od onih stvari gdje možemo uživati u njenim produktivnim plodovima. To da o Kosovu ne moramo imati stav, to je povlastica.

Tu povlasticu mnogi nemaju, recimo nemaju je Bosanci, Makedonci, Crnogorci.  Čini se, međutim, da u Hrvatskoj postoji podosta ljudi koji bi se te povlastice rado lišili. Među našim sugrađanima - i Srbima i Hrvatima - čini se da ima onih koji bi latentni kosovski "rat" rado uvezli i produžili ga voditi ovdje kod nas.

Sredinom ovog tjedna, upravo u vrijeme kad je kosovska tenzija bila na vrhuncu, tijekom noći su na pulskim ulicama odjeknule dvije eksplozije. U razmaku od svega dvadeset minuta, eksplodirala su dva dostavna kombija dvojice albanskih pekara od kojih jedan - paradoksalno - čak i nije Kosovar, nego makedonski Albanac. Iste noći, rođak jednog od dvojice zanatlija primio je i političku SMS prijetnju u kojoj se minerska rabota nedvosmisleno povezuje s kosovskom krizom, ili je bar onom tko ju je poslao bilo stalo da se povezuje. Sve se to događa u Istri, kraju Hrvatske koji važi za manjinski liberalni raj, ali i kraju zemlje koji je ‘45. ostao ispražnjen, pa je prazninu nakon egzodusa Talijana popunjavala jugoslavenska imigracija.

Ako sve to skupa nije naprosto dimna zavjesa, onda znači da su pripadnici jedne manjine nacionalnu politiku odlučili preseliti na novu bojišnicu. Ono čemu danas svjedoče Istrani, situacija je s kojom su se tijekom desetljeća suočavali stanovnici Melbournea, Kranja ili Frankfurta. Kao što su Srbi i Hrvati "izvozili" svoje omraze i mlatili se po australskim i njemačkim ulicama nakon teniskih mečeva, vaterpolo finala ili utakmica Melbourne Knightsa, tako sad Srbi u Istru "izvoze" rat kojem tamo nije mjesto.

A, s druge strane, nije da baš nema ni Hrvata kojima je taj "import" mrzak. U ovom slučaju, doduše, spomenuti Hrvati nisu ništa minirali ni ugrozili ničije tijelo, a jedina materijalna šteta koju su počinili je komad spaljena platna. Ali, javni performans četrdeset BBB-a koji su u Zagrebu spalili srpsku zastavu i zajedno s Torcidom pokušali u Vukovaru napraviti mini-miting, u biti je također "uvoz" rata za koji bismo mi ostali ipak rado da ostane izvan granica.

Pokušavam zamisliti kako misle glavuše tih klinaca koji su prekjučer, s toliko gorljivosti, "zauzeli stranu" u kosovskom srazu. Sumnjam da je i jedan od njih bio rođen 1981. kad sam prvi put čuo da se šuška o kosovskoj krizi. Ne vjerujem da je itko od njih bio ni u Srbiji ni na Kosovu, što ja jesam. Kako su u školu jamačno krenuli nakon ‘90., ćirilicu ne znaju i za nju vjerojatno misle da su "krivovjernički hijeroglifi", kako je to napisao jedan šovinist u web komentaru. Albanski također ne znaju, kao što ne znam ni ja, osim beštimje "čivše teze".

Ipak, ja sam u toj bivšoj zemlji živio četvrt stoljeća, putovao sam njom, kupovao sam kruh u albanskom selu kod Struge, služio sam JNA, a kad si služio, onda si morao upoznati nebrojene Kosovare, barem si malo upoznao taj svijet koji nam je fizički, ali često samo fizički blizu. O Kosovarima svatko moje generacije ima neku priču, a te priče često su bile rasističke. Ja se recimo sjećam jednog: nikad nisu kartali, ali su svi dobro igrali šah. Neuki seljaci koji izvrsno igraju šah, to je moj djelić kolektivne memorije o Kosovu. Priča o Kosovu mom naraštaju - ljudima preko četrdeset - pritišće tipke sjećanja. Kosovska priča za nas nije apstrakcija, to je opipljiva drama.

Za mulariju koja je u Zagrebu (a možda i onu u Puli) odlučila participirati u kosovskoj krizi, nije tako. Za njih, Albanci su tek oni koji su protiv Srba, a Srbi su, zna se, kartonski negativci iz stripa. Za njih su, međutim, isto tako apstrakcija i Albanci. Ti ljudi koji su od ‘81. doista svašta prošli, za domaće "angažirane" adolescente konkretni su onoliko koliko i Masai, Hutui i Tutsiji. Oni su tek kartonska marionete u zapletu koji pratimo preko oka.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –