Istjerivanje radnika iz premijerove svijesti

Održava se
01.01.1901.

Ovih dana nekako se navršava jedanaest godina da mi je jedan profesor milostivo upisao dvojku u indeks, a ja sam mu zauzvrat morao obećati da se nikada i nigdje, ni pod koju cijenu neću baviti filozofijom. Imam dakle papir da sam kvalificiran da tu stvar predajem gimnazijalcima, ali mije očinski savjetovano da to ipak ne radim. Štoviše, rekli su mi da se, koliko god je moguće, obuzdam od spekulacija o dobru i zlu, Bogu, besmrtnosti duše i smislu ljudskog postojanja. I toga sam se disciplinirano držao sve do jučer, kada me je u trenutku neopreznosti jedan naoko bezazlen događaj, kako to obično i bude, povukao u crnu, neprozirnu dubinu čiste filozofije. Već sam bio zaboravio kakva to svinjarija zna biti. U manje od pola sata glava mi je tako natekla od razmišljanja da sam izgledao kao da sam dobio zaušnjake.

O čemu sam razmišljao, pitate? O Ivi Sanaderu i svemu što postoji. Možda bih tako trebao i nasloviti ovaj tekst. Znate već kako filozofski eseji imaju naslov - "O prostoru", "O vremenu", "O samoubojstvu", "O temeljima ljudske spoznaje"... Tako bi ovaj mogao glasiti "O Ivi Sanaderu i svemu što postoji”. Gospodina premijera načas bih ostavio po strani i koncentrirao se na drugi dio naslova - sve što postoji. Ako znate nešto o tome, naslućujete da se ovdje radi o ontološkom spisu, koji hoće nešto kazati o samoj prirodi onoga što jest. Govorimo dakle o prvom, najstrašnijem filozofskom problemu, o postojanju samom, na koji način jest ono što jest.

Na primjer, vi sada sjedite s novinama i iz zagonetnog razloga čitate ove ludorije. Pokušajte sada razmisliti, na koji naćin postoji stolica pod vama? Na koji način postoje novine u vašim rukama? Na koji način zapravo postoje i same vaše ruke? Sve su te stvari u stvarnosti, reći ćete, a stvarnost je naprosto da nešto postoji. Ali ne, to nije dobar odgovor. Morate se više potruditi, poći dublje i upetljati se s filozofijom, a onda ste tek uhvatili vraga za rep.

Jer, filozofija vam ništa neće dati. Ona će vam na svako pitanje samo otvoriti šest drugih i ni na jedno neće pružiti čestit odgovor. Ako već i ponudi odgovor, on neće biti onakav kakav ste vi očekivali. Filozofi su, znate, malo snobovi i vole neobična rješenja pa duboko i iskreno preziru svakodnevno, zdravorazumsko tumačenje da materijalni svijet postoji baš onakav kakvim ga mi doživljavamo svojim osjetilima. Ne, oni će vas radije sitnim trikovima uvjeriti da su osjetila nesigurna, pa uplesti dualizam materije i duha, razdvojiti stvar od njezina opažaja... i, niste se ni okrenuli, a već vas je i tako banalno pitanje kao što je na koji način postoje novine u vašim rukama odvelo u žitko blato močvara filozofije.

Pustite li im se, radikalniji mislioci će vas dovesti možda i do toga da novine koje držite uopće ne postoje. Ili barem da ne postoje onakve kakve vi mislite da postoje. One nisu materijalne, kažu, jer upravo i nema nečega takvog kao što je materijalni svijet. Sve je samo svijest. Mentalne slike. Jer, tko zna, možda svijet i ne postoji kada ga vi ne gledate? A možda opet svi mi postojimo samo u nečijem snu i sve će nestati kada se taj probudi? Jedan moj poznanik tvrdio je tako recimo daje sve što postoji samo u svijesti jedne crne muhe. Dobro, on je bio šizofren, uz to i alkoholičar, ali nema veze, filozofija gdješto i takve uvažava. On mi je dakle pokazivao na muhu koja je šetala po kariranom stolnjaku između nas dvojice i zažareno tumačio: "Vidiš, ni tebe, ni mene, ni Zinedinea Zidana, ni Beatlesa, ni Isusa Krista ni Severine ne bi bilo da nema ove muhe. Sve, sve, sve, sve što postoji je samo u njezinoj glavi!" Nisam ga uspio razuvjeriti u to čak ni kada sam smotanim novinama ubio muhu. Znate kako je kad netko nešto utuvi u glavu.

Sad idemo na Ivu Sanadera, jer već vidim da so pitate kako se on našao u ovoj priči. Pa gledajte, razmišljao sam o novom Zakonu o javnom okupljanju, o ovome o kojemu se upravo raspravlja u Saboru i sva je prilika da ipak neće biti izglasan. Čitali ste vjerojatno o tome - predlagač Zakona, Vlada RH, htio bi zabraniti javne prosvjede pod svojim prozorima na Trgu svetog Marka. Za zakone obično ne znate tko im je autor, nego oprezno potpišu nekakvu anonimnu radnu skupinu za slučaj da prijedlog ispadne baš jako blesav i javnost ga ismije, kako se dogodilo u ovoj prilici. Ne znajući pravog počinitelja, ja ću čitavu stvar pripisati Sanaderu. Predsjednik Vlade se, uostalom, zauzimao za taj Zakon i najodgovorniji je za njega, a osim toga čini mi se daje upravo njemu, kao rijetko narcisoidnoj ličnosti, ta stvar mogla pasti na pamet. Potjerati neke ojađene radnike s transparentima i zviždaljkama ispred svoje kancelarije čini mi se baš osobeno sanaderovskim. Psihologija bi štošta mogla kazati o tome, a ne bi bilo naodmet, makar ako mene pitate, konzultirati se i s filozofima.

Radi se naprosto o shvaćanju stvarnosti, svega što jest. Zamislite, dakle, Ivu Sanadera kako s prozora gleda dolje na Trg neke radnike Mesne industrije Sljeme, kako su se od pripeke sklonili pod crkveni zid pa u hladovini drijemaju naslonjeni jedan na drugoga. Na koji način postoje radnici Sljemena, pita se premijer? Jesu li oni, sa svojim nepismenim transparentima, megafonima i šašavim kartonskim kapicama sindikata zbilja tu dolje, ovakvi kakve ili ja vidim? Jesu li oni materijalne Činjenice u materijalnom svijetu? Ili je možda sve to pričin, mentalni hologram? Možda čitav svijet samo zbog mene postoji? Trg i crkva i prosvjednici, čitava takozvana stvarnost, sve je to samo u mojoj glavi, misli Sanader. Radnici Sljemena ne postoje kada ih ja ne gledam. Evo, sad ću učiniti da nestanu, pomisli on, demonski se nakesi pa sklopi oči i broji do deset - jedan, dva, tri, četiri... Premijer otvori oči, kad, što ti je za vidjeti - radnici još uvijek dolje drijemaju u hladovini.

Sanader se sada malo naljuti. Ne, to ne može biti, oni ne postoje, kaže on u sebi, ja ih vjerojatno samo sanjam. Ili možda Jadranka Kosor sanja radnike Sljemena? Jadranka bi mogla, ona ima takve perverzne snove. Predsjednik Vlade RH, za svaki slučaj, još nekoliko puta uloži golem mentalni napor da iz vlastite svijesti, dakle iz svijeta kao takvog, istjera prosvjednike na Markovu Trgu. "Ha! Uspio sam!" pomisli čak u jednom trenutku otvorivši oči, a onda otkrije daje samo njegova tajnica navukla zavjese. Napokon, poslije pola sata ili sat, Sanader ogorčeno odustane i okupi suradnike u radnu skupinu koja će mu napisati novi Zakon o javnom okupljanju, s kojim će mu policija pomoći u onome u čemu sam nije uspio - da nezadovoljni radnici ne postoje kada ih on ne gleda...

Eto, tako je to bilo. A možda i nije. Lako može biti i daje sve ovo samo loša teorija jednog dosta traljavog filozofa. Ali jedna je stvar ipak neupitna - Ivo Sanader ima vrlo ozbiljnih problema s doživljajem realnosti.