Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 11.12.2006.

Irčne Némirovsky - Francuska suita

Štedeći na papiru pisala je što sitnije, ispunjavajući desetine i stotine araka mikroskopskim rukopisom. Roman o okupaciji Francuske ambiciozno je zamislila. Do ljeta 1942. završila je dva djela «Francuske suite» : «Oluju u lipnju» i «Dolce». Planirala je napisati još tri djela. Treći je trebao biti roman o muškarcima u njemačkom zarobljeništvu, a posljednja dva još nije odredila. Ovisilo je o tome kako će se rat odvijati. Nadala se da će se jedan od njenih likova krajem 1942. pridružiti borbi protiv Nijemaca. Ako će tada to još biti moguće! SSSR se činio poraženim. Japanska flota je na Tihom oceanu nanosila poraz za porazom Amerikancima. A do nje je stigla i netočna informacija da je Afrički korpus zauzeo Suez. Za razliku od njenog romana, rat se činio gotovim.

U prvom dijelu «Francuske suite» Nemirovsky je opisala bijeg parižana pred nadolazećim okupatorima. Opise egzodusa zabilježila je reporterskom brzinom. «Oluju u lipnju» počela je pisati već negdje na početku 1941., dakle niti pola godine nakon sloma. Iako u utrci s vremenom, i bez mogućnosti sagledavanja događaja iz dublje povijesne perspektive, prvi se dio čini potpuno dovršenim. Njenom prikazu lipanjskih događaja niti danas se ništa ne bi trebalo dodati.

Literarno zanimljiviji je drugi dio. «Dolce» je vrlo dobar prikaz prve godine okupacije. Muškarci su još uvijek u zarobljeništvu. Neki su mrtvi, o nekima se ništa ne zna. Umjesto njih u malom provincijskom gradiću smješta se njemačka pukovnija. Žene, majke i supruge, osjećaju mržnju prema okupatorima – ali i testosteronsku oluju pobjedničke vojske. Između usamljenih žena i usamljenih muškaraca razvija se seksualna i emocionalna napetost.

Posljednji zapis u svom rukopisu Irene Nemirovsky je unijela 11. srpnja 1942. Dva dana kasnije privedena je u sklopu nečega što se zvalo «opće mjera protiv Židova bez domovine od 16 do 45 godina». U rukoj pisanoj poruci suprugu poručuje kako je smirena i snažna - i kako je jela ribiz iščekujući da je odvedu. Suprug, Michel Epstein, istoga trena započinje užurbanu prepisku sa svima koji bi mogli pomoći, i izbaviti Irene Nemirovsky iz lokalnog francuskog logora. Bivši bankar, također židovskog podrijetla, piše njenim izdavačima, njemačkom veleposlaniku u Parizu, zetu šefa kolaboracionističke vlade Pierra Lavala, čak i maršalu Petainu... Razmjere progona u tom trenutku malo tko naslućuje. U jednom od mnogobrojnih međusobnih telegrama Andre Sabatier, direktor nakladničke kuće Albin Michel, odgovara mu da je mjera koja je pogodila njegovu ženu uobičajena. «Samo u Parizu čini se da je pogodila više tisuća osoba bez državljanstva – što nam i dopušta nadu da se ništa posebno nije moglo dogoditi vašoj ženi»!

U međuvremenu stigla je vijest da je Irene Nemirovsky transportirana negdje daleko prema istoku. Supruga to vrlo uznemirava. U Francuskoj sve se još čini kao ispravljiva greška. No daleko na istoku sve je moguće. 15. rujna 1942. Michel Epstein piše Sabatieru: «Još uvijek ni najmanjeg znaka života od Irene»... Kada je napisana ta rečenica Irene Nemirovsky bila je već mjesec dana mrtva. Konvojem broj 6 iscrpljena je dovedena u Auschwitz. Upisana je u logoru Birkenau, odvedena u Revier (zloglasnu bolnicu gdje su se zatvarali umirući), i ubijena 17. kolovoza 1942. Michel Epstein istu sudbinu doživio je dva mjeseca kasnije. Deportiran je u Auschwitz 6. studenog 1942. i po dolasku pogubljen u plinskoj komori.

Odmah po uhićenju Michela francuski kolaboracionisti došli su i po kćeri Irene Nemirovsky - Denise i Elisabeth. No djecu će spasiti učiteljica. Ostatak rata provesti će skrivajući se po podrumima, i u jednom samostanu. Sa sobom će djevojčice imati kovčeg s fotografijama, obiteljskim dokumentima, i majčinim rukopisom. Denise, starija kćer rukopis je na kraju čuvala pedeset godina. Jednom ga je pokušala početi čitati. Ali je odustala bojeći se da je riječ o majčinom dnevniku, prebolnom za čitanje.

Krajem devedesetih Denise Epstein, već u dubokoj starosti, odlučila je rukopis donirati Francuskom arhivu. Kada ga je naposljetku otvorila, vidjela je da je posrijedi roman. Pretipkala ga je uz pomoć povećala i poslala izdavaču. Tako se šezdeset i tri godine nakon što je napisan u knjižarama pojavio jedan od prvih romana o Drugom svjetskom ratu! Roman je postao bestseller, a francuska književnost je dobila golemo, klasično djelo iz vremena sloma Treće Republike.

«Francusku suitu» Irene Nemirovsky nije uspjela dovršiti. Tu je utrku izgubila. No umjesto trećeg, četvrtog i petog djela, roman je tiskan s dva dodatka i pogovorom francuskom izdanju. U prvom dodatku nalaze se bilješke Irene Nemirovsky o stanju u zemlji i idejama za roman. U drugom dodatku je prepiska Michela Epsteina. A u pogovoru, kao epilogu romana, nalazi se tekst o sudbini obitelji Epstein i rukopisa Irene Nemirovsky. S ta dva dodatka i pogovorom, «Francuska suita» na stravičan je i potresan način zaokružila samu sebe, i ispisala svoja tri nepostojeća poglavlja. Progon, holokaust i sudbina rukopisa postali su njegov treći, četvrti i peti dio. Sudbina autorice i njene obitelji odredila je nastavak i epilog romana - čijim je vrhuncem na kraju postala iznimno potresna prepiska Michela Epsteina.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –