Victor Klemperer : Želim svjedočiti do kraja: Dnevnici 1933-1945.

Viktor Klemperer: Želim svjedočiti do kraja

Želim svjedočiti do kraja Klemperer Victor

Rezimirajući u dnevničkoj zabilješci od 31. prosinca 1935. proteklu godinu 54-godišnji Victor Klemperer piše: „Još uvijek Treći Reich i vrlo slaba nada da ću doživjeti četvrti.“ A onda u zadnjoj rečenici dodaje: „Zapravo najvažnije: naučio sam kucati na mašini!“ I tako s malo gorkog humora i uskličnikom na kraju završava druga godina dnevničkih zapisa života u Trećem Reichu profesora romanistike židovskog podrijetla i njegove „arijske“ supruge Eve.

U dnevniku izdanom 2007. pod naslovom „Želim svjedočiti do kraja. Dnevnici 1933-1945. Izbor“ mnogo češći od uskličnika su upitnici. Na kraju jednog zapisa u kojem samom sebi postavlja mnoga vojno-strateška pitanja, Klemperer zaključuje: „Nikako ne mogu natipkati dovoljno upitnika.“ Pitanja i upitnici kreću od prvih zapisa. Nešto više od pola godine nakon dolaska Hitlera na vlast Klemperer se pita hoće li nadvladati postojeću depresiju, koliko još godina ima pred sobom, i hoće li Eva jednom opet postati zdrava i vedra osoba.

Depresiju će u najvećoj mjeri suzbijati pisanjem. Tokom nacističke vladavine napisati će autobiografiju, nekoliko književno-povijesnih rukopisa, jezičnu analizu Trećeg Reicha („LTI – Lingua Tretii Imperii. Bilježnica filologa“), i više od pet tisuća stranica pisanih strojem, koje uključuju i iscrpne bilješke o filmovima i knjigama te izvatke iz tiska. Godine 1995. pod naslovom „Želim svjedočiti do kraja“ 1700 stranica zapisa objavljeno je u dva obimna sveska, dnevnici postaju izdavačkim bestselerom a Klemperer posthumno dobiva nagradu Geshwister Scholl grada Muenchena.

I da, sa suprugom Evom dočekati će kraj rata, ispisujući dirljive stranice zajedničkog preživljavanja tokom nacističkog progona „mješovitog“ bračnog para starije generacije.

S Evom Klemperer, pijanisticom rođenom Schlemmer, Klemperer je bio u braku od 1906. Prve godine progona Eva je loše podnosila. Depresija, popuštanje živaca, histerični ispadi, gubljenje tjelesne težine i opće propadanje, pratilo je oduzimanje osnovnih prava: od telefona i automobila do kućnog ljubimca i kuće same. Klemperera od deportacije u geto ili logor spašava samo brak s Njemicom. Holokaust nije izdavao smrtovnice i ubojstvo bračnog partnera je podrazumijevalo nerazmrsive pravne probleme oko udovišta. Godine 1941. Klemperer u dnevnik zapisuje: „Eva je jako propala, smršavjela, ostarjela – a pritom je, dok moj vlastiti fizis propada, volim sve strasnije, fou d'amour, kažu Francuzi.“

No kako prijetnje i svakodnevna šikaniranja postaju sve gora Eva je sve čvršća. Svakodnevno odlazi u nabavu hrane, a u krajnjoj oskudici odlazi prositi u Pirnu. Najgore su premetačine. U svibnju 1942. Gestapovci upadaju u stan, i Eva s vrata dobiva par pljuski. Vrijeđaju je kao „židovsku kurvu“, pljuju u lice i kosu. Ali ona ostaje sabrana, umiruje supruga. Za šamare kaže da su bili „više teatralni nego pravi“. U jesen 1943. dobiva visoku temperaturu. Bolnička kola odvoze ju u bolnicu; Klemperer se ne može otresti pomisli da ju možda posljednji put vidi. Strahuje od deportacije ako arijska supruga umre, a za samoubojstvo je „prevelika kukavica“. „Ništa sam bez Eve“ zapisuje, „a ipak ću se iz čistog bezumnog straha od smrti vući dalje kroz besmislen život ako je izgubim“.

Ali Eva se oporavlja. I Klemperer je odlučniji: cilj mu je nadživjeti Treći Reich kako bi Evi bila osigurana udovička penzija nekadašnjeg profesora na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu! Na kraju oboje preživljavaju i apokaliptično bombardiranje Dresdena i Treći Reich. Iz izgorjelog grada dvoje osmuđenih staraca bježi u Bavarsku. To je Evin plan. Smirena je i odvažna u kaosu zadnjih ratnih dana. Bez nje, piše on, „sigurno bih bio izgubljen“… U lipnju 1945. vraćaju se u Dresden. Godine 1950. ponovo se useljavaju u svoju kuću. Eva će umrijeti godinu dana kasnije. Victor Klemperer 1960… Godinu dana nakon Evine smrti ponovo će se oženiti.

LTI : Bilježnica filologa Klemperer Victor

Koncentriramo se na zapise o bračnoj svakodnevici. Filološki, kulturološki, historiografski značaj Klempererevih spisa nam je poznat. Njegovi zapisi neizostavna su citatna građa povjesničara Trećeg Reicha. Posrijedi nije samo prvorazredno svjedočanstvo, već i izvanredna jezična i kulturološka analiza nacizma. Skupljajući građu za „LTI“ Klemperer je zabilježio nacistički novogovor koji je kroz upotrebu specifičnih riječi, sintagmi, interpunkcija, jednako skrivao koliko i otkrivao narav i namjere režima.

Od Klemperera se ništa nije moglo sakriti. Ni u jezičnom, ni u bilo kojem drugom smislu. Već početkom 1942. Klemperer prvi puta u dnevniku spominje Auschwitz („kao najstrašniji KL spominje se Auschwitz (ili nešto slično) kod Chorzowa u Gornjoj Šleskoj“); u travnju iste godine navodi „užasna masovna ubojstva u Kijevu“, što se očito odnosi na Babin Jar; a već u listopadu 1944. iznosi vrlo točnu procjenu da je „između šest i sedam milijuna Židova (od petnaest koliko ih je bilo) poubijano (točnije: ustrijeljeno i ugušeno u plinskim komorama)“. Očito, oni koji su htjeli znati, mogli su puno toga doznati o režimu… Tu su i vrlo pronicljive opservacije: između ostalog i izvanredan predosjećaj da bi s približavanjem Crvene armije saveznici mogli izvesti snažno zračno bombardiranje Dresdena!

No ovoga puta istaknuli smo, ponovimo još jednom, dirljive zapise iz bračnoga života. Ako je dnevnik Anne Frank potresno svjedočanstvo o progonjenoj i zaustavljenoj mladosti „Želim svjedočiti do kraja. Dnevnici 1933-1945. Izbor“ potresno su svjedočanstvo o progonjenoj starosti. U dobi kada su trebali uživati u poznim danima svog zajedničkog života Victor i Eva bili su izvrgnuti brutalnom teroriziranju. Bili su sami protiv najmonstruoznijeg režima u ljudskog povijesti. I pobijedili su. Nacizam je nestao u zgarištima Dresedena, Berlina, Nuernberga, oni su ostali. Svjedočeći o zločinačkoj naravi režima, svjedočeći o svojoj privrženosti, brižnosti, ljubavi.

Victor Klemperer

Želim svjedočiti do kraja : Dnevnici 1933-1945. Izbor

• Prijevod: Damjan Lalović
• Disput, Hrvatsko filološko društvo 10/2017.
• 236 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789532602784

Victor Klemperer (1881-1960), njemački pisac židovskog porijekla, profesor romanistike na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu, desetljećima je vodio dnevnik, uključujući i, ponajprije, dramatično razdoblje između 1933. i 1945. godine. Kada je pola stoljeća poslije objavljeno prvo izdanje tih zabilješki, naslovljeno Klempererovim citatom 'Želim svjedočiti do kraja', bila je to senzacija na njemačkom knjižnom tržištu.