Ćirilični porok

Zamisao da se ugledna gospoda u visokim cilindrima noću pretvaraju u zajapurene bludnike očito je morala škakljati devetnaestostoljetnu maštu, naročito ako se na umu ima statistika prema kojoj je viktorijanski londonski džentlmen usluge prostitutki koristio u prosjeku dva i pol puta tjedno.

Priča o solidnoj gospodi i stupovima društva koji se preko noći pretvaraju u raspomamljene zombije posljednjih se tjedana, međutim, sa stranica viktorijanske literature preselila u hrvatske crne kronike. Posljednjih smo tjedana svjedoci cijelog niza incidenata u kojima su solidni hrvatski patrijarsi s podebljim računima i važnim funkcijama zatečeni u sitne noćne sate na poprištu kavanskog alkoholnog kreševa. Svim ovim slučajevima jedno je zajedničko - poprište bančenja hrvatske gospode Hydeova bile su folkoteke.

Nogometni direktor, bivši sportaš i poslovni čovjek Igor Štimac tako je jedne subotnje noći ušao u zagrebačku folkoteku Ludnica proslaviti pobjedu hrvatske nogometne momčadi protiv Šveđana. Što se zaista dogodilo u Ludnici, nije posve jasno, ali je očito je ta večer "ludovanja" imala svoje posljedice u masnicama, frakturama i isukanom hladnom oružju, uključujući jedan čekić. I dok se od Igora Štimca sudioništvo u jednoj ovakvoj barufi moglo i očekivati (nažalost - nije mu prvo), nepunih tjedan dana poslije u sličnom se obračunu zasukanih rukava našao još jedan loptački moćnik, ali mnogo pitomijeg javnog imidža. Njegovo je ime Robert Ježić, direktor je NK Rijeka i proglašeni spasitelj hrvatske organsko-kemijske industrije. Spomenuti biznismen s imidžem čistim poput trodijelnog odijela našao se tek koji dan nakon Štimca u sličnoj barufi loženoj turbofolkom. Mjesto radnje ovaj je put bila riječka folkoteka Mrrak, nije sasvim jasno je li Ježić bio akter ili kibic tučnjave, ali je jedno jasno i opet isto: tajanstveni pripravak koji prije no što polude piju hrvatski "jekylli" bio je opet isti - narodnjaci.

Dakle, ljudi, čini se da imamo problem. Oko naših gradova poput gljiva niču neki ugostiteljski objekti koji na našu društvenu elitu imaju čudnovat halucinogeni učinak. Mogu ti lokali biti isti kao svi drugi, mogu oni imati iste staklene kugle, mjedeni bar i razglas, ali kad naši solidni Arvati uđu iza tih mesinganih vrata, njihova pripadnost tisućljetnoj uljudbi, menadžerskom dress codeu i opće civilizacijskim bremzama najednom popusti. Što im to rade tamo? Što im sipaju u piće? I što to tjera naše očeve, lidere i poslodavce da se obnoć kriomice uvlače u te hramove etnopitoresknih naziva kao što su Ludnica i Mrrak? Ljudi, možda vi ne, ali ja tu vidim fassbinderovski film: film o bijelim ovratnicima koji po danjem svjetlu predano rade, zgrću novce i dižu obitelji, a onda u kasne noćne sate potajice hrle u folkloteke, oči pare na curama u mrežastim čarapama i šire ruke na novi repertoar "cece i bece".

Priča o našim stupovima društva koji obnoć trče u "mrakove" i "ludnice" sama je po sebi društveno zanimljiva, ali po mom mišljenju, ona je još zanimljivija kao metafora javne i privatne uloge koju u našem društvu neprecizno zovemo «narodna». Jer, baš kao što hrvatski biznismeni, sportaši, nacionalistički političari i nacionalisti-hobisti svoju strast za balkanskim etnom obdan baš i ne trube na sva zvona, nego joj se prepuštaju u sitnije sate, tako je i u hrvatskom društvu u cjelini strast za glazbenom "ćirilicom" porok privatni koji ni pod razno nitko ne želi proglasiti javnim. Glazba koju sluša publika Ludnice, Paganinija i Mrraka puni klubove i ima stalnu i narastajuću publiku. Ali, te glazbe nema u eteru, ona se ne može čuti na radiju, nema je na TV-u, niti ćete je ikad čuti glasno navijenu u javnom neutralnom prostoru poput kafića, aerodroma ili robne kuće. Istodobno, ta je muzika privatna strast i zapravo jedini glazbeni idiom velikog dijela starijih, te gotovo svih hrvatskih adolescenata. Iz meni susjednih kuća ta se glazba ori kad tinejdžeri slave rođendane. Ona se ori s navijačkih tuluma (torcidaši posebno vole Cecine "Bele bisere").

Ona trešti iz auta u središtu Zagreba, i to jednako iz onih visokolitarskih, kao i iz "stojadina" koje raubaju tinejdžeri. Nju pjevuckaju šiparice na klupi u parku. Ona je konstitutivni čimbenik privatnog kulturnog identiteta današnje mlađe Hrvatske. A ipak, jedina mjesta gdje je toj privatnoj strasti dano pravo javnosti upravo su folkoteke. Prema socijalnoj ulozi, one su stoga tako slične viktorijanskom kupleraju - one su mjesta gdje dolični građani mogu dobiti dozu svoje zabranjene strasti, a daleko od prijekornog pogleda zajednice.

Zašto jedna tako moćna i brojna supkultura poput one narodnjačke naprosto ne iziđe iz ilegale i osvoji svoj javni i medijski prostor koji joj po popularnosti pripada? To je nemoguće naprosto zato što su svi akteri narodnjačke "brijačine" duboko svjesni da upražnjavanjem svoje tajne strasti zapravo krše osovni tabu hrvatstva, a to je onaj da se "Mi" trebamo držati dalje od Balkana. Mit o narodnjacima tabuiziranom užitku, suprotno onome što se misli, seže još od komunizma. Još prije '90. partijska je kulturna politika "markicom za šund" potiskivala čak i velike umjetnike balkanskog etna. Još je tada Miroslav Lilić kao šef TV Zagreb grmio da "TV-u Zagreb ne treba Marinko Rokvić". Još je tada partija subvencioniranim klubovima i gitarijadama suzbijala narodnjake, baš onako kako je suzbijala feredže i još štošta balkansko.

Činjenica da se "istočni zvuk" u Hrvatskoj slobodno razgorio s prvim srhom demokracije nije samo pokazatelj kako u liberalnom, otvorenom društvu nitko ne može nadzirati putove javnog (ne)ukusa i nagnuća kiču. Ona je i pokazatelj da je Balkan ležao duboko u našem društvenom kodu, da je prespavao 50 godina komunističkog zatiranja i sad u suverenoj i samostalnoj nesputano cvjeta. U krajnjoj konsekvenci, socijalni trijumf narodnjaka pokazuje možda čak i to da je za Hrvate raskid s Jugoslavijom bio besmislen. Svi oni koji noću pohode Mrakove i Ludnice bar su napola svjesni toga. Zato se mjesta svoje noćne strasti nerijetko stide.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )