HSP-ova preobrazba

Održava se
01.01.1901.

Bilo je to devedeset i druge ili treće, u grdno ratno vrijeme. Neokupirani dio Hrvatske spremao se na izbore, kampanja je bila u jeku, a u to doba - sjetite se - kampanje nisu bile tako besadržajne i dolično sive kao što su danas. U tom "anything goes" metežu u kojem su jednako sudjelovali i liberalni filozofi i olinjali fašisti, te je devedeset i neke sudjelovala i stranka prava.

Slobodni dio zemlje preplavili su njihovi bilbordi koji su se doimali kao neki sadomazohistički naci-šik. "Na ljutu ranu ljuta trava" bio je tada pravaški slogan, na plakatima sve crna koža i patent-zatvarači, a s tevea orio se song na ritam američkih marinaca: "oni kažu neovisna/a ja kažem nezavisna".

To je tada, devedesete, bio HSP. U vrijeme kad se činilo da u Hrvatskoj ne može biti gore, u doba kad je sloboda bila odložena, a nacionalizam uprljan, stranka se prava prodavala kroz slatki grijeh prijestupa. Bila je to stranka koja se dičila što je toliko drska da ima paravojnu postrojbu. Stranka koja se razmeće da će nas "odvesti do Zemuna". Tada i još dugo potom, stranka prava koketirala je s fašizmom taman toliko da uzbiba emocije onih koji su se na taj film tradicionalno furali.
 
Ali - još važnije - stranka prava prodavala je samu sebe kao nacionalističku opciju koja nije uprljana kunktatorstvom, koja se ne koleba i ne ulazi u kompromise, koja je pročišćena od tajkunskih svinjarija i nema veze s klimoglavim, realpolitičkim, brežnjevljevski ustajalim realitetom Tuđmanove piramide moći. Nisam se naravno nikad furao na taj film, ali dio mene može razumjeti mulariju koja jest. Pravaši su svojim "lookom", gardom i pozicijom s margine davali iluziju da u Hrvatskoj postoji nacionalizam koji nije isflekan sramotom tuđmanizma.
 
Gledajući pravaše kako prodaju tu priču, prisjećao sam se filmova i stripova koje smo gutali kad sam bio dijete, u komunizmu. U toj eri, epohi sivih bakarićevskih aparatčika, doba kad su "funkcioneri" lovili muflone a vojnici admiralima zidali vile, filmovi i pop-kultura imaginirali su neke čiste, stvarne revolucionare koji će doći s margine i pomesti svu tu bagažu u ime puritanskog komunističkog plama. Bilo je to kao u onom filmu "Posljednji podvig diverzanta Oblaka": svi su sanjali nekog komunista Oblaka koji će doći s nekog splava ili kolibe uz rijeku, mašingeverom otpuhati memlu i ideologiji vratiti staru, čistu polituru. Bila je to žudnja vladajuće kulture u času kad u stvarnosti ideologija smrdi po crkotini. I tada, komunistička Hrvatska trebala je Ramba koji će doći niotkuda i istjerati potkupljenu bagru.

U devedesetima i početkom ovog desetljeća, pravaši su sami sebe prodavali kao nacionalističku verziju diverzanta Oblaka, kao Cro-Ramba. U to doba, oprezno su pazili da ne ulaze u vlast jer su iz Haiderova primjera znali da prijestupnik kad dođe na vlast gubi zabranjenu draž. Lagano su golicali područje zabranjenog, ali nikad toliko da dobiju društveni crveni karton. U međuvremenu, regrutirali su neke pametne ljude koji su povremeno znali o čemu pričaju, što je u hrvatskoj politici rijetka iznimka. Iz nerizične busije opozicije zastupali su tvrdi nacionalni interes, prodavajući iluziju da se može biti suveren u ovako isprepletenom svijetu.
 
U jednom času, moglo se činiti da bi pravaši mogli biti korisni: jer, u vremenima kakva nam predstoje, nije loše imati eurospektični mrtvi kut, nije zgorega imati nekog tko sporadično postavlja zdravorazumska pitanja, među inim i pitanje svih pitanja - "zašto sve ovo?" U nekoj drugoj, paralelnoj zbilji, HSP je mogao biti takav korisni đavolji odvjetnik.

Ali, ta se paralelne zbilja nije dogodila. U ovoj zbilji, desilo se nešto drugo.

A tomu što se desilo svjedočili smo koncem prošlog tjedna. Na izbornoj skupštini HSP-a vječni prežidente stranke Ante Ðapić je unatoč izbornom debaklu u prosincu nanovo izabran za predsjednika stranke s turkmenistanskim skorom 604 glasa za i 26 protiv. Ðapić je pritom za izborni krah optužio HDZ i novine, te izružio sve one stranačke suradnike koji su stranci davali personaliti, ali su se uklonili pred njegovim grandomanskim egom. Svi oni - i kanadska policajka s Korčule Tomašić, i svetac patron otočana Tadić - preselili su se u onu ladicu u kojoj u totalitarnoj retorici završavaju otpadnici.

"To su izdajice", vrištao je Ðapić, smještajući dojučerašnje "diverzante Oblake" i "Rambo-mame" u drugu kućicu svog jednostavnog, crno-bijelog, manihejskog svijeta. Svjetina mu je aplaudirala. Kako ne bi: HSP danas i nije nego klub klimoglavaca, udruga ljubitelja neprikosnovenog djela svestrano neuspješnog vođe. Priča o "ljutoj travi" i slatkom prijestupu odavno je bačena niz drenažni kanal. HSP danas koalira sa svakim s kim stigne, od crvenih do žutih. HSP je stranka koja čak i u našoj nemoralnoj politici prednjači u klijentizmu.
 
U Splitu, pravaši su uvijek prvi kad treba povećati naknade za upravna vijeća, uvijek najgorljiviji kad treba zgrabiti fotelju, zaposliti rođu ili kuma. Od Požege do Dalmacije pokrivaju građevinske tajkune, održavaju živima razne Vlado-Zečeve, kadroviraju po domovima zdravlja i županijskim uredima, sitno šićare na javnim jaslama i - ukratko - poput prasaca uživaju u istom onom realpolitičkom ćumezu koji bi diverzanti Oblaci tobože imali otpuhati.
 
HSP je - ukratko - stranka u kojoj mogu disati samo anaerobna bića, ljudi pripravni živjeti pod kultom ličnosti i u plemenskom, predlegalističkom, predetičkom stanju. Slika i prilika onog u što se HSP pretvorio je i sam kapo Ðapić. Lažni magistar, krajnje neizuzetni čovo, čovjek čiji je civilizacijski obzor kuća na Viru s lažnim baroknim stupićima.

Izborna skupština jedne krajnje efemerne stranke sama po sebi ne bi zavrjeđivala ovoliko teksta. Ali, priča o usponu i kraju HSP-a priča je koja govori i o ponešto širim i općenitijim stvarima. U hrvatskoj politici ne postoji i nikad neće moći postojati nešto kao romantični nacionalizam. Romantični nacionalizam se onog časa kad se domogne moći razloži na svoje sastavne faktore. Jedan od njih je autoritarnost: uvijek se pretvori u kult ličnosti, u poslušnu klimoglavost i nepropitivanje vođe.
 
S druge strane, on mutira u plemenske i rođačke alijanse, u zaobilaženje zakona, uzvraćanje zasluga i "ima l' mene tute". Ono što se dogodilo s HDZ-om, dogodilo bi se i s HSP-om onda, a događa se i sad tamo gdje prigrabe bar i mrvu moći. Čistunski nacionalizam na duge staze ne opstaje kao politika - možda nigdje, a sigurno ne kod nas. Takozvano državotvorstvo na koncu uvijek izjede ono što tobože stvara: izjede zakone, izjede proceduru, izjede sistem - dakle, izjede državu.?

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )