Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Ante Nenadić • 06.10.2021.

Hubert Wolf : Papa i đavao

Hubert Wolf: Papa i đavao

Papa i đavao Wolf Hubert

Uvid u politiku odnošenja Vatikana prema Njemačkoj u razdoblju čeličnog stiska nacionalsocijalista i pripadajućih im satelita donedavno je bio sakriven iza vrata Vatikanskih tajnih (u značenju osobne imovine pape) arhiva i stoga bio predmetom najluđih zamisli u kojima se papa Pio XII., svjetovnog imena Eugenio Pacelli, kao i njegov prethodnik Pio XI., Achille Ratti, pojavljuju kao kontroverzne figure koje su svojom šutnjom o najvećem zločinu u modernoj povijesti, holokaustu, živo upletene u ideološke makinacije Adolfa Hitlera. Dva omogućenja (2003. i 2006.) pristupa izvorima iz Vatikanskih tajnih arhiva koji se izravno dotiču ključnog razdoblja u postavljanju Katoličke crkve prema totalitarizmima 20. stoljeća, od 1922. do 1939. godine, predstavljaju jedinstvenu mogućnost rekonstrukcije uvjetno rečeno objektivnog uvida u perspektivu Rimske kurije, u njezin pogled na sovjetski boljševizam, talijanski fašizam, španjolski frankizam, meksički antiklerikalizam, austrijski fašizam i na koncu njemački nacionalsocijalizam.

Radi se tu o gomili spisa, još uvijek nerazvrstanih i neoznačenih zbog čega ne treba gajiti nade da će istraživanje uskoro biti završeno, tim više što vatikanskom uredbom o selektivnom odobravanju pristupa izvorima vezanim uz sukcesivne pontifikate još nije odobren pristup dokumentaciji iz vremena Pacellijeva pontifikata (1939. - 1958.). Međutim i ovo je već mnogo i dovoljno da se može utemeljenije govoriti kojeg smjera su puhali vjetrovi Vatikana u burnim vodama 20. stoljeća. Jesu li Pio XI. i XII. Hitlerovi pape? Koji su razlozi vatikanske šutnje o progonu židova, holokaustu i rasnim paragrafima u zakonima legitimnih država, i zbog čega je konkordat (Reichskonkordat) između Njemačke i Svete Stolice dogovoren tako glatko, već 1933. godine? Na ta i ostala pitanja nastoji, uz pomoć zaključaka iz postojećih studija, odgovoriti povjesničar Hubert Wolf u knjizi "Papa i đavao".

Knjiga se sastoji od pet poglavlja koja se nižu dijakronijskom pravilnošću. Logično je stoga da nas Wolf na samom početku vraća u pretpovijest teme, u razdoblje od 1917. do 1929. godine, prvenstveno određeno Pacellijevom nuncijaturom, sa sjedištem prvo u Münchenu, a potom u Berlinu, za vrijeme koje se po Wolfovoj ocjeni počinju nazirati obrisi dominantne vatikanske europske politike. Izvori se sastoje od generalne nuncijske instrukcije za Pacellija, njegovih redovitih nuncijskih izvještaja podnošenih Rimu i finalne Pacellijeve relacije u kojoj je na više od sto stranica opisano zatečeno stanje, ono što je učinjeno za vrijeme mandata i što bi bilo uputno učiniti za budućeg nuncija. Vatikanska europska politika krojena je po mjeri Codex Iuris Canonici iz 1917. godine, novotvorenom konceptu crkvenog prava utemeljenom na postavkama neformalne političke koncepcije ultramontanista (prekogorski, s one strane Alpa, s koje je Rim) koju odlikuju, među ostalim, zahtjevi za radikalnom centralizacijom crkvene uprave u Rimu i svođenjem utjecaja države u crkvenim stvarima na minimum. Upravo je Pacelli bio jedan od idejnih začetnika spomenutog kodeksa, prema kojem je nastojao i djelovati u pogledu gorućih problema Katoličke crkve u Njemačkoj. Ispostavit će se da je upravo njegova, tzv. njemačka pozicija, bila ključna za vatikansko kartiranje prostora isprepletenog različitim misaonim sustavima, svih s apsolutnim polaganjem prava na pitanja čovjeka.

U tom smislu, ističe Wolf, glavna mu je zadaća bila neutralizirati zlo u obliku modernističkih, dvadesetostoljetnih ideologija liberalizma, socijalizma i nacionalizma. Kulturkampf pogonjen iz centara spomenutih misaonih sustava uzrokovao bi zasigurno dušebrižnički krah Katoličke crkve u europskim državama zbog čega je, iz vatikanske perspektive bilo nužno djelovati u smjeru osiguravanja opstojnosti konfesionalnih škola, održanja primata Rimske kurije u imenovanju klera i snažnijem pozicioniranju Katoličke crkve u političkom spektru radi legitimacije i ostvarenja njenih specifičnih zahtjeva. Međutim, koliko god da su Pacellijevu nuncijaturu obilježili uspjesi u pitanjima prekrajanja postojećeg konkordata s Njemačkom i jačeg političkog vezanja uz pretežito katoličku stranku Zentrum, toliko su i dva neuspjeha, prvi, fijasko papine mirovne inicijative u Prvom svjetskom ratu i drugi, spoznaja da se propozicije fundamentalističke Katoličke akcije ne mogu na jednak način primijeniti u Njemačkoj kao i u Italiji. Za Pacellija je, ocjenjuje Wolf, Njemačka bila tek usputna stanica od koje mu je ostala tek simpatija prema njemačkim vrlinama (marljivost, točnost, smisao za red, pouzdanost, op.a. redom karakteristike protestantske radne etike) i fascinacija razvijenom tehnologijom, i to pomalo komičnom idolatrijom Mercedes-Benza (!). Ono što je on od početka do kraja zastupao, poput kakva buldoga, rimski je centralizam u teološkom i pravnom smislu s polaganjem prava na vječne istine.

Temat drugog poglavlja je načelna kristalizacija stava Svete Stolice prema u društvu prve polovice 20. stoljeća sve raširenijem antisemitizmu. Pritom Wolf ističe da se ključ za rasvjetljavanje ove kontroverzne teme nalazi moguće u izvorima iz prijelomne 1928. godine, kada po prvi puta u javnost odlučno istupa društvo Amici Israel u obliku programatskog spisa Pax super Israel. U spisu stoji zahtjev za reformacijom dijelova liturgijskog slavlja u svrhu statusne rehabilitacije židovskog naroda. Mahom se radi o dijelovima Velike sveopće molitve na Veliki petak, u čijem se osmom zagovoru molilo pro perfidis judaeis (za nevjerne Židove), a u drugoj varijanti za judaicam perfidiam (židovsko nevjerništvo). Uz dodatak spomena neobjašnjivog izostanka formule klecanja prilikom molitve za židovski narod, društvo Amici Israel uputilo je javni proglas o svom crkveno-političkom i teološkom programu načelnog židovsko-katoličkog pomirenja tj. stvarnog postizanja mira s Izraelom. I tu nastaju problemi. Javnim proglasom društvo na sebe privlači oči „najviših čuvara vjere“. Rim je reagirao promptno, tražeći votum kongregacije za rituale, i u kojem je u konačnici Marco Sales, papin dvorski teolog, odlučno odbio zahtjev za izmjenom teksta Sveopće molitve. Složenost odnosa Židovi - kršćani najbolje se vidi u problemu shvaćanja smisla društva Amici Israel uopće u krugovima Rimske kurije.

S jedne strane, navodi Wolf, u Vatikanu je bilo uvriježeno mišljenje kako je temeljni cilj društva konvertiranje Židova na „pravu“ katoličku vjeru, a ne, kako je utvrđeno u proglasu, načelni židovsko-katolički mir. Katolički totalitarismo nije se mogao pomiriti s polaganjem judaizma u istu ravan s kršćanstvom zbog toga što je u katolički svjetonazor svojevrsno „upisan“ latentni antisemitizam prisutan kako u tumačenju (a ne u samom) Svetog pisma, tako i u liturgiji. Tu valja povući crtu, da se ne bi zapleli u neke opasne zaključke, između rasnog antisemitizma, koji ima pretenziju prema sustavnoj diskriminaciji djelovanjem, i prema Wolfu, ondašnjem Vatikanu nužnog teološkog antisemitizma. Taj crkveni, „dobar“ i „nužan“ teološki antisemitizam kao crvena nit se provlači kroz katoličke izjave sve do u pedesete godine 20. stoljeća, pa i do danas, makar su u međuvremenu prihvaćeni svi zahtjevi naprasno ukinutog društva Amici Israel.

Nadalje, tri događaja koja slijede iz 1933. godine, pristanak Katoličkoj crkvi sklone stranke Zentrum na Zakon o ovlaštenju, odluka njemačkog episkopata o povlačenju osude nacionalsocijalizma i početak pregovora o konkordatu s novom njemačkom vladom na čelu s kancelarom Hitlerom, prije svega, ukoliko su povezani, svjedoče o sve većoj simpatiji katoličkog puka prema NSDAP-u zbog koje su i Zentrum i njemački episkopat bili prisiljeni napraviti ustupke neovisno o Svetoj Stolici. Potaknuti Hitlerovim obećanjem o promjeni stava prema katolicizmu, i Zentrum i biskupski episkopat se depolitiziraju čime su de facto u pregovorima na cjedilu ostavili onda državnog tajnika kardinala Eugenija Pacellija. Gubitkom pregovaračkih aduta, Pacelli je bio prisiljen ubrzano zaključiti pregovore i dovesti u pitanje opstojnost brojnih katoličkih saveza i društava. Po drugi puta razočaran i nezadovoljan svojom diplomatskom pozicijom i utjecajem, Pacelli je tako reći sklopio pakt s đavlom radi održanja Katoličke crkve u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj.

Odonda počinje sustavan progon Židova koji će zauvijek u spisima katoličke centrale nositi znak pitanja molto delicato. Je li moguće da se službena šutnja Katoličke crkve o stvari progona Židova zaista može objasniti tek delikatnošću te stvari i stoga potrebom za beskonačnim podrobnim vještačenjima? Što je uostalom tu delikatno? Unatoč nizajućim pritiscima u obliku privatnih pisama koja su neprestano pristizala u vatikanski sandučić, crkva je ostala nijema. Edith Stein, ugledna židovska znanstvenica koja se konvertirala na katoličanstvo, na svoj vapaj dobila je samo mlak birokratski odgovor; rabin Arthur Zaharias Schwarz, vrlo blizak bivši suradnik pape Pija XI. u najvišim znanstvenim pitanjima ostaje bez odgovora; Victor Haefner, Lufthansin pilot, sudionik Prvog svjetskog rata, katolik po vjeroispovijesti ostaje bez odgovora. Ni 1938. godine, nakon znakovitog pogroma Židova i kristalne noći, nema službenog zagovora crkve kao odvjetnice ljudskih prava. Tek potkraj svog pontifikata Pio XI. postaje odlučniji da intervenira. Ipak prilično suzdržani, ali prisutni intervencionizam, rezultira dvjema enciklikama, jednom uistinu objavljenom, S gorućom brigom iz 1937. godine, i jednom planiranom, ali nikad ostvarenom enciklikom protiv rasizma, a u međuvremenu, zbog smrti pape Pija XI., zaboravljenom. Osuda povrede slobode Katoličke crkve i konkordata između Svete Stolice i Njemačke te samih temelja nacionalsocijalističke ideologije (mit o rasi i krvi, neopoganstvo, idolatrija države) u enciklici iz 1937. očekivano izaziva bijes i posljedičnu odmazdu na Katoličkoj crkvi u Njemačkoj.

Wolf ističe kako je moguće da je Pacellija, upravo tako snažna i pogubna reakcija nacista, uz prijašnje diplomatske neuspjehe, nagnala da se distancira od politike svog prethodnika, „povuče u sakristiju“ i zaustavi objavu planirane enciklike o rasizmu, a sve da bi održao zacrtanu striktnu političku i diplomatsku neutralnost. Da ta odluka nema veze s toleriranjem antisemitizma, strahotnih progona i rasne politike svjedoči slučaj slavnog Augusta Grafa von Galena, münsterskog biskupa, čija je vatrena propovijed iz 1941. godine s protestnom notom prema politici „eutanazije nevrijednog života“ i tzv. „juriša na samostane“ polučila veliki uspjeh i na trenutak zaustavila teror. Pacelli, sada Pio XII., kako prema izvorima navodi Wolf, oči u oči s Galenom izražava svoje oduševljenje njegovom propovijedi koju zna naizust i pritom mu, kao i cijelom njemačkom episkopatu, izražava punu podršku u tako hrabrim istupima protiv zla.

Tu je zagrebana točka od središnjeg interesa čitave knjige, način balansiranja dogmi dvaju totalitarizama koji se preklapaju, u ovom slučaju nacionalsocijalističkog i katoličkog. Pritom je potrebno razlikovati dvije istodobne potrebe Katoličke crkve: čisti nauk (dogma, doktrina) i jamstvo dušebrižništva (diplomacija, politika). Iz tradicionalne podjele među klerom na zelante, revnosne tvrdolinijaše koji zagovaraju ekskluzivno održanje čvrste doktrine i politicante, umjerenije koji su skloniji diplomatskim rješenjima jasno je kako i unutar Katoličke crkve koja izvana može djelovati izrazito monolitno postoje gotovo nepremostive razlike u shvaćanju optimalnog načina upravljanja njenim „svjetovnim“ dijelom. Gdje je tu u cijeloj priči Pacelli, papa Pio XII., teško je reći. Pio XI. ponukan je na intervenciju tek povredom dijela dogme koji se dotiče institucije braka i to ideološkim približavanjem fašističke Italije nacionalsocijalizmu uvođenjem zabrane miješanih brakova i prihvaćanjem koncepta arijevske rase. Pio XII. nije uopće bio ponukan na intervenciju, prepustio je kompletnu „njemačku stvar“ tamošnjem episkopatu uvidjevši da uvjetna decentraliziranost Katoličke crkve donosi pozitivnije ishode.

O Pacellijevoj „dvoglavosti“ svjedoči i način njegova suočavanja s ekumenskim pokretom u Njemačkoj. Taj pokret, s ciljem svojevrsne sinteze katoličanstva i protestantizma s jedne strane on odlučno negira i katolicima zabranjuje sudjelovanje u njemu, što su potezi u potpunosti u zelantskom duhu, a s druge sprječava javnu cirkulaciju okružnice u kojoj se to tvrdi, birajući da se ista dostavi biskupima na povjerljiv način, u duhu najboljeg politicantea. Isto je razvidno i u slučaju uvrštavanja "Moje borbe" na Indeks zabranjenih knjiga, što se, bez obzira na iscrpna vještačenja koja su završavala s negativnim votumima, odlagalo do samog kraja, a vjerojatno zbog toga što je autor knjige ipak legimitmno izabrani kancelar, a ne tek pripadajući ideološki satelit poput Rosenberga čija je knjiga, kamen temeljac nacionalsocijalističke ideologije, "Mit 20. stoljeća", promptno uvrštena u indeks. Vrijedi napomenuti da je Hitler, nikad ekskomuniciran, ostao katolik do samog kraja.

Eugenio Pacelli, kao nuncij, kardinal državni tajnik, a kasnije i kao papa Pio XII., bio je očito prije svega pametan diplomat, svjestan svog manevarskog prostora i djelovao je u ime održavanja slobode dušebrižništva u Njemačkoj. Premda po profesionalnom obrazovanju potječe iz tvrdolinijaškog okruženja, tijekom svog pontifikata zadržao je stečenu staloženost koja je, prije će biti da jest, bila odlučujući faktor za nastavnu „politiku neuplitanja“. Makar je time Katolička crkva izgubila dio svoje uloge odvjetnice ljudskih prava i zajednice cijelog čovječanstva, pitanje je bi li, nakon iskustva oštre odmazde po objavi enciklike S gorućom brigom, daljnja javna osuda politike nacionalsocijalizma (što je, da se razumijemo, bio neupitan stav Katoličke crkve) u neku ruku imala pozitivan učinak u teškoj situaciji, koja je, kako je pokazao Wolf, do krajnjih granica održanja dovedena gubitkom glavnih pregovaračkih aduta tijekom ugovaranja konkordata s Njemačkom.

Dvoglavi Pacelli, jednom glavom za crkvu, drugom za svijet, stalno se nalazio između dviju vatri, s obje glave između čekića i nakovnja. Zbog nepodnošljivog pritiska naposljetku se odlučio za nepomičnost, čini se, kako bi spriječio konačni šok snažnim protokom zarobljene krvi. Na prvu bi se Wolfu moglo spočitati olako donošenje zaključaka o kakvoći „rimskog pogleda“ na totalitarizme 20. stoljeća na temelju službene dokumentacije niza korespondencija koje su dvostruko posredovane nekom dominantnom paradigmom tumačenja u birokraciji Svete Stolice, međutim, spočitanje više ne stoji predočavanjem Pacellijevih privatnih zabilješki koje svojom strukturom upućuju na metodičnog čovjeka koji tek po detaljnom promišljanju zapisuje točke dnevnog reda, pritom ne izostavivši čak ni svoje riječi.

Ova se knjiga čita kao vrlo napeta intriga, gotovo kao kakav dobar triler i Wolf uspijeva rasplitanjem povijesnog konteksta prilično demistificirati čitavu tu kontroverzu oko ličnosti Eugenija Pacellija i njegova prethodnika Achillea Rattija. Ne, oni nisu bili Hitlerovi pape, Katolička crkva nikad nije bila na strani nacionalsocijalista. Treba pritom naglasiti da Wolf piše nepristrano, dajući ekspoziciju upravo ljudskog, grešnog i promjenjivog lica crkve, zbog čega se ne libi, u dobroj školničkoj maniri, istaći i neke od prijepornih ideoloških i dogmatskih pozicija Katoličke crkve. Velika opreznost Svete Stolice u postupanju prema tekućoj politici ide uz ruku njenog latentnog konzervativizma po pitanju dogme tj. sklonosti održavanja postojanosti iste i u vremenima najvećih svjetskih kriza. Pritom se navedena može održati na dva načina, strogom, diplomatskom neutralnošću, podrobnim vještačenjima i ispitivanjima političke situacije prije ikakvog službenog istupa, ili na drugom kraju, nekakvim agresivnim križarskim pohodom, odlučnim istupom s pozivom na svoj autoritet. Srećom do toga nije došlo.

Šire se čitateljstvo može upoznati sa sustavom mišljenja čije se pogreške skupo plaćaju jer računa s najvišim principima duhovnosti, a iz svoje univerzalističke pozicije svom ljudskom životu priznaje jednakopravnost i jednakovrijednost. Pokušati objasniti strmoglavljenje svijeta u moralni ponor nije lako, a još manje instituciji čiji credo znači milost, ljubav i dobrotu. Zatajio princip acta non verba rezultirao je paraliziranošću izvanjskog tijela katoličke misije, uz sveprisutnu snažnu nutarnju turbulenciju u kojoj se nazire ipak nedvosmislen stav.

Je li se moglo učiniti više? Moralni sud će donijeti svatko za sebe, to nije predmet ove knjige. Službena šutnja Katoličke crkve uvijek će biti diskurzivno vrlo razorna tema koja će u najvećoj mogućoj mjeri dijeliti oponente i apologete (valja samo podsjetiti na aktualni proces kanonizacije pape Pija XII. koji je izrazito kruto podijelio javnost). Aktivistički dio centralne vatikanske politike počesto je zbog masivnosti svog apstraktnog teritorija i nevjerojatno složene razgranatosti svojih birokratskih rukavaca bio ograničen na jednostavno održavanje uobičajenog dušebrižničkog procesa. Mnoštvo je tu razilazećih mišljenja i ideja koje je tek potrebno kontekstualizirati i razumjeti, pa još i dokumentaciju iz razdoblja ponitifikata Pija XII., koju je papa Franjo učinio dostupnom eto baš prošle godine izjavivši pritom da se crkva ne boji povijesti.

Potpuniju sliku vrijednosno opterećenih postupaka zato možemo očekivati uskoro, pa da nam bez bojazni bude put ka spoznaji, uz "Papu i đavla".

Hubert Wolf

Papa i đavao : Vatikanski arhivi i Treći Reich

  • Prijevod: Nenad Popović
  • Sandorf 05/2021.
  • 308 str., meki uvez
  • ISBN 9789533511696
  • Cijena 165.00 kn

'Šutnja Pija XII.' ostaje sporno pitanje među povjesničarima koji proučavaju Treći Reich i Holokaust. Na temelju dokumenata koje je Vatikanski tajni arhiv dao na uvid tijekom posljednjeg desetljeća, koji nude nove uvide u ponekad zamršene politike Vatikana s obzirom na antisemitizam, rasizam, pregovore oko Konkordata iz 1933. i odnos politike i dogme, Hubert Wolf u knjizi 'Papa i đavao' nudi analizu pontifikata Pija XI. (1922.-1939.).

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –