Igrokaz oko igrokaza

U dvorište Osnovne škole Spinut prvi sam put kročio nogom kao đak prvak ljeta 1972. Idućih osam godina ulazio sam svaki dan kroz klesanu školsku kolonadu, bubao u toj kući tablicu množenja, trčao po njezinu dvorištu i na podvorničkom šalteru kupovao sendvič od mortadele i polubijelog kruha. Proveo sam u toj zgradi dobar dio djetinjstva, u "najboljem od svih svjetova" kojim je tad još gospodario "najdraži sin naših naroda".

Trideset godina potom, nakon što se prolilo krvi i poderalo zastava, ponovo sam ušao u to isto dvorište. Prošao sam kroz istu arkadu inspiriranu antikom, da bih u dvorištu svoje vlastite škole gledao predstavu. Ne bilo koju: predstavu o kojoj je sedam dana brujala čitava nacija.

Predstavu Euripidovih "Bakhi" u režiji Olivera Frljića otišao sam pogledati na posljednjoj izvedbi, jednog tmastog utorka dok je spinutske socrealističke perivoje povijala tramuntana, a nad Labišnicom je sijevao ljetni neverin. Meteorološka tenzija kao da je pratila tenziju oko predstave same. U svega nekoliko dana, produkcija Euripida je prvo zabranjena, pa je zabrana povučena, a predstava je na koncu odigrana na zahtjev nikog drugog doli premijera Sanadera.
 
Taj igrokaz uokolo igrokaza stvorio je atmosferu u kojoj su se ljudi unaprijed svrstavali za i protiv, rovovi su se kopali i demarkirali naslijepo, a to su one situacije koje u našoj kulturi najviše mrzim. Previše sam puta u ovom malom dvorištu gledao kako "mi" i "oni" apriori branimo naše, a da ne bih znao kako u tom apriorizmu izviru sve nevolje i sva posrnuća kriterija. Bio sam stoga spreman te večeri "izdati" "naše" ako mi se predstava ne svidi, ali srećom nije bilo razloga.

Euripidove "Bakhe" - rečeno je mnogo puta - priča su o tome kako i nad bogom ima veći bog. To je priča o pijanoj, razularenoj svjetini koja vitla, kolje i glavinja u ime Svetinje, da bi potom stigla kazna, a onda i tu kaznu stigne kazna u ime višeg olimpijskog autoriteta. Većina komentatora Frljićeve predstave ovih se dana slasno zabavljala naglašavajući kako je afera oko predstave na svoj način bila "remake" predstave same. Ljudi koji misle da je kazalište zapaljiva i opasna stvar zaigrali su se i napravili zapaljivu predstavu koja napastuje "mjeru".

Viši bog našao je za shodno da aktere bakanalija raspali po turu, ali se našao tu viši politički bog koji će spriječiti tu diverziju u ime liberalno-demokratske Objave: slobode govora i umjetničkog stvaranja. Sanader, bivši intendant tog istog teatra koji se u spinutskom dvorištu raspolutio, ispao je tako vitez na bijelom konju koji spašava demokratsku luč od cenzorskih barbara. U tom grand-finaleu ima nešto pravde i malo više nepravde.

Pravde ima, jer je najmoćniji čovjek države zatomio taštinu i pokazao dar za minimiziranje štete: ako je Sanader u nečem rođeni političar, onda je u tome. Ali, u tom da Sanader ispadne demokratski bijeli vitez ima i puno licemjerja. Jer, upravo je on sam stvorio tu hijerarhiju koje je zabranom predstave pokazala pravo lice.
 
Štrljić i Selem sa svojim poimanjem kazališta i poimanjem nacionalne kuće nisu tu od jučer. Na mjestima gdje su, oni su upravo zato što su takvi, oni rade taj posao među ostalim zato da se "frljići" ne bi događali i zato je na neki način bilo nepravično od njihova šefa što ih je prizvao "k nozi" - nepravično upravo onoliko koliko bi bilo kad bi vlasnik svog psa optužio za instinktivni, pavlovljevski ugriz.

Milan Štrljić u splitsko je kazalište doveden nakon Mani Gotovac da bi ga apaurinizirao, učinio pitomim i dolično građanskim. Učinio je to tako da je sav novac i trud uložio u glazbeni teatar koji je nosio manje političkog rizika. Rezultat toga su opera i balet koji su po svačijem sudu izvrsni i prokleto skupi, pa nije čudo da svoj glazbeni teatar Splićani kolokvijalno zovu "Čelzi".
 
Dramu - dotle povlaštenu - intendant je prepustio stihiji, malo nagrađivao vjerne i pomno pazio na samo dvije stvari. Prva, da mu u hram ne uđe Severina. Druga, da mu u "butigu" ne "ulize politika". Na to se svela cijela kulturna politika u sedam kazališnih godina. A kad je "politika" ušla u butigu, sustav je reagirao onako kako je dizajniran.

Ali - sve ono što se dogodilo oko splitskih "Bakhi" nije samo priča o jednoj predstavi, nego i mali, ogledni model onog što se općenito s hrvatskom kulturom događa u ovom desetljeću. Nakon što je deset i kusur godina dominantni kulturni model bio tuđmanovski trash, sad više nije tako. Duvanjska Polja i Šuškovi kipovi danas su supkultura svedena u rezervat ograničenih budžetskih i zemljopisnih granica. Cijela filozofija sanaderizma svodi se na to da hrvatski nacionalizam prevede iz gorštačkog ustašluka u austrijski desni centar, da ga iz svijeta gusli i noža preseli u svijet ubavih bregova, životnog osiguranja i satova pijanina.

Unutar tog velikog "povratka Europi", Sanaderova era počela je graditi kulturu građanske, skrupulozne, neopasne doličnosti. Okej - nema više šovenskih ispada, nema Aralice, Sedlara i Josipa Pavičića. Ali, umjesto toga sad imamo austrijski kinderštube, Martonov muzej, bijeli balet, stare majstore na Jezuitskom trgu i muzeje grafika. Racionalni dio mene donekle shvaća da je to možda potrebno. Alternativi je potreban mainstream i nije ozbiljno vjerovati da se stabilno društvo može graditi bez nekakve, pa i takve operetne buržoazije.

Ali, prgavi dio mene na tu novu, ubavu doličnost reagira iritacijom. Jer, tog umilnog, uljuđenog svijeta mi se sjećamo kako je još jučer bio ne baš tako doličan i umilan, pamtimo kako su jučerašnji krv i znoj još pod noktima, i kad to pamtimo teško se uživjeti u novu klasu večernjih odijela u kojoj su se dva jučer suprotstavljena totalitarizma stopila pod sloganom "don't ask, don't tell".

Štos Frljićeve predstave je što ona govori - e, pa o tome. To je predstava koja je nabrušena i ljuta, koja priča o tom kako smo se "jučer malo zaigrali", ali "nije bed", jer eto sad je sve u redu, sve nas je ponovo pomirio novi plastični svijet malog dioničarstva, RTL-a i holivudskih premijera. Ta predstava bezobrazno podsjeća kako smo naglo promijenili boga, i kako smo ga spremni opet promijeniti čim drukčije puhne. Zato ja ne mislim da su Štrljić i Selem "Bakhe" htjeli zabraniti zato što su im bile vulgarne i nerazumljive. Htjeli su ih zabraniti jer su bile odveć, prokleto razumljive.

A kad je Euripid završio, ostao sam načas u praznom školskom dvorištu po kojem su ležali komadi žlundre, a tramuntana je raznosila stari papir. U tom istom dvorištu, na svaki su nas 29. novembra izvodili van, palila bi se logorska vatra, a nastavnik likovnog na harmonici bi gudio partizanska kola. Koju godinu potom - ali još za komunizma - isti je nastavnik izišao na naslovnici Glasa Koncila slikan u audijenciji kod pape. Bakanalije ovdje traju. Samo se sadržaj vrča mijenja.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )