Čija je ovo voda?

U toj novoj diobi karata, kažu futurolozi, Hrvatskoj se smiješi dobitna kombinacija. Naša zemljica možda nema nafte ili zemnog plina, ne stoji baš bajno s uranom, željezom i niklom, ali barem vode ima da ti na uši izlazi. Udružite li sve rijeke iz državne himne, kraška vrela i ponornice, Hrvatska je resursima pitke vode, vele, treća europska sila. I dok futurolozi tako navješćuju naš usud budućih Emirata, biznis tu prognozu mic po mic ostvaruje. Još prije jednog desetljeća ideja da bi netko pitku vodu kupovao u boci u Hrvatskoj je izazivala grohot, a na toj “ludoriji” danas bogme zarađuju mnogi.

Police trgovine preplavljene su svim tim akva sanama, Janama, Cetinama, ovim i onim vrelima, njujorške se manekenke slikaju uz hrvatske vode, a po kraškim zaostalim općinama niču punionice koje u skupe bočice pune besplatne darove Velebita ili Dinare. Činjenica da je obična pitka voda valjda jedini preostali strateški izvozni artikl nije, naravno, za Hrvatsku osobito pohvalna. Na nedavnoj ljestvici jednoga američkog antropometričara ispostavilo se da su Hrvati po IQ-u drugi najgluplji narod Europe i da zadnje mjesto dijele sa svojom stalnom jednojajčanom braćom - Srbima.

Je li glupost ili što drugo posrijedi - ne znam, ali činjenica je da Hrvati ne znaju proizvesti auto ili avion, da brod znaju napraviti, ali ne time i zaraditi, te da pokućstvo, pršut ili vino znaju napraviti, ali ne tako dobro da bi ga izvezli. Ako u složenijim vještinama, eto, baš i nismo prvaci svijeta, uvijek nam zato ostaje voda. Naš glavni izvozni adut, ispada, stvar je koju ne treba ni dizajnirati, ni poboljšati, ni proizvesti - proizvodi je dragi Bog, a mi je trebamo samo buteljirati i ne pokvariti. Na svoj način, to što nam je voda jedini “in” proizvod najveći je mogući poraz hrvatske pameti i sposobnosti.

Pa ako već jedinu dobru kintu zarađujemo onim što nismo proizveli mi nego Bog, onda je pravo što je Gospod preko svojih zastupnika zatražio i za sebe pokoju dividendu. Tako bi se ponajbolje mogla komentirati inicijativa Franjevačkog instituta za kulturu mira i komisije Justitia et pax, koji su ovog tjedna službeno pokrenuli inicijativu čiji je cilj sprečavanje privatizacije vodnih resursa u Hrvatskoj. “Pitanje voda iznimno je važno za našu domovinu”, ističe u priopćenju komisija Justitia et pax, “te se u tom pitanju ne bi smjelo ići u ishitrenu i netransparentnu privatizaciju”.

Moram odmah reći: ja sam dijete odraslo u socijalizmu i meni se ideja da bi netko privatizirao prirodni resurs - dakle, nešto što nije proizveo, stvorio, smislio - također čini duboko perverznom. Ali, povijest moderniteta puna je jadnih glamaca kao što sam ja. Američki Indijanci 19. stoljeća nisu mogli pojmiti da se nad zemljom - dakle, nečim što je dobri Manitu stvorio - može imati vlasništvo, i to nerazumijevanje koncepta kolaca i žice za posljedicu je imalo njihovo istrebljenje. Komunisti nisu mogli pojmiti da mlin ili gostiona - dakle, nešto gdje svi melju ili jedu - mogu biti privatni, pa su ih nacionalizirali.

Današnji se svijet uz mnogo neugodnih trzavica suočava s proturječjima domene vlasništva. Može li se copyrightom zaštititi broj (npr. računalo 486?). Može li se copyrightom zaštititi boja, kao što je Pepsi zaštitio azurno plavu? Smije li privatnik biti vlasnik napajanja gradskom strujom, razvoziti smeće, voziti brodsku liniju? Na sva ta pitanja desnica i ljevica oko 1960. jednoglasno bi vam odgovorili “ne”. U idućih četvrt stoljeća sve se promijenilo.

U epohi Stevena Gekka i filma “Wall Street” i lijevi i desni povjerovali su da je privatizacija eliksir za sve boljke. “Na državi nije da proizvodi Panetone” kliče Romano Prodi, a u tom su duhu pojedine zapadne zemlje privatizirale ili sad privatiziraju električno napajanje, željeznice, poštu, zatvore, trajekte i luke, pa eto i vode. A da ta nova dogma ima nusposljedice, lijepo možete vidjeti na vijestima. Nusposljedice te dogme danas marširaju ulicama, počevši od Pariza do Japana i od Londona do istočnih američkih dokova.

To je stvarni, opipljivi kontekst u koji treba uglaviti priču o hrvatskoj vodi i njezinim (budućim) vlasnicima. I stoga koliko god mogu dijeliti franjevačku zabrinutost što će plodovi gorskih bokova možda jednom biti nečije vlasništvo, držim da je duboko pogrešno priču o vodi izdvajati iz konteksta. Voda je zatečeni dar prirode, ali isto tako to je i nafta, koja je davno privatizirana. I brački kamen zatečeni je resurs, a opet - on je danas vlasništvo jednog teniskog fićfirića, čovjeka čija je zasluga što je s diktatorom igrao tenis. I morska je obala zatečeno Božje djelo, a ipak je nemilice krmče tisuće kojekakvih koncesionara.

A ako ste jednom postavili pitanje kako vlasništvo može biti nešto što je zatečeno Božje djelo, onda zašto ne u pitanje dovesti i privatizaciju zatečenoga ljudskog djela? Kako kulturni spomenik može biti prodan privatniku? Kako to viški zadružni vinogradi mogu postati vlasništvo hercegovačkog tajkuna? Kako to da našu javnost prestravljuje to da bi stranac mogao kupiti otok, a ne prestravljuje ju to što je stranac već kupio telefoniju, banke, naftna polja, novine?

Priča o vodi, nažalost, samo je najvidljiviji, groteskni vršak veće i dublje sante leda. Priča o privatizaciji voda utoliko je očito apsurdna što se voda proizvodi sama, da bi je utrpali u bocu ne trebaju tisućljetna znanja, tradicijske vještine, visoka znanost, ni research & development. Ali, priča o vodi u bitnom se ne razlikuje od priče o tolikim drugim resursima. Sve smo ih pohrlili privatizirati, povodeći se imitatorski slijepo za ideološkom dogmom baš onako kako smo oko 1950. oponašali jednu drugu ideološku dogmu, nešto istočnijeg epicentra.

Generaciji naših djedova, koji su tada vjerovali u petogodišnji plan i restorane društvene prehrane, danas se rugamo. Hoće li se naši unuci rugati nama? Ne svide li im se naše odluke, koja će oruđa imati da ih dokinu? Imamo li pravo definirati njihov usud? Oko tih pitanja danas glavu razbija i Istok i Zapad. Jedini koji o njima ne razmišljaju euroatlantski su političari, koji blaženo vjeruju je odgovor na njih zadan i čvrst. Upravo ta blažena, naivna sigurnost ono je čega se treba bojati.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )